Potresno pismo tekte najmlađe žrtve na tuzlanskoj Kapiji: Držiš li koga za ruku...
Sandro je izdahnuo na očevim rukama/Arhiv
Danas se obilježava tri decenije od jednog od najtežih i najtužnijih dana u savremenoj historiji Tuzle – tragedije koja se dogodila na tuzlanskoj Kapiji.
Na današnji dan, 25. maja 1995. godine, ispaljena je granata sa položaja s Ozrena koja je pogodila sastajalište mladih Tuzle poznato kao Kapija. Granata je ubila 71. građanina Tuzle, a ranila ih 150. Prosjek starosti poginulih bio je 24 godine. Najmlađa žrtva Sandro Kalesić imao je svega dvije i po godine.
Danas je njegova tetka ostavila pismo na mjestu vječnog počinka malog Sandra. I jedan slatkiš. Sandro je zauvijek ostao dvoipogodišnjak jer su zločinci koji su tog 25. maja ispalili granatu odlučili tako. Bez trunke emocije.
Pismo Sandrove tetke
"Spušta se veče…
Ponovo se skupljaju oblaci i najavljuju novu kišu… Maj je… prohladan i kišovit… baš kao i prije…
Sjedam da ti, po ko zna koji put, napišem da te volim najviše na svijetu. Jesam li već dosadna? Nervira li te to…?
Znaš, ne želim biti neka gunđava, dosadna tetka koja stalno nešto ponavlja… Želim da budeš ponosan što sam tvoja, da kada se negdje pojavimo zajedno, s ponosom kažeš: “Ovo je moja Keka.”
Ali… mi se ne možemo pojaviti skupa…
Moja ruka ne drži tvoju već toliko dugo, moje oči ne vide tvoje, one u kojima se ogleda cijelo nebo i koje, kad mi se nasmiju, čine da me grli cijeli svijet.
Gdje si ti sada, gljivo moja plava…?
Držiš li ikoga za ruku, topiš li ledena srca svojim nevinim, plavim pogledom…?
Sanjaš li i ti da zajedno koračamo ovim našim gradom i da s ponosom poznanicima govoriš: “Ovo je moja Keka”?
Sunce moje jedino…
Toliko toga sam sanjala da ću proživjeti s tobom… Da ćemo skupa odrastati, zaljubljivati se, sanjati, smijati se… pomalo nervirati baku i dedu, nasmijavati tvoju mamu i praviti se ozbiljni kada zatreba…
30 godina…
Kao da je bilo jučer, a kao da je prošlo hiljadu godina…
30 godina ne držim tvoju ruku, ne vidim sunčev sjaj u tvojim očima, ne čujem ono radosno: “Keeeekaaa…”
Gdje si, milo moje…?
Brine li se neko o tebi tamo gdje jesi? Je li ti dobro, jesi li nasmijan, sretan…?
Često mislim na tebe, prebirem uspomene iz te dvije godine i pet mjeseci tvog života, naših života… Vodim zamišljene razgovore s tobom i po ko zna koji put se pitam: “Zašto?”
Zašto i ova nedjelja bez tebe…? Ovaj maj, ova godina, ovih 30 godina – uporno i stalno – bez tebe?!
Ne podnosim ovu nemoć, ovo vrijeme bez objašnjenja i odgovora…
30 godina sanjam da te grlim jako, jako… da odrastaš pred mojim očima, da vodimo neke samo naše razgovore…
I da uvijek, ali baš uvijek, pobjegneš u moj zagrljaj kada ti je teško – jer kod Keke je najlakše…
30 godina…
30 godina previše tuge, previše bola i praznine…
Kiša već odavno dobuje po staklima… Maj je… prohladan i kišovit… trideseti u nizu…
Sjedim i po ko zna koji put ti pišem da te volim najviše na svijetu…
Samo tvoja KEKA…
'…dok dišem tu, pod ovim nebom
Ti zlato si i srebro
U srcu si, na sigurnom…'"
Osjetio sam da mu je mokro oko srca
Sandro bi danas bio 33-godišnjak. Nikada nećemo saznati šta je mogao biti, kojom bi se profesijom bavio, da li bi imao svoju porodicu, piše N1.
Ne znamo ni za ostalih 70 Tuzlaka, mahom mladih.
“Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama”, rekao je Sandrov otac Dino.
