Ništa više neće biti isto u Donjoj Jablanici: "Doći ću da nešto posadim, ali se ne vraćam"
Selo Zlate ostaće pusto/Damir Deljo
Život poslije kobne noći u Donjoj Jablanici, okolnim selima i svim poplavljenim područjima više nikada neće biti isti. Mještani sela Zlate nemaju više želju da žive u svom selu, u kojem ih je većina rođena, osnovala svoju porodicu, stekla i ostala bez svega. Žele novi život negdje drugo.
Sablasne slike. Prljavština, mulj i ostaci nečega što je prije nekoliko dana bio dom većine mještana pogođenih područja. U selu Zlate zatekli smo mještane koji čiste zajedno sa bagerima.
- Imamo 11 kuća koje nisu uslovne za živjeti. Imamo tri kuće koje su totalno uništene. Nema ih više, sravnjene su sa zemljom, priča nam Denis Šašić, predsjednik MZ Zlate.
I zaista je tako. Na pojedinim mjestima ne može se razaznati da su tu bile kuće.
- Ostalo nam je još malo da očistimo. Mnogo je blata, mulja, mnogo posla. Devet dana već radimo. Glavni dio smo završili. Sada trebaju cijevi za vodu da se postavljaju i uglavnom to je to, govori nam Hasan Marić, koji s bagerom čisti teren.
O štetama još niko ne govori. Komisije za popis bile su na terenu. Oni koji su izgubili sve većinom su smješteni kod rodbine. Kontejneri za stanovanje još su prazni.
- Oni su uglavnom kod nekog svog. Imamo samo jednu familiju koja je kod Maksumića u hotelu, a za štetu ne znamo još ništa. Masovno su ljudi, i kojima je došao i kojima nije došao, pisali taj zahtjev da im je nešto uništeno. Nažalost, to smo mi, ističe Šašić.
A mještani čiste dvorišta ili ono što je od njih ostalo. Kuće koje nisu porušene potpuno su devastirane. Ramiz Halebić iz sela Zlate pokazuje nam šta je ostalo od kuće koju je sam gradio. Kaže, kada se klizište pokrenulo, sve se spustilo na njegovo imanje. Nakon kobne noći odlučio je sa porodicom da se u Zlate ne vraća.
- Oni neće da se vrate. Rekli su mi ne želimo više nikad tu. Žena i sin. Onda sam rekao, ako ništa, idem tamo na Luku kod brata ako Opština ne pomogne ništa. Pitao sam jučer, dolazila je neka gospođa iz Opštine, popisivala ove kuće i pitala hoćemo li se vratiti, nećemo. Ako hoće, mogu nam dati plac, ako ima, kupićemo, nije problem. Imaju ljudi koji kažu pomoći će svakako, već su dali dosta novaca, možda možemo i sada da kupimo plac koliko su nam dali novca, kaže nam Ramiz Halebić.
I Samir Šašić kaže da sve za šta je živio i radio, kućio se, u sekundi je nestalo. Njegova kuća je blizu brda koje se pokrenulo. Sa suprugom je skočio u bujicu do komšijine kuće. Vratio se ponovo i spašavao one koji nisu mogli izaći iz kuća. Kaže da više nikada neće živjeti ovdje, jer ne bi bio miran.
- Boji se narod da živi ovdje. Sad, ko šta planira, ja ne znam. Znam šta ja planiram. Da odem definitivno. Žao mi je, doći ću, posjetiti, posaditi, ali to je moje neko razmišljanje sada, kaže Šašić.
Mujo Begić je rođen u selu Zlate. Pored stare porodične kuće napravio je svoju. Želio je starost provesti tu.
- Niko nije siguran ovdje. Vidite li vi ovih ruševina? Šta se tu može napraviti, ja stvarno ne znam. Ovo je tuga da ne možeš da povjeruješ da je to tako, iskren je Mujo.
I tako dan po dan prolazi. Čeka se realizacija obećanog, ali selo Zlate više nikada neće biti isto.
