Novinar Guardiana o Srebrenici: U takvom neprijateljskom okruženju, čin sjećanja postaje borba
Novinar The Guardiana Julian Borger, u svojoj potresnoj reportaži piše kako se, tri decenije nakon genocida u srcu Evrope, sjećanja na zločin u Srebrenici polako brišu iz globalne svijesti, potisnuta upornim poricanjem i nastojanjima da se dokazi zataškaju. Ipak, kako navodi, istina se uporno vraća na površinu, iz kostiju koje i dalje izlaze iz tla brda i polja oko Srebrenice.
U gradu Bratuncu, nedaleko od Srebrenice, nedavno su obavljene nove kolektivne dženaze žrtava koje su identificirane u proteklih godinu dana. Borger opisuje prizor: imami iz cijele Bosne i Hercegovine okupili su se kako bi klanjali dženazu pored tabuta prekrivenih plavo-žutom zastavom Bosne i Hercegovine. Među njima se nalazilo i tijelo jednogodišnje Almere Paraganlije, ubijene zajedno s majkom Zinetom kada su pripadnici Vojske Republike Srpske upali u selo Joševa.
Hajrudin Paraganlija, suprug i otac ubijenih, stajao je uz tabute, više od tri decenije nakon što ih je posljednji put vidio žive.
- To donosi neku vrstu mira, bar sada znam gdje su, izjavio je.
Borger dodaje da se na njegovom licu nije mogao vidjeti mir, samo duboka, dugogodišnja tuga. Tijela njegove majke i brata još nisu pronađena.
Mnoštvo prisutnih se nakon dženaze uputilo uskom cestom od muslimanskog mezarja do glavne ulice u Bratuncu, dok je lokalna policija regulisala saobraćaj. Borger primjećuje da nije bilo kontakta između Srba i ožalošćenih, a lokalno stanovništvo se ponašalo kao da ne primjećuje prolaznike.
- Kao da su sami žertve postale nevidljive, poput duhova, zapisuje autor.
Dodaje da su mnogi Srbi koji danas žive u Bratuncu došli iz drugih dijelova BiH nakon rata, a često žive u kućama koje su pripadale ubijenim ili protjeranim Bošnjacima. Genocid se, prema njegovim saznanjima, ne pominje. Iako je dolina Drine mjesto jednog od najtežih zločina u novijoj evropskoj historiji, u svakodnevici Bratunca vlada tišina.
Damir Deljo/ Oslobođenje
Hariz Halilović, antropolog porijeklom iz Srebrenice i profesor na Royal Melbourne Institute of Technology (RMIT) univerzitetu u Australiji, rekao je za The Guardian da je "tišina nakon rata prerasla u otvoreno slavljenje genocida". On je 2023. objavio studiju o srpskim pjesmama koje veličaju masakr. Jedna od njih poziva da se "Srebrenica tri puta ponovi" i sadrži stihove koji ismijavaju žene i djevojčice žrtava.
- Ono što je zastrašujuće jeste da se takve pjesme pjevaju na vjenčanjima i rođendanima, ne na nekim skrovitim mjestima među ekstremistima, već u samom centru društvene svakodnevnice, rekao je Halilović.
Borger navodi kako je na posljednjim dženazama u Bratuncu oratorica Almasa Salihović istakla da poricanje genocida predstavlja "egzistencijalnu prijetnju" i mogućnost počinjenja "drugog genocida". Njena porodica je, piše autor, nekoliko puta morala sahranjivati njenog brata Abdulaha, jer su različiti dijelovi njegovog tijela nalaženi u više grobnica.
Salihović se prisjetila i dana kada je kao šestogodišnjakinja s porodicom pješice stigla u UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenica.
- Najviše pamtim glad. Hrana je dostavljana zračnim putem, ali rijetko i neredovno, kazala je.
Njen brat Abdulah i sestra Fatima uspjeli su se uhvatiti za kamione UN-a kada su se povlačili, ali je Abdulah kasnije izdvojen i ubijen kod Zvornika.
Fabrika baterija u Potočarima, gdje se tada nalazila baza holandskih vojnika, danas je Memorijalni centar. U tekstu se opisuje kako su u halama izloženi lični predmeti žrtava, satovi, pojasevi, dresovi, dnevnici, često jedini preostali dokazi njihovog postojanja.
/Anadolija/
Fatima Salihović, sestra ubijenog Abdulaha, govorila je o svjedočenju koje se prikazuje u Memorijalnom centru. Sjeća se trenutka kada je odlučila prepustiti brata prijateljici Nihadi, jer više nije mogla podnijeti emocionalni pritisak.
- Nikada sebi neću oprostiti što sam to učinila, kazala je kroz suze.
U drugoj izložbi prikazana je kolona pocijepanih cipela, koje su pripadale ubijenim muškarcima i dječacima koji su tokom jula 1995. godine pokušali pobjeći kroz šume. Kuratori centra su ih godinama skupljali, uz pomoć detektora metala i GPS opreme.
- Ovi predmeti su, u nekim slučajevima, jedini dokaz da je neko uopće postojao, rekao je direktor Memorijalnog centra Emir Suljagić za britanski list Guardian.
- Oni svjedoče o životu, smrti i svemu drugom. Kada ih izložimo, oni čine jednu nijemu, ali jasnu historiju.
Borger navodi da je Memorijalni centar stalno pod pritiskom. U martu je bio zatvoren nakon prijetnji Milorada Dodika da će protjerati državne institucije i provesti secesiju. Centar je ponovno otvoren nakon što se politička kriza smirila, ali u okolini tragovi genocida se brišu. Jedno od mjesta egzekucije, skladište u Kravici, obnovljeno je i zatvoreno za javnost.
U oktobru je, piše autor, neko hakovao Google Maps i preimenovao Memorijalni centar u "Park Ratka Mladića". Iako je greška brzo ispravljena, simbolika takvih postupaka je jasna.
- U takvom neprijateljskom okruženju, sam čin sjećanja postaje borba, zaključuje Julian Borger.
