Nagledao se svega u životu: Hanas Kovačević, policajac koji pronalazi prodate bebe

Život mu je prožet bogatim iskustvom u policiji i pričama o istragama, koje zavisno u kojem su pravcu završile, nose lijepe ili tužne uspomene. Svaka od njih ostavila je dubok trag, uvukla se pod kožu i napravila kanal za nove slučajeve koje rješava i sada, dok je u mirovini. Ne, nije ovo priča o nekom detektivu iz filma, nego o Hanasu Kovačeviću, penzionisanom policajcu iz Zenice. Ne broji i ne zna cifru obnovljenih veza koje su bile pokidane u različitim životnim situacijama, a njegove upornost i srčanost prepoznate su od Zenice preko Europe do Australije, Amerike... I ko zna odakle će mu se javiti naredni zadatak.

Dvadeset drugara

“Jednom policajac, uvijek policajac” nepisano je pravilo većine njegovih kolega u struci koji svoj detektivski instinkt u danima mirovine njeguju kroz kriminalističke knjige ili filmove. Za razliku od njih, Hanas živi svoj film pomažući usvojenoj djeci da pronađu biološke roditelje ili obrnuto, spaja prijatelje rasute po svijetu, a sve je počelo kada je pokrenuo potragu za prijateljima sa kojima je u nekom momentu izgubio svaki kontakt.

Čin vrijedan hvale

Heroj iz Višće: Policajac Vahid Kabarić spasio život u dramatičnoj saobraćajnoj nesreći!

- Poziv koji sam odabrao sa sobom nosi jake emocije, kako kod ljudi kojima pomažem, tako i kod mene, zavisno od karaktera slučaja, počinje priču policijski istražitelj iz Zenice i dodaje da mu je život bogat mnogim lijepim pričama, ali i da nosi i teret spoznaje koje ocrtavaju ružnu stranu ljudske prirode.

Povezao se sa mnogo ljudi širom Balkana, pa i dalje, jer sve mu to olakšava potragu za informacijama, a u konačnici donosi i dobre rezultate u pronalaženju traženih osoba. Istina koju otkrije nije uvijek dobra vijest za obje strane. I upravo ti momenti donose radost ili tegobu našem sagovorniku.

- Posljednjih godina najviše radim na slučajevima spajanja porodica i prijatelja koje su različite životne situacije rastavile, al ne stajem kada ih pronađem, nego preuzimam inicijativu da ih i povežem, govori nam Zeničanin i dodaje da u tom momentu krene priča koja budi emocije. Suze radosnice prate nasmijana i sretna lica koja jedva čekaju susret, a grčevi u stomaku kada pronađena strane ne želi kontakt i razgovor.

Spojeni srednjoškolski drugovi koje je tražila Amra Džinić Imamović

Kaže nam da je jednak broj i jednih i drugih, te da, kada krene u potragu, ne zna gdje će ga i u kakvu situaciju put odvesti.

- Jednom prilikom sam, za kratko vrijeme, uspio okupiti dvadeset drugara iz jednog razreda. Bila je to generacija učenika 1967. godište, koji su zajedno išli u srednju školu u Vogošći, prisjeća se jedne drage situacije Hanas.

Epilog je bio poziv okupljenih bivših učenika na večeru i druženje u znak zahvalnosti. Biti dio jedne takve radosti je njegova nagrada u ovom poslu, s obzirom na to da svoje usluge ne naplaćuje. Obaveze koje preuzima prihvata srcem i tako ih i rješava, a srce nema cijenu.

- Teške su situacije kada pokušavam spojiti napuštenu djecu i biološke roditelje, jer često tražena strana ne želi kontakt. Ostavljeno dijete zamjera roditeljima, pa ne želi da ih vidi, ali još teža je kada roditelj ne želi da vidi dijete koje je dao na usvajanje, opisuje Kovačević bolnu stranu svog posla i dodaje kako se naslušao teških riječi od kojih srce napukne.

Zabole ga kao posrednika izjave poput ovih: “Da sam te htjela, ne bih te dala na usvajanje” ili “Ti si greška iz mladosti”.

Biti podrška ljudima koji traže izlaz iz trauma zahtijeva snažnu ličnost koja ima empatiju i koja zna pružiti ruku neznancu, biti mu najbolji prijatelj u teškim trenucima, a istovremeno i prodorna komunikativna osoba koja ne odustaje od potrage. Baš takav utisak ostavlja naš sagovornik, a rezultati njegovog rada, svaki za sebe, potvrđuju snažan karakter.

Nađi mi ženu

Ne osuđujući nikoga, tužnih očiju naveo nam je čitav niz priča gdje majke i očevi nisu htjeli ni pogledati svoju djecu, ali i onih gdje su ozarena lica članova porodica koji su se prepoznali i ispruženih ruku međusobno prihvatili.

- Jednoj djevojci, Arijana se zove, tražio sam majku. Prikupio sam potrebne podatke i vrlo brzo pronašao ženu. Kada sam nazvao i rekao zašto zovem, vjerovatno se prepala i samo mi spustila slušalicu, navodeći da ona nije ta. Ali, to je jedan od slučajeva koji je imao izuzetno lijep preokret, ističe Kovačević.

Tijana Moračanin Zujić iz Beograda sa porodicom od oca Vjekoslava u Zenici

Dodaje kako je ta gospođa, nakon nekoliko dana razmišljanja, sama nazvala i zamolila da je povežem sa kćerkom. Nakon što ju je uspješno povezao sa majkom, Arijanu je obradovao informacijom da joj je pronašao i oca, a iznenađenje je bilo kada su shvatili da čitav život Arijana živi u blizini oba roditelja i da su se možda susretali na autobuskim stajalištima ili na ulici, ali da se nisu prepoznavali.

U ovom poslu je jako dobar, istrajan i pošten, što bode oči onima koji zarađuju na slučajevima koje Hanas, uz sve navedeno, rješava od srca.

- Bilo je situacija da mi sa lažnih profila ili brojeva upućuju prijetnje ili mi se na nepristojan način obraćaju, priznaje Hanas, dodajući kako je od nekih klijenata saznao da agencije za usluge pokušaja pronalaska neke osobe naplaćuju po dvije hiljade eura, ne garantuju pronalazak, a i ako pronađu traženo lice, klijent samo dobije adresu i broj telefona.

Redovno ima i smiješnih situacija, gdje pojedinci ne vjeruju u ozbiljnost posla koji radi, pa mu šalju upite sa banalnim prijedlozima.

- Jedan mi se tako javio, kaže: “Ja bih da se ženim, a ne mogu da nađem ženu. Hajd’ mi ti nađi kakvu”. Te situacije me malo nasmiju, podsjete na humor našeg naroda, ali me ne dotiču, iskreno priča policajac, jer ono sa čim se on suočavao tokom poziva koji je radio i sa čime se još susreće teško može čovjeka ostaviti ravnodušnim.

U tom kontekstu nam je naveo i slučajeve potrage za ukradenim bebama, za koje su roditeljima 80-ih godina govorili da su preminule nakon rođenja ili nisu žive rođene, a u stvarnosti su prodane negdje u svijetu.

- Bio je slučaj da je momak došao iz Australije da nađe svoje roditelje u Zenici, jer mu je čovjek, za kojeg je vjerovao da mu je otac, na samrti rekao istinu, otkriva nam Hanas i prepričava čitavu situaciju koja kao da je radnja nekog filma u kojoj je doktor ukrao troje djece. Jedno iz Zenice, drugo iz Rijeke, za treće nije imao podatak gdje je ukradeno. Sve ih je poveo u Australiju i odgajao kao svoje. Na samrti im je priznao svoj čin, a nakon toga djeca su se obratila Ani Pejić iz Rume, koja je kontaktirala junaka naše priče sa molbom da poveže otetog sina iz Zenice sa roditeljima. Proveo je istragu i kroz papire o rođenju se pokazalo da je priča, iako strašna, istinita.

Zastara kao izgovor

- Takvih slučajeva je bilo mnogo. Istraživao sam ih čitav niz i dok sam radio u policiji. Najtužnije je to što i kada istraga pokaže da je dijete živo, jer se ustanovi da beba nikada nije došla do mrtvačnice, da nije rađena obdukcija, pa nema ni mjesta gdje je pokopana, na kraju izgubi kurs, jer iz tužilaštva navedu da je predmet otišao u zastaru, napominje Hanas.

Naglašava da zbog takvih stavova tužilaca nisu bili u prilici ispitati ljekare, utvrditi odgovornost, pa ni pronaći djecu. A takvih slučajeva je bilo mnogo.

Prožet lijepim, tužnim, ali i šokantnim pričama, naš sagovornik nosi istinu društva u kojem živimo i za koju bi trebalo mnogo nastavaka da bi bila ispričana. I bez obzira na kakve izazove nailazi i sa kakvim okruženjem dolazi u dodir, svaki njegov novi dan ispunjen je istrajnošću da pronađe izgubljena lica i poveže njihova srca.