Prije genocida u Srebrenici se dogodio još jedan užasan zločin: Zašto se šutilo o tome?
Broj žrtava je porastao na 1065/N1/
Prije nego što su se desila, javnosti dobro poznata, stradanja civila u Sarajevu na pijaci Markale ratne 1994. i 1995. godine na Tuzlanskoj kapiji u Tuzli to se dogodilo i u Srebrenici 1993. godine nekoliko dana prije nego su je UN proglasile "zaštićenom zonom", ali se o tom masakru, godinama iz nepoznatih razloga nije govorilo.
Danas je u Srebrenici na kompleksu školskih igrališta prigodnim programom obilježen tužni 12. april 1993. godine, datum kada su na tom mjestu, prije 32. godine, od granata ispaljenih sa položaja Vojske Republike Srpske na licu mjesta ubijene 74 osobe, dok je više od 100 ranjeno.
Ukupan broj žrtava porastao je na 105 jer su mnogi od povrijeđenih podlegli ranama na putu do bolnice ili u samoj bolnici. Većina nastradalih su bili mladi ljudi, civili koji su se okupili na školskim igralištima ispred osnovne i srednje škole, kako bi prisustvovali turniru u malom fudbalu, piše N1.
U zvaničnom programu nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine i učenja Fatihe održan je istorijski čas u kojem je govorio Adem Mehmedović.
Kolone izbjeglica
- Za zločin niko nije odgovarao, a dobro se zna ko ga je počinio. U dokumentu Vojske RS-a od 12. aprila 1993. broj 01-580-214/93 u dopisu Drinskom korpusu od bratunačke brigade stoji – u 14 časova i u 16 časova dejstovali smo iz svih artiljerijskih oruđa na pravcu Žuti most – Potočari – Srebrenica, kazao je Adem Mehmedovići i svoje izlaganje završio ovim riječima:
- Četiri dana kasnije UN donosi Rezoluciju 819, kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom. Bolje da nije.
Svoje svjedočenje u podsjećanju na taj dan prisutnim je prenijela Fazila Efendić Predsjednica Udruženja Srebreničke majke koje je i bilo organizator današnje komemoracije:
- Strašno, strašno svako sjećanje na današnji dan potresa i molim vas nemojte zaboravljati. Majke su pri kraju svog života i ne samo da se one sjećaju i mlađi se trebaju sjećati. Nemojte zaboravljati ono što se desilo nama, našem narodu, građanima Srebrenice i ne samo Srebrenice, naglasila je Fazila Efendić.
Prisutnim su se kratko obradili u ime Ministarstva odbrane BiH Adem Zolota i u ime Vlade TK ministar Fadil Alić te Predsjednik SO Srebrenica Almir Dudić.
Potom su brojne delegacije položile cvijeće u ime institucija i udruženja da bi na kraju i svi učesnici današnjeg skupa stavili po jednu ružu na ogradu igrališta simbolično za 105 ubijenih kojima je nakon toga proučen tevhid u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici.
Ofanziva vojske RS u Podrinju početkom ‘93. godine natjerala je kolone izbjeglih Bošnjaka u Srebrenicu, koja je bila jedino mjesto u tom kraju pod kontrolom Armije BiH. Grad sa prijeratnih 10.000 stanovnika bio je brzo pretrpan brojnim izbjeglicama što su stizale u Srebrenicu. Nakon što su Srbi zauzeli Cersku i Konjević-Polje obruč oko Srebrenice se stezao. Zaseoci i sela su nestajali u plamenu. 20.000 izbjeglica iz tog područja osvanulo je na ulicama Srebrenice i u toku rata ovdje je živjelo više od 30.000 ljudi, a u okolnim selima još toliko.
U Srebrenici se početkom aprila među narodom proširila vijest da je sklopljeno primirje i da uskoro dolaze trupe UN-a. zbog čega su ljudi bili malo opušteniji i slobodnije su se kretali ulicama. Na školskom igralištu su bili organizovani fudbalski turniri i svirala je muzika i tu se najviše okupljala djeca i omladina. Tako se, tog kobnog dana na tribinama sportskih terena našlo nekoliko stotina gledaoca, kada su iznenada, na samo igralište pale tri granate većeg kalibra. U trenu je poginulo više od 70 ljudi, a više od stotinu je ranjeno. Krvi je bilo na sve strane.
Preživjeli svjedoci maskra danas u svojim sjećanjima govore.
Izgubila oca
Ramo Kadrić, zvani Hljebara taj nadimak je dobio po kamionetu kojim je prije rata u gradu i okolini razvozio hljeb, a tada je njime prevozio nastradale do bolnice.
- Bio sam se na drugom kraju grada kada se začulo nekoliko eksplozija. Nisam znao šta se dešava. Zvali su me da što prije idem pred školu jer su tamo pale granate i rekli da ima puno mrtvih i ranjenih. Kad sam došao ovdje, zatekao sam katastrofu. Krv posvuda, dijelovi tijela, mrtvi i ranjeni. Ljudi su vrištali i molili me da pokupim mrtve. Rekao sam da prvo moramo spasiti ranjene. Prihvatili su moj prijedlog i priskočili u pomoć. I ja sam bio u šoku. Ljudi su kroz suze i plač tražili da pomognem nekom njihovom, a ne možeš svima odjednom pomoći. Molio sam Boga samo da granate ne padaju i da spasimo što više ranjenih, prisjeća se Kadrić koji se među prvim nakon rata vratio u svoje rodno selo Gladovići gdje i danas stalno živi sa suprugom baveći se poljoprivredom i stočarastvom.
Mediha Smajić danas je u Srebrenici novinar bez angažmana. Tada je ovdje sa roditeljima bila izbjeglica iz rodnog Raševa u opštini Zvornik. Dan kada je izgubila oca pamtit će dok je živa.
- Moj otac je bio otišao da pomogne nekim porodicama smještenim u zgradama pored škole gdje smo živjeli. Odjednom je nešto jako puklo i nastala je opća pometnja. Vidjela sam tijelo svog oca na jednom kamionu. Stradao je od gelera granate i više se ničega ne sjećam. Sa gubitkom oca tog dana nestao je i dio mene, ali morala sam vremenom naučiti da živim sa tim Ukopan je u mezarju u Kazanima. Nikad ne mogu zaboraviti taj dan i bol koju i danas osjećam, kaže Mediha.
Ona je u Srebrenici preživjela rat i zatim je ponovo s početkom povratka u Srebrenicu došla ovdje gdje se udala, stekla porodicu i nekoliko godina radila u lokalnom radiju i Domu kulture gdje je, nakon isteka mandata direktorice koji je obavljala, od administracije prethodnog opštinskog načelnika Grujućića dobila otkaz što je posebna priča.
Na komemoraciji koja se se na inicijativu srebreničkog Udruženja žena počela obilježavati tek nakon nakon dvanaest godina od završetka rata i sedam godina od početka povratka Bošnjaka u Srebrenicu, iz godine u godinu je sve manje živih svjedoka koji su prije 32 godine bili na igralištu ili su učestvovali u zbrinjavanju ranjenika i nastradalih.
Tako od prošle godine nema ni Fatime Husejnović, predsjednice i osnivačice ratnog Aktiva žena u Srebrenici, od kojeg je nakon rata nastalo udruženje Žene Srebrenice, a koje su tada nakon maskara uz pomoć ljudi iz Civilne zaštite oprale krvava mjesta na igralištu, pokupile ostatke tijela i ukopali ih na mezarju u Kazanima. Fatima je preminula prošle godine nekoliko dana prije godišnjice masakra na čijem obilježavanju je bila redovna. Tada je njoj sa žrtvama održan zajednički tevhid, a njeno svjedočenje ostalo je zapisano u autorizovanoj izjavi, štampanoj u knjizi “Samrtno srebreničko ljeto ‘95.”
Iz njenog opširnog podsjećanja na taj strašni događaj izdvajamo:
“Moja kuća gdje sam bila u vrijeme granatiranja je u blizini tih igrališta. Došla sam tamo nakon što je granatiranje prestalo. Zatekla sam strašan prizor. Živih ljudi je bilo veoma malo, više je mrtvih, dok su ranjeni već odvezeni u bolnicu. Po čitavom malom igralištu razbacana beživotna tijela. Ondje glava, ondje ruka, noga, trup. Na tribini sjede mrtvi ljudi. Jedni bez glave, drugi bez pola glave, ruku, nogu. Idem u krug. Prolazim između kuće Save Jeremića i igrališta gdje je najviše mrtvih. Izlazim na glavnu cestu. Na cesti dječija nožica (odgovara djetetu od 4-5 god.) i samo kostur od kičme. Na trotoaru uz samu ogradu ležalo je pokriveno mrtvo dijete”, kazala je, pored ostalog u svom pisanom svjedočenju rahmetli Fatima Husejnović.
Brojna pitanja
I danas ima dosta nedoumica o ovom događaju.
Informacije o maskru su iz Srebrenice putem radio veze odaslane u svijet, ali to iz nepoznatih razloga, tada nije objavio ni jedan medij. Zvanična istraga nikada nije provedena, a dokumentacija iz srebreničkog Doma zdravlja uništena je u julu ‘95. godine, zbog čega postoje nedoumice u vezi s konačnim brojem nastradalih.
Na primjer Naser Orić, ratni komandant Armije BiH u Srebrenici, u svojoj knjizi “Srebrenica svjedoči i optužuje” kaže da je – “12. aprila 1993. godine od šest granata ispaljenih iz artiljerijskog oružja s položaja Vojske Republike Srpske s brda Koprivno na igralištima ubijeno 66 Bošnjaka, a 85 osoba teže i lakše ranjeno.”
U nekim drugim izvještajima bilans tog masakra je 36 mrtvih, 85 ranjenih, od kojih je 16 navodno umrlo od zadobijenih rana. Neki pak pišu da je, nakon što su “na samo središte igrališta pale tri granate većeg kalibra, u trenu poginulo više od 120 ljudi i još je toliko ranjeno.” Danas se zvanično govori o 74 ubijenih i više od 100 ranjenih.
Nisu identični ni podaci o broju projektila. Neki kažu da su tri pala na samo igralište. U Orićevoj knjizi je šest, drugi tvrde da je palo sedam granata, a ima i izjava u kojima se govori da je to ustvari bila improvizovana bomba bačena iz aviona, tzv. “krmača” u kojoj su se nalazili komadi željeza i ekseri. Današnji podaci govore o četiri granate.
Odgovora nema ni na to zašto se komemoracije održavaju na susjednom igralištu gdje je postavljena i spomen ploča, a ne na onom na koje su pale granate i na kojem su ljudi izginuli.
