Otvoreno srce i vedri pogled velikog Paula Lowea
Obarao je vlastite rekorde
Vrlo je teško pisati o bližnjima kada oni u jednom trenutku više nisu tu, sa nama. Osvrti na ljudske živote uvijek su tipski koliko god neko želio da ne budu ili govorio da nisu. Greška je misliti da perspektiva živog na život koji više ne diše isti zrak kao mi koji još hodamo dunjalukom može biti nekakva kakvu inače nemamo priliku čuti. Ili pročitati.
Paul Lowe, iako će zvučati vrlo čudno, bio mi je bližnji. Čovjek rođen daleko odavde, u zemlji koja nikakve veze nema sa mjestom u kojem sam rođen ja. Sa Bosnom i Hercegovinom. Sa Sarajevom.
Haris Pašović je napisao da je Paul bio naš, istinski Sarajlija. Nije to nikakva greška niti je to lično uvjerenje našeg uglednog reditelja. Paul je za sve nas bio naš, pa i za one koji ga nisu lično znali. Samim tim, valjda, svima nam je bio i bližnji.
Mnogo je toga zapisano, dokumentovano i dobro poznato o Paulovom umjetničkom opusu. Njegov doprinos širenju istine iz opkoljenog Sarajeva je nemjerljiv i bilo koja vlast da uradi bilo šta povodom ovjekovječenja njegove borbe da ta istina izađe u svijet biće malo. Bilo kakve nagrade, priznanja, sjećanja. Malo će biti sve koliko veliki je Paul bio.
Doktor fotografije
Red je, a i mjesto, spomenuti da je bio doktor fotografije i da je bio redovan profesor na londonskom Univerzitetu za umjetnost. Bio je jedan od osnivača Agencije VII, te također redovan predavač na kursevima koje je organizovala VII Akademija sa sjedištem u Sarajevu. Sa Zijahom Gafićem vodio je uspješno cijeli taj projekat, ovdje u centru Sarajeva, u Ferhadija ulici.
Mentor je bio mnogim fotografima i mnogi su postali uspješni zbog njegove sposobnosti da jasno i prijateljski prenosi sve znanje koje je decenijama sticao. Bio je više od kolege - volio je fotografsku zajednicu, fotografski poziv i sve ono što život oko objektiva nosi.
Osim sarajevskih istina, prenosio je one iz drugih dijelova svijeta. Kada su rušili Berlinski zid, bio je tamo. Kada su pustili Nelsona Mandelu iz zatvora, bio je tamo. Kada se branio Grozni, Paul je bio tu, među braniocima. Sve te fotografije našle su svoje mjesto u prestižnim svjetskim magazinima: Time, Life, The Sunday Times Magazine, The Observer i The Independent.
Njegov doprinos našoj zbilji okončanjem agresije nije stao. Bio je jedan od osnivača Savjetodavnog odbora Centra za postkonfliktna istraživanja (PCRC), organizacije iz Sarajeva koja je posvećena obnavljanju kulture mira i sprečavanju nasilnih sukoba na Zapadnom Balkanu. Savjetodavno je djelovao i unutar svjetski ugledne World Press Photo asocijacije.
Njegova knjiga “Bosanci”, koja dokumentuje deset godina ratne i poslijeratne situacije u BiH, objavljena je u aprilu 2005. U Sarajevu je upriličio brojne izložbe, jedna od posljednjih, a i najznačajnijih, postavljena je prije dvije godine u Historijskom muzeju BiH i nosila je naziv “Pazi, snajper!”. Otvorena je na 30. godišnjicu početka opsade Sarajeva.
Sve to i mnogo više nego može stati u ovo, valjda sjećanje, bio je Paul Lowe. Britanac sa bosanskom adresom i velikim srcem.
Ali, ono što je također bio, a teško se uglavljuje u rogobatne in memoriame, jeste nešto što se može iskazati samo iz ličnog ugla i potpuno subjektivno.
Paula sam upoznao, u kontekstu cijele ove priče, relativno skoro - prije dvanaest godina. Njegov pristup i odnos prema ljudima, znao ih ili ne, uvijek je bio topao i prijateljski, pa su ga tako i oni koji su ga sreli samo jednom u životu smatrali prijateljem. Valjda sam tako i ja.
Međutim, u godinama koje su uslijedile, kroz biciklizam i brojna takmičenja širom Bosne i Hercegovine, taj odnos je postao kao onaj koji jedino možete doživjeti sa čovjekom koji se bori s vama protiv neprijatelja, rame uz rame. Zajedno, sa cijelom ekipom putovali smo i smijali se, jeli u kafanama pored ceste, trošili krv i znoj nemilice.
Vječni prvak
Jednom prilikom putovali smo u Bihać, na završnu trku prvenstva u brdskom biciklizmu. Spavali smo u Velikoj Kladuši, u kući Benjinog amidže iz Njemačke. Kuća ogromna, ali u njoj samo jedan bračni krevet i jedan ugao. Nas ne manje od osam. Raspored je bio potpuno prijateljski - ko je šta jamio, jamio je. Svi su se dokopali neke vrste kreveta ili pomenutog ugla, dok je Paul, skroman kakav je bio, odlučio da spava na podu. Na kraju smo uvidjeli da to nema smisla, jer ako ništa, bio je najstariji među svima. Ali, on nije želio da čuje - on spava na podu i to je savršeno.
Sutradan je padala strašna kiša, a trka, kao što rekoh, brdska. Hladno, mokro i blato do grla. Ali, nema vraćanja, jer zašto preći 300 km i vratiti se kući kao kukavica?
Za Paula, takmičarski ta trka nije bila ni bitna. Pobijedio je u svim prijašnjim u svojoj kategoriji, te sve i da ne odveze ovu, ukupni je prvak cijelog prvenstva. Ali, on za takav scenarij nije htio ni da čuje. Zajahao je bajk i otišao na start. Što na biciklu, što gurajući, što, da izvinete, na guzici, odvezao je trku besprijekorno. Osvojio je zlato. Onako blatnjav i prljav, neprepoznatljiv, malo se proveselio sa svima i otišao pod neku strehu da se sapere vodom iz kanistera.
Eto, takav je bio Paul Lowe.
Trenirao je nemilice i sebe, pa ni druge nije žalio. Nekoliko godina kasnije stekao je i licencu trenera i svima nam je objeručke pomagao da nađemo ono što ni sami nismo znali da imamo u sebi. Trenirao je državne prvake BiH u cestovnom i u brdskom biciklizmu, onako usput, da mu ni posao ni porodica nikada nisu ispaštali. Svi smo bili brži, jači i bolji zahvaljujući njemu. A na njemu uvijek osmijeh i sreća što svi zajedno pomičemo granice.
Mene je trenirao dok nisam i sam došao do medalje, jedine koju sam ikad osvojio za bilo šta u životu. I tjerao me je da idem dalje kada sam mislio da umirem. Uzbrdo, pa ustani, pa pritisni još jače. A već sam na 170 otkucaja srca u minuti. Možda sam i umro nekoliko puta a da nisam to ni znao.
Obaranje rekorda
On je znao da nisam i da sve to može donijeti samo dobro. Kada sam se osjećao najlošije, tada me je uvjeravao da ustvari pomičem svoje granice naprijed. I sve to dokazivao jasnim analizama svih mogućih trening procesa koje smo zajedno prošli. A ja sam samo jedan od mnogih.
Ne znam nikoga ko je više puta istrčao sa Baščaršije na vrh Trebevića od njega. Sa šezdeset godina u džepu. Prije samo mjesec ponovo je oborio vlastiti rekord na sarajevskom polumaratonu. Prošle godine istrčao je sa prijateljem cijelu rutu kojom su bježali partizani tokom Bitke na Sutjesci. Nebrojeno puta je odvezao 300 kilometara dugačak biciklistički maraton Bihać - Srebrenica.
Eto, to je bio Paul Lowe.
Bio je brat mnogima od nas, u najporodičnijem mogućem smislu. Onaj koji je uvijek bio tu za tebe. Koji je pružao ruku kada si dolje, koji je ponosno stajao uz tebe kada si gore. Uvijek nasmiješen, uvijek sretan. Ono što nam je bio tokom opsade, nastavio je biti i u miru. Otvorenog srca i vedrog pogleda.
Zauvijek naš.
