Posuđeni stupci / Francuski susret s bosanskim autorom "Sarajevo Bluesa"

Trebalo je izdržati. Izdržao je pomažući drugima, i pišući, uvjeti za preživljavanje. Semezdin Mehmedinović ima 32 godine kad je u aprilu 1992. izbio rat u Sarajevu, koje će uskoro biti pod opsadom. Odlučio je ostati sa svojom partnerkom i desetogodišnjim sinom. Pisac, utemeljitelj je bosanskog tjednika Dani, skupa sa piscima Miljenkom Jergovićem i Aleksandrom Hemonom. Pretvara se u pomagača i hvata scene iz života i slike rata u glavnom gradu, kojeg granatiraju srpski nacionalisti.

Svjedočanstvo protiv zaborava

Zbirka pjesama u prozi, “Sarajevo Blues”, polifonijsko je djelo instant snimaka koje ima vrijednost svjedočanstva protiv zaborava, kao što to kaže autor, u vrijeme boravka u Parisu, sa svojom prevoditeljicom Chloé Billon.

Knjiga “Sarajevo Blues” je izronila iz sadašnjosti rata koji je izbio. Jeste li htjeli voditi dnevnik?

- Ja sam pisac sadašnjeg vremena, posmatrač. Pisao sam o početku rata u Bosni. Užasno razdoblje. Tjerao me je strah da ću umrijeti u svakom trenutku. Nekad sam pisao u velikoj brzini, u strahu da ću biti ubijen prije nego uspijem završiti.

Pišete u stalnoj prisutnosti smrti, a istovremeno ste pomagali, za volanom Golfa?

- Sarajevo je napadnuto i zateklo se u opsadi u vrlo kratkom vremenu. Život je svugdje bio ugrožen. Nije se više moglo koračati glavnim ulicama, gdje je većina zgrada bila pod snajperskom vatrom.

 - Mladi, kao ja, su se skoncentrisali na preživljavanje, svoje i drugih. Sjećam se koliko sam bio sretan izložiti se opasnosti i odnijeti hranu i lijekove starijima, prijateljima, roditeljima jednog druga. Odjednom je život imao veću vrijednost. Imao sam potrebu svjedočiti toj stvarnosti i imati vezu sa čitateljima, koja je bila izuzetna. Ljudi su imali potpuno ludu potrebu da čitaju. Naš list Dani je štampan u 9.000 primjeraka. Sve se prodavalo u jednom danu. Prisustvovali smo nezamislivim scenama: Sarajlije su dolazile na pijacu kupiti novine u zamjenu za dvije cigarete. Pokazalo se da je literatura mnogo više pomagala ljudima razumjeti rat, nego mediji.

Je li “Sarajevo Blues” izjava ljubavi gradu?

- Dugo vremena, posebno dok sam bio u egzilu u SAD-u (1996-2019) bio sam bolestan od Sarajeva. Sve vrijeme sam mislio na Sarajevo, i veza koju i dalje imam sa Sarajevom je jako intenzivna. Dijelom i zato sam odlučio tamo se vratiti živjeti. Ali razlog moje povezanosti nije toliko život kojeg sam vodio prije rata, iako je bio vrlo sretan, nego je ta duboka ljubav, rođena za vrijeme opsade.

Kakav odjek ta sjećanja, i pisanje, imaju na Vas danas, kad se rat vratio u Europu?

- Pomiješani su mi osjećaji. Naravno, sretan sam što je knjiga prevedena i objavljena 30 godina nakon izlaska. Svjestan sam da jedan od razloga, zbog kojih je još aktualna, nije pozitivan. Svijet se ne mijenja, kako to pokazuju tragični događaji u Ukrajini i Gazi. Napisao sam “Sarajevo Blues” kao svjedočenje u uzaludnoj nadi da podstaknem da se to ne dogodi ponovno, sa vječnom nadom borbe protiv zla.

Na Balkanu, svaka generacija ima vlastiti, sudbonosni susret sa poviješću. Neke, koje naročito nemaju sreće, kao generacija mog oca, doživjele su dva ili tri rata. Danas, dvije godine nakon početka invazije Ukrajine, dolazi do malodušnosti. To je proces kojeg se jako dobro sjećam. Jedna od dimenzija užasa u Sarajevu je bilo zastrašujuće trajanje rata, izgledalo je da nema kraja. Ljudi su maltretirani bez vode i struje, nestašicom hrane, bio je konstantan strah od granatiranja, snajpera. Tri i pol godine! Na početku su ljudi izdržavali, ali 1995, posljednje godine opsade, dosegli smo granicu izdržljivosti. Mnogi su tada počinili samoubojstva.

Citirate Jeana Baudrillarda, koji je 1993. u Libérationu napisao da je “samo zaborav istrebljenja gori od istrebljenja”.

- U mom životu, kao i u mom pisanju, zaborav je središnja tema. Jako je važan na planu kolektiva, i posebno u načinu na koji ideologije manipuliraju sjećanjem, memorijom, kao i zaboravom. Živio sam u različitim političkim režimima, koji su imali radikalno različite načine tumačenja vremena. Komunizam koristi vrijeme da se okrene budućnosti. Za nacionaliste, obratno, prošlost je najvažnije vrijeme. Igraju se upravo memorijom i zaboravom. Projiciraju na cijelu zajednicu memoriju, sjećanje i zaborav na naročito opasan način.

Strahujete li da zaborav preuzme sjećanje na ovaj rat, i da prisustvujemo ponovnom pisanju povijesti?

- U suštini, to se dešava. Narod se podstiče da potisne rat, da zaboravi, navodno da bi se favorizovalo pomirenje među narodima.

- Ali činjenica je da nacionalisti i dalje rade jednaku stvar kao za vrijeme rata. Predvode na svim poljima identitetskih politika, koje imaju za cilj odbaciti i čim više podijeliti narode. U tom smislu se ništa nije promijenilo, osim zaborava, koji je sve veći. Ali ono što je za mene ohrabrujuće je što vidim da mladi nastavljaju pisati o ratu i njegovim posljedicama.

“Sarajevo Blues” je pun ironije i smijeha na vlastiti račun. Je li to neophodno da se uhvatite u koštac sa svakodnevicom?

- Smisao za humor Bosanaca i Sarajlija je dobro poznat u ex-Jugoslaviji. Ljudi su, zbog užasne situacije, bili željni trenutaka radosti, da nađu malo sreće. Naravno da je rat tragično vrijeme, ali se sjećam nevjerojatnih zabava.

Humor je neophodan

Koliko smo se smijali! Humor je za pisanje neophodan, da bi rat i opsada bili probavljivi. Ravnoteža je ta koja, između radosti i tragedije, spašava pisanje.

To je čak način borbe protiv apsurda, naročito u onoj sceni kad se grobari spašavaju od granata, sklanjajući se u grobove koje kopaju za buduće mrtvace.

- Ta scena savršeno opisuje našu stvarnost. Za vrijeme opsade sve je bilo apsurd. U knjizi se imam džamije pita koliko bola ljudsko srce može podnijeti da se ne zaustavi. Da bi izdržalo srcu treba humor. To je najbolje oružje. To oslobađa. Vidimo koliko su jake ljudska potreba da preživi, da bude slobodan i da odbije prihvatiti tragediju. Za sve to humor je najbolji bijeg.

(Sa francuskog prevela
Nada Zdravič)