Odlazak prijatelja
U Sarajevu, u OHR-u
Smrt Christiana Schwarz-Schillinga vratila me je u niz susreta koje sam imao s tim neobičnim Nijemcem, čovjekom koji je Bosnu i Hercegovinu doživljavao gotovo kao svoju drugu domovinu. Vijest o njegovom odlasku dočekao sam sa osjećajem tuge, ali i sjećanjem na jednu generaciju evropskih političara koji su, makar iz vlastitog moralnog nemira, pokušavali da razumiju tragediju naše zemlje.
Moji susreti sa Schwarz-Schillingom započeli su u Sarajevu, u vrijeme dok sam obavljao dužnost savjetnika predsjednika BiH Alije Izetbegovića i za vrijeme njegovog vođenja OHR-a (2006–2007). Ali naše poznanstvo dobilo je posebno značenje nekoliko godina kasnije u Frankfurtu na Majni, kada smo zajedno otvorili izložbu “Srebrenički inferno”, u svečanoj dvorani Vijećnice Crkve sv. Pavla 4. oktobra 2012. godine. Bila je to sedmodnevna izložba koja je govorila o genocidu u Srebrenici, jednoj od najmračnijih stranica evropske historije nakon Drugog svjetskog rata.
Srebrenica ga je potresla
Sjećam se našeg razgovora iz 2006. godine u OHR-u, kada mi je Schwarz-Schilling poklonio knjigu o Srebrenici. Već tada se vidjelo koliko ga je taj zločin potresao. Nije to bila samo diplomatska gesta. U njegovom glasu osjećala se stvarna moralna nelagoda zbog evropskog nečinjenja. Ta ista nelagoda bila je vidljiva i u Frankfurtu.
Kada smo obilazili postavku izložbe, dugo se zadržao pred fotografijom žene sa rasporenim trbuhom iz kojeg je prethodno izvađena beba. Čovjek koji je već godinama poznavao sve činjenice o zločinima u Bosni i Hercegovini ostao je ponovo zaprepašten. U tom trenutku sam pomislio - ni najveća dokumentacija ne može pripremiti čovjeka na susret sa istinom koja ima lice i oči. Te večeri poklonio sam mu svoju knjigu “Sjećanja na Aliju Izetbegovića”. Schwarz-Schilling ju je prihvatio sa vidljivim poštovanjem, a zatim mi rekao riječi koje nikada nisam zaboravio:
“Gospodine Jerkoviću, znam mnogo o životu Alije Izetbegovića. Uvijek sam osjećao njegovu duhovnost.”
Nekoliko dana kasnije gledao sam jednu njemačku političku emisiju. Na stolu ispred njega stajala je upravo ta knjiga koju sam mu poklonio. Bio je to mali, ali simboličan znak da je Bosna i Hercegovina i dalje bila dio njegovog unutrašnjeg svijeta.
Zbog BiH je napustio ministarsku funkciju
Schwarz-Schilling je ušao u evropsku političku historiju još 1992. godine kada je podnio ostavku na mjesto ministra u vladi kancelara Helmuta Kohla. Bio je to čin koji je tada šokirao njemačku javnost. Otišao je jer Njemačka i Evropa nisu učinile ništa da spriječe rat na Balkanu. Rekao je da se stidi što pripada takvoj vladi i podsjetio da je u politiku ušao upravo zato da se nacistička zvjerstva nikada više ne ponove. Taj moralni refleks doveo ga je u Bosnu i Hercegovinu, gdje je godinama radio kao međunarodni medijator pokušavajući pronaći rješenja za brojne konflikte i otvoriti put povratku stotina hiljada izbjeglica.
U decembru 2006. godine, kada sam ga posjetio u Sarajevu, bio je trenutak ozbiljne političke krize između OHR-a i bošnjačkih političkih struktura. Ipak, naš razgovor ubrzo se okrenuo prema čovjeku kojeg je Schwarz-Schilling izuzetno cijenio, predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Prisjetio se njihovog prvog susreta u Genevi 1993. godine. Sastali su se u 23 sata, u hotelskom apartmanu, a razgovor je trajao do dva i trideset ujutro. U tom razgovoru je učestvovao i tadašnji premijer Haris Silajdžić. Ispričao mi je tada ličnu ispovijest:
“Divio sam se neustrašivosti predsjednika Izetbegovića, njegovoj postojanosti i moralnosti. On je imao viziju nezavisne Bosne i Hercegovine.”
Bio je kategoričan u jednoj stvari da Alija Izetbegović nije bio nacionalista. Prema njegovim riječima, bio je državnik koji je razumio da Bošnjaci nemaju rezervnu državu i da je borba za BiH istovremeno borba za suživot.
Između dobrih namjera i tvrde politike
Kada je Schwarz-Schilling 2006. postao visoki predstavnik, mnogi su u Bosni i Hercegovini vjerovali da dolazi čovjek koji će snažnije braniti državne interese. Međutim, politika međunarodne zajednice često je bila složenija od ličnih uvjerenja. U jednom razgovoru mi je priznao da je razmišljao da smijeni Milorada Dodika, ali da za to nije dobio podršku SAD-a i Evropske unije. Tada mi je rekao rečenicu koja je mnogo govorila o realnoj moći visokih predstavnika:
“Visoki predstavnici slijede politiku velikih zemalja, čak i kada se s njom ne slažu.” U tom trenutku sam shvatio koliko je teško biti moralan čovjek u političkom sistemu koji počiva na interesima velikih sila.
U Frankfurtu je toga dana o kojem pričam bio i veliki borac za ljudska prava, osnivač Društva za ugrožene narode Tilman Zülch. Ta dvojica Nijemaca, svaki na svoj način, zadužila su narode Bosne i Hercegovine. Zülch neumornom borbom za istinu o genocidu, a Schwarz-Schilling moralnim otporom evropskoj ravnodušnosti.
Često sam kasnije razmišljao o Christianu Schwarz-Schillingu. Bio je čovjek dobrih namjera, ali politika nije uvijek prostor u kojem dobrota pobjeđuje. Bio je precizan, savjestan i moralno osjetljiv, osobine koje nisu uvijek prednost u svijetu diplomatskih kalkulacija i geopolitičkih interesa. Ipak, u historiji Bosne i Hercegovine ostat će zapamćen po jednoj važnoj odluci: nametnuo je zakon kojim je upravljanje Memorijalnim centrom Srebrenica-Potočari preneseno na državu Bosnu i Hercegovinu. Možda je to bila samo jedna odluka, ali u zemlji u kojoj se istina često osporava – bila je to odluka koja ima trajnu moralnu težinu. Zato danas, kada ga više nema, mogu reći ono što sam osjećao još tada u Frankfurtu: Christian Schwarz-Schilling bio je jedan od onih rijetkih evropskih političara koji su Bosnu i Hercegovinu razumjeli srcem. Počivao zbog toga u vječnom miru, pošteni Christiane.
