Muhamed je pričao s policajcem koji mu je oca predao krvnicima: Trebao mi je taj razgovor
Muhamed Avdić: Za mene je taj razgovor važan/Damir Deljo
Trideset godina nakon genocida, Srebrenica i dalje broji žrtve. Više od hiljadu tijela nikada nije pronađeno. Trideset godina poslije, porodice i dalje tragaju za kostima, za odgovorima, za istinom. Jedan od njih je Muhamed Avdić, koji od jula 1995. nije pronašao oca Azama.
Godine traganja
- Trideset godina jeste prošlo od zločina genocida i, nažalost, poslije 30 godina ja još tragam za babom, riječi su Muhameda, riječi koje u sebi nose decenije boli, traganja i nade, ali i suočavanja sa poricanjem pravde.
Prije devet godina Muhamed je došao do dokumenta iz Haškog tribunala, u kojem se vidi da je Azam bio zarobljen živ, što je potvrdilo informacije koje je porodica već imala.
- Taj zvanični dokument potvrđuje da je babo bio živ 20 dana poslije pada Srebrenice, kaže nam Muhamed.
Trag, prema njegovim riječima, vodi do srbijanskog MUP-a. Avdić posjeduje detaljnu evidenciju o kretanju svog oca nakon zarobljavanja.
- MUP Srbije ga je uhapsio i kriminalistički obradio, te isporučio policiji RS-a. Komandir staničnog mjesta za prelazak i kontrolu državne granice Bajina Bašta Risto Šeovac isporučio je mog babu na Ljubovijskom mostu. Pero Milić i Dragan Vasiljević su ga preuzeli i dalje proslijedili vojnoj policiji Bratunačke brigade i tu mu se gubi svaki trag. Dakle, postoji sve, imena i prezimena, govori nam Muhamed.
I pored dokumentacije i imena koja se jasno spominju, pravni sistem nije reagovao.
- Podnio sam i krivične prijave Sudu Bosne i Hercegovine, međutim, državni Sud je rekao da ne postoje elementi krivične odgovornosti, što je za zdrav razum neshvatljivo, ističe Muhamed.
Nakon što su i pokušaji preko Fonda za humanitarno pravo u Beogradu odbijeni, porodica Avdić pokrenula je proces pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.
- Bez obzira na to kako će se završiti, za mene veoma bitno jeste to da smo došli do ovih dokumenata. Svjesni smo mi da tu politika odlučuje šta i kako, ali svakom razumnom čovjeku koji bude sutra čitao ovaj dokument i gledao, bit će veoma jasno, ako ne ko je direktni izvršilac, krajnji ubica, barem to ko su saučesnici u zločinu i koje institucije, koja država ga je isporučila i poslala u smrt, govori Muhamed.
Srebrenica: Ljudi nema, ali ima tragova rata/Damir Deljo
Godinama je zamišljao taj trenutak - šta bi rekao da sretne nekog ko zna gdje je njegov otac. A onda se to i dogodilo.
- Imao sam i susret sa Perom Milićem, koji je preuzeo mog babu. On je potvrdio. Kako god to shvatili, za mene je veoma bitno i važno da je došlo do tog susreta. Bio je to, da neko ne shvati pogrešno, rekao bih hrabar čin ili šta već, ako uzmemo u obzir da saučesnici ili izvršioci zločina ili negiraju izvršenje ili izbjegavaju odgovor. Zašto kažem veoma važan? On se suočio i priznao da je preuzeo mog babu. Iako on smatra da nije odgovoran, ipak je smogao hrabrosti da kaže: “Da, jesam”. Mogao je da negira sve to, mogao je da nazove policiju i prijavi da ga uznemiravam. Kako je njemu bilo poslije tog razgovora, zaista ne znam, ali meni je bilo puno lakše. Iako nisam pronašao babu do dana današnjeg, puno mi je lakše iz razloga što nemam više kalkulacija, priča nam Muhamed.
U Muhamedovoj porodici čuva se jedan snimak. Audiozapis glasa njegovog oca. To je sve što je ostalo. Taj glas danas slušaju unučad.
- To je nešto veoma dragocjeno za mene, za moju porodicu, za moju djecu da danas, ako nije bilo prilike da moj babo dočeka da uda kćerku, da oženi sina, ako nije imao priliku da se raduje rođenju svojih unučadi i ako njegova unučad nemaju mogućnost da ga ovako upoznaju, barem imaju priliku da čuju njegov glas. Imaju priliku da vide njegovu fotografiju, govori Muhamed.
Njegov sin nosi ime Azam. Po djedu kojeg nikada nije upoznao.
- Kada se sestra porodila, ona i zet su odlučili da će njihovo dijete nositi ime Azem. Onako kako su babu zvali. Lakše je bilo izgovoriti Azem nego Azam. I ja sam negdje to imao da kad se oženim i ako budem imao djecu, bude muško, da će biti i Azam. Da ćemo imati i Azema i Azama. I eto, kad se sin rodio, odlučio sam da mu dam ime Azam, da to bude uspomena i na babu. Veoma je rijetko ime, a i bitno da sutra kad neko upita otkud ti to ime, objasnit će zašto ga je dobio. To je već očuvanje istine, očuvanje uspomena. Da smo mu dali ime po nekom liku, to ništa ne bi značilo. Ali ipak, kad nosi ime po svom đedi, imat će sigurno zainteresovanost da i on sazna nešto više šta je bilo sa njegovim đedom. Ne samo sa sudbinom đede, zainteresovaće se šta je bilo sa svima drugima. Tako da je to ne samo očuvanje sjećanja i spomena na babu nego faktički i na sve žrtve zločina genocida, riječi su Muhameda.
Dodaje da, iako je odlučio sinu dati ime Azam, veoma teško je bilo kaže smoći snage i zovnuti ga tim imenom.
- Znam da sam mu tih prvih mjeseci tepao i ljuljao ga “babin hairli beg”, “babina šećerlema”... Dakle, veoma teško. Sad je lakše. Navikao sam se. Ali, taj period je bio... Čak ni sestrića dugo nisam mogao zvati Azeme, nego sam ga zvao Aze, govori tiho.
U danima kada se obilježava 30 godina od genocida u Srebrenici, Muhamed Avdić poručuje da “nikad više” više nije dovoljno.
- Koliko god mi to željeli, nažalost, svjedoci smo Gaze i drugih mjesta. Ali, šta može biti nama poruka, odnosno šta možemo uraditi da se nama Srebrenica ponovno ne dogodi? Jer svjesni smo u kakvoj političkoj nestabilnosti živimo i turbulencijama i da se malo-malo prijeti referendumom, a čim se prijeti referendumom, to je novi rat, kaže Muhamed.
Peticija protiv supruge
On podsjeća da posljedice genocida nisu samo brojke. One su sistemska diskriminacija, raseljavanje, tišina u gradovima, djeca koja rastu bez sjećanja i roditelji koji nikada neće znati gdje su im djeca.
- Ljudi nema, ne žive. Vidljivi su tragovi rata na objektima. Sistemski se uništava život u Srebrenici. To je ono što boli. Ono što boli je i peticija od prije deset godina protiv moje supruge. Iako je profesor pedagogije, ali samo zato što nosi maramu i što je muslimanka, ne može raditi u vrtiću. I dan-danas nigdje ne radi. To su one stvari koje još bole. Znači, mi još živimo rat, samo se on vodi nekim drugim sredstvima, zaključuje Muhamed.
