NDH u Istočnoj Bosni: Ustaški masakr u Srebrenici i okolnim selima

Do kraja aprila 1941. u Srebrenici je uspostavljena vlast fašističke NDH. Pokušavala je na svoju stranu privući lokalno bošnjačko stanovništvo dok je prema srpskom provodila represivne mjere, što je snažno utjecalo na pogoršanje međunacionalnih odnosa. To je uzrokovalo obostrane pojedinačne zločine i druge oblike nasilja nad civilnim stanovništvom obje nacionalnosti. U nekoliko srpskih sela ustaše su izvršile i masovne zločine. Lokalni Bošnjaci nisu u većem broju pristupali hrvatskim oružanim snagama, naročito ustašama. Ustaška uprava uzimala je u cijelom Podrinju uglednije Srbe kao taoce. U zatvorima su premlaćivani, mučeni i često ubijani.

Crna legija

Sredinom augusta došlo je do srpske oružane pobune u srednjem Podrinju. Predvodili su je lokalni četnički komandanti uz podršku fašističke Nedićeve Srbije. Malobrojne hrvatske snage povukle su se prema Zvorniku, u kojem su se nalazili Nijemci. U Srebrenici je uspostavljena četnička vlast koja je odmah počela s represijama i zločinima prema bošnjačkom stanovništvu. Krajem decembra iste godine i prvih dana 1942. četnici su izvršili brojna pojedinačna i masovna ubistva Bošnjaka širom istočne Bosne, pa tako i u srebreničkom kraju. Njihovo divljanje nakratko je sredinom januara prekinula njemačka kaznena ekspedicija nakon koje su ponovo nastavili sa ubijanjem Bošnjaka.

Početkom proljeća 1942. godine NDH je pokrenula vojnu operaciju s ciljem gušenja srpske pobune i ponovne uspostave svoje vlasti u istočnoj Bosni. Iz Sarajeva je preko Romanije 26. marta poslala značajne ustaške i domobranske snage prema Vlasenici pod komandom Jure Francetića. Na svom putu ustaše su bile nemilosrdne prema srpskom stanovništvu. Ubijale su Srbe koje su stigle bez obzira na njihovu starost i spol. Tjerale su ih do Drine na čijoj obali su ubijale one koji se nisu uspjeli prebaciti u Srbiju i tako se spasiti. Rijetka su srpska sela kroz koja nisu prošle ustaše. U njihovom krvavom pohodu u srebreničkom kraju ubijene su stotine Srba. U bošnjačko-srpskim, nacionalno mješovitim selima preživjeli su samo oni Srbi koji su se sklonili kod komšija Bošnjaka.

Borbena grupa Francetić, odnosno Crna legija, ponovo je uspostavila i učvrstila hrvatsku vlast u Srebrenici i ostatku srednjeg Podrinja. Nakon njenog aprilsko-majskog divljanja i odlaska stanje se donekle smirilo jer je većina preživjelih Srba protjerana preko Drine u Srbiju. Ustaše su nastavile ubijati Srbe koji su preživjeli Francetićevu zadaću osiguranja granice NDH na Drini i ostali kod svojih kuća. Četnici su se svetili nad bošnjačkim stanovništvom.

U Srebrenici se smjestila ustaška 29. stajaća djelatna bojna pod komandom Josipa Kurelca. Njeni pripadnici bili su većinom Hrvati iz Hrvatske i manji broj bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka. Ustaše su pozivale Srbe da se vrate iz Srbije i potom ubijale one koji su ih poslušali. Kao njihov posebno svirep zločin u ljeto 1942. može se navesti selo Dubravice. Tokom jedne noći ustaše su iz sela odvele sve Srbe i poubijale ih.

U jesen 1942. uhapsile su preko 3.000 muškaraca, žena i djece srpske nacionalnosti i zatvorile ih u drvene barake kod bolnice u Srebrenici. Ustaški tabornik Slavko Oraščić obavijestio je Nazifa Klančevića da Kurelac sprema pokolj svih zatočenih Srba. Klančević je prenio informaciju svom ocu Aliji, srebreničkom imamu. Nazif i Alija uključili su Hakiju i Avdu Siručića, Sulju Mehmedovića, Sulejman-bega Hafizbegovića i još neke ugledne srebreničke Bošnjake u akciju spašavanja zatočenih Srba. Zajedno su, preko svojih prijateljskih veza sa uglednim tuzlanskim Bošnjacima, intervenisali u sjedištu hrvatske Velike župe Usora i Soli koje se nalazilo u Tuzli. Ona je bila nadređena organima hrvatske vlasti u srebreničkom kotaru. Veliki župan bio je Bahrija Kadić. Iz Velike župe brzo je stiglo naređenje Kurelcu u Srebrenici da oslobodi zatočenike. Oslobođene su sve žene i djeca, a pedesetak muškaraca odvedeno je na prisilni rad.

Ustaški poručnik Nikola Desnica obavijestio je iz Srebrenice nadređenu komandu u Vlasenici 11. juna u 17 sati da se na Vijogoru, zapadno od Srebrenice, nalaze partizani i da prijeti opasnost od njihovog napada. Prema ustaškim procjenama, partizana nije moglo biti više od dvije stotine.

Učesnici konferencije u Travniku/Muhamed Tunović

Iz razloga što se Kurelac nalazio u Vlasenici, Desnica je preuzeo ustašku odbranu Srebrenice. Izvukao se na brdo Bojna. Ubrzo su stigli partizani koji su razbili odbranu i ušli u grad. Ne čekajući njihov napad na Bojnu, Desnica se s nekoliko ustaša i kotarskim predstojnikom povukao u Bratunac.

Ustaše su planirale protivnapad 14. juna iz dva pravca. Od Bratunca je trebala napasti 29. bojna Josipa Kurelca, a od Skelana 21. bojna pod komandom Eduarda Kršulja. Kurelcu se pridružio Desnica s grupom ustaša koji su se njim izvukli iz Srebrenice. Kurelac je išao s glavninom snaga putem Bratunac – Srebrenica, a iza prethodnice koju je vodio Desnica. Lijevo od njega kretala se 2. četa 29. bojne pravcem Zalazje – podnožje Kvarca – Ludo brdo – Borik, a pod komandom Mile Domazeta. Jedan vod ove čete prošao je kroz Zalazje i Vitlovac. Tim vodom komandovao je Pavao Španić. Kurelac je sa svojim ustašama i Desnicom ušao u grad bez borbe. Partizani su ga već bili napustili.

U namjeri da traže zaštitu za srpske civile pred ustaše su izašla trojica uglednih gradskih Srba. Ustaše su ih ubile vatrenim oružjem. Oni su prve žrtve ustaškog divljanja u gradu 14. juna 1943. godine. Ustaše su naredile ostalim Srbima da ostanu u svojim kućama obećavši im sigurnost. Zaprijetile su im najstrožijim kaznama ako se ogluše na tu naredbu. Potom su ih ubijale u njihovim kućama bez obzira na spol i starost. Nakon masakra opljačkale su njihovu imovinu.

Krista Marjanović, u svojoj izjavi koju je dala Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu 21. augusta 1943, tvrdi da je ona – uz još dvije žene i dvije djevojčice – jedina od Srba u gradu preživjela ustaški masakr 14. juna. Pomogla joj je Meva Kumrić, kći Ibrina, koja joj je dala svoje dimije i zar za lice. U gradu je ubijeno devedeset i osam osoba, uključujući sudiju Muhameda Aganovića sa suprugom i njihovo troje djece, Sajtu Sejfića, Džemala Plisku iz Sarajeva i četiri mlade Židovke iz porodice Sion. Među njima je bila i devetogodišnja djevojčica. Ostale žrtve su bile srpske nacionalnosti.

Komandant 3. domobranskog zbora Mihajlo Lukić odredio je domobranskog sudiju Vejsila Hadžibegića da provede istragu o ustaškom masakru Srba u Srebrenici i selima Zalazje, Vitlovac i Brežani. Hadžibegić je sa zapisničarom Šerifom Zvizdićem 18. juna, četiri dana nakon zločina, doputovao u Srebrenicu, gdje je odmah započeo sa istragom. Shvatio je da će ona biti složena i teška, te je zatražio još jednog sudiju da mu pomogne. Dodijeljen mu je domobranski sudija Antun Cvjetko. U kasnijoj fazi istrage, koja se provodila u Sarajevu, a zbog velikog broja saslušanja, dodijeljen mu je u ispomoć još i domobranski sudija Mahmut Filipović.

Sudija Hadžibegić brzo je utvrdio da su zločine počinile ustaše 29. bojne. Prvo je saslušao Kurelca i Desnicu. Ostali osumnjičeni počeli su napuštati Srebrenicu i odlaziti u druga mjesta. Hadžibegić je dogovorio s domobranskim pukovnikom Sulejmanom Filipovićem, komandantom Tuzlanskog zdruga, da on zatvara sve ustaše iz 29. bojne a i ostale sa srebreničkog područja koji dođu u Tuzlu s namjerom da idu u druga mjesta. Tako je Filipović zatvorio veliki broj lica u tuzlanskom zatvoru. Hadžibegić i Filipović su htjeli spriječiti zločince da pobjegnu. Hadžibegić je ostavio Cvjetka da nastavi istragu u Srebrenici, a on je otputovao u Tuzlu kako bi saslušao Filipovićeve zatvorenike.

Tokom njegovog boravka u Tuzli partizani su munjevito osvajali mjesta u Podrinju, približavajući se Vlasenici, Srebrenici i Tuzli. Tražio je od Lukića da se 29. bojna prebaci u Tuzlu ili Sarajevo kako bi mogao nastaviti istragu, ali mu zbog partizanskih napada to nije udovoljeno, te se s dijelom prikupljenog istražnog materijala vratio u Sarajevo. Mjesec poslije u Sarajevo je stigla i 29. bojna, pa je od Lukića zatražio da bude kasarnirana u logoru, u jednoj posebnoj zgradi bez prava na slobodno kretanje. Lukić mu je to udovoljio.

Nastavio je istragu prekinutu u Tuzli. Pritvorio je zločince za čiju krivnju je prikupio dokaze. Uhapšeno je oko dvadeset i pet zlikovaca, ali su Kurelac, Desnica i još neki kao glavni krivci ranije pobjegli. Nije uspio saslušati sve ustaše jer je stiglo naređenje da se upute nekuda na borbeni položaj. Ostala je samo spomenuta grupa koja je već bila uhapšena. Ipak, istraga je bila potpuno zaokružena.

Hadžibegić je saznao da se Kurelac šeta po Zagrebu. Zatražio je od Ministarstva domobranstva NDH-a da ga pronađe i sprovede u Sarajevo. Međutim, izašao je zakon o novoj formaciji sudova, te mu je naređeno da sav prikupljeni materijal preda u komandu 3. domobranskog zbora koji je preimenovan u 3. zborno područje. Po naređenju komandanta 3. zbornog područja Antuna Prohaske, istraga je obustavljena i svi osumnjičenici za zločine počinjene u Srebrenici, Zalazju, Vitlovcu i Brežanima su pušteni na slobodu. Vlasti NDH-a zaštitile su Kurelca koji je do kraja rata napredovao do čina ustaškog pukovnika.

Izjave osumnjičenih Hadžibegić je uzimao u tri primjerka. Po jedan primjerak svake izjave sačuvao je za sebe. Ostale je predao sudu 3. zbornog područja. U tajnom dogovoru s mjesnom organizacijom NOP-a, svoje primjerke izjava sakrio je na sigurno mjesto. Po završetku rata predao ih je Enveru Krziću koji je radio u Upravi državne bezbjednosti.

Tokom istrage u Srebrenici, Hadžibegić je pronašao dvije masovne grobnice u kojima su bili pokopani ubijeni Srbi iz grada i neki mještani Brežana te nekoliko pojedinačnih grobova. Prva masovna grobnica otkopana je 20. juna. Nalazila se u blizini stare austrougarske kasarne. Iz nje je otkopano sedamdeset i osam leševa. Žrtve su ubijane vatrenim oružjem, noževima i sjekirama. Nakon detaljnog pregleda, leševi su ponovo sahranjeni u istu jamu. Svi leševi su fotografisani. Hadžibegić nije uspio ekshumirati drugu grobnicu. Prema njegovim saznanjima, ukupno je 14. i 15. juna 1943. u Srebrenici, Zalazju, Vitlovcu i Brežanima ubijeno preko tri stotine osoba, uglavnom srpske nacionalnosti.

Hadžibegićevi saradnici su napravili spisak ubijenih civila u gradu. Prema tom spisku, u gradu je ubijeno sedamnaestero djece. Među njima i petero braće i sestara, starosti od četiri do devet godina koji su ubijeni s majkom. U tih sedamnaestero djece ubrojano je i dvoje djece sudije Aganovića, ali nije židovska djevojčica. Spisak nije potpun, ali se iz drugih izvora može saznati ukupan broj ubijenih u gradu. Za ovu priliku može se spomenuti da je ukupan broj ubijene djece u gradu Srebrenici od strane ustaša 14. juna 1943. devetnaest, od čega petnaest srpske nacionalnosti, jedno židovske vjere i troje djece iz nacionalno mješovitog braka, odnosno troje djece sudije Aganovića i njegove supruge Ljube.

Hadžibegić je saslušao i nekoliko zločinaca koji su ubijali u Zalazju i Vitlovcu 15. juna. U Zalazje je ušla 2. četa 29. bojne. Njen komandir bio je Mile Domazet. Imala je dva voda. Komandir 1. voda bio je Pavao Španić, a 2. voda Ahmet Pašić. Kada su došli do Zalazja, Domazet je naredio Pašiću da sa svojim vodom opkoli selo kako niko ne bi mogao pobjeći iz njega, a Španiću da uđe u selo. On je ostao s Pašićevim vodom. Kada je Španić sa svojim vodom ušao u selo, naredio je ustašama da ubijaju mještane. On je prvi počeo iz puške ubijati ljude. Nakon što je naredio ubijanje mještana, ustaše su se razišle po selu da izvrše njegovo naređenje.

Poslije toga naredio je da se preživjeli stanovnici skupe. Skupljeni su u tri grupe. Naredio je da ih pobiju. Slavko Kovačević nalazio se kod grupe u kojoj je bilo oko dvadeset i pet civila. Čuo je Španića kada je naredio Stjepanu Slonji da ih sve pobije iz automata, što je on i učinio. U ostale dvije grupe bilo je pet do deset osoba. Kovačević je vidio Selima Ćurovca da je u jednoj kući ubio dvije žene i jednog muškarca. U svojoj izjavi kazao je da su u Zalazju svi mještani ubijeni. Nakon tog stravičnog zločina ustaše su nastavile prema Srebrenici.

Slavko Kovačević je također ubijao. Osim spomenutih zločinaca, u ovom 1. vodu, čije su ustaše ubijale u Zalazju i Vitlovcu, Kovačević je još spomenuo Iliju Kovačevića, nekog Ludvika, Asima Kormana, Đuru Stanića, Stjepana Lozančića, Ivana Sabljaka, Marka Oršulića, Gustava Ivanuša, Safeta ili Fajika Medoševića, Dmitra Đurekovića i Komijat Adama. Ukupno je u tom vodu bilo 28-30 ustaša.

Prema izjavi Josipa Kurelca sudiji Hadžibegiću, Španićev vod je u Zalazju ubio šezdeset do sedamdeset Srba i još šest u Vitlovcu.

Ustaški pokolj u Zalazju preživio je Manojlo Maksimović, pred čijom je kućom ubijena veća grupa mještana. I on se nalazio u toj grupi, ali bio je samo ranjen. Kada su ustaše napustile selo, izvukao se ispod leševa. Prema poslijeratnim svjedočenjima Srba iz Obada, u Zalazju je ubijeno stotinu i pet muškaraca, žena i djece. Dan nakon masakra ustaše su dovele neke Bošnjake iz Likara (moguće da su bili Romi) i natjerale ih da sahrane žrtve. Prilikom sahrane ustaše su ubile i Timotija Lazarevića, koji je došao tražiti leš svoje žene. Uz leševe dvije majke nađena su njihova živa dojenčad, koje su one svojim grudima sačuvale od smrti. Djeca su spašena.

Spomen-kosturnica u Srebrenici/SRNA

Kurelac je u izjavi Hadžibegiću opravdavao ubijanje Srba u Zalazju i Vitlovcu kao što je to učinio i za ubijanja u Srebrenici. Izjavio je: “…Za seljake u Zalazju se čulo da su poslije pada Srebrenice bili stavili komunističke zvijezde, a za sve seljake pravoslavne vjere iz okoline čulo se kako se vesele i slave pad Srebrenice...” Tvrdio je da je ubistva Srba iz Brežana počinila jedinica 21. bojne pod komandom Eduarda Kršulja. Njeni pripadnici, kako je izjavio Kurelac, ubili su oko šesnaest pravoslavaca iz Brežana.

Spomenuta Krista Marjanović navodi da su ustaše iz Brežana dovele oko dvadeset Srba, muškaraca, i ubili ih u gradu. Ilija Dragičević, Boško Balčaković i Novak Novaković svjedočili su 1946. pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača da su ustaše pod komandom Josipa Kurelca odvele iz Brežana sedamnaest muškaraca u Srebrenicu, gdje su ih zaklali u kafani kod Savete Milošević. Ubili su i Savetu. Sutradan su iz Brežana u grad došle njihove žene da ih nađu. Srebrenički Romi već su ih bili sahranili. Ustaše su uhapsile žene i zatvorile ih u istom objektu. Oslobodio ih je neki ustaša iz Brežana i tako su preživjele. Vjerovatno je bio Bošnjak jer u selu nije bilo Hrvata.

Zločin nad srpskim civilima iz Brežana, ipak, nisu počinile ustaše Josipa Kurelca nego ustaše Eduarda Kršulja.

Spisak žrtava

Prema spisku žrtava koje su sačinili Hadžibegićevi saradnici za Zalazje, Vitlovac i Brežane, u Zalazju je ubijeno čak devedeset i dvoje Srba, u Vitlovcu devet, a iz Brežana šesnaest. Među ranije spomenutim žrtvama u gradu, petero ih je bilo iz Ažlica i troje iz Likara. U Zalazju je osam osoba ranjeno, ali su preživjeli masakr. Među njima su bila i neka djeca. U nekim porodicama pobijeni su svi članovi, a neke od njih su imale čak i po osam članova. Najteže je stradao rod Rakića iz Zalazja. Ubijeno ih je nekoliko desetina. Nekoliko porodica Rakića potpuno je zatrto tog krvavog junskog dana.

Zahvaljujući domobranskim sudijama Vejsilu Hadžibegiću, Antunu Cvjetku i Mahmutu Filipoviću, kao i sudskom zapisničaru Šefiku Zvizdiću ali i generalu Mihajlu Lukiću, koji je organizovao i podržao istragu te domobranskom pukovniku Sulejmanu Filipoviću, koji je podržao istragu, ustaški masakr srpskih civila 14. i 15. juna 1943. u Srebrenici, Zalazju, Vitlovcu i Brežanima je kvalitetno zadokumentovan. Na sačuvanim materijalima iz Hadžibegićeve istrage sudsko procesuiranje zločina i potraga za zločincima nastavljeni su nakon partizanskog oslobođenja Bosne i Hercegovine.