Mentalno zdravlje djece: Kako roditelji i škole mogu prepoznati i pomoći mališanima
Promjene u ponašanju ne shvataju svi roditelji jednako/Pexels
Mentalno zdravlje djece i adolescenata posljednjih godina sve je češća tema u javnosti, ali i sve veći izazov za porodice, škole i stručnjake. Djeca odrastaju u svijetu koji je brži, zahtjevniji i snažno obilježen digitalnim okruženjem, što donosi nove pritiske i emocionalne izazove. Stručnjaci upozoravaju da se prvi znakovi emocionalnih i poteškoća u ponašanju mogu pojaviti već u ranoj školskoj dobi, ali i da pravovremeno prepoznavanje problema i adekvatna podrška mogu spriječiti njihovo produbljivanje.
Dva svijeta
Veliki broj poteškoća kod djece povezan je s izloženošću neprimjerenim sadržajima iz digitalnog okruženja, kao i pritiscima koji dolaze i iz realnog i iz virtualnog svijeta.
- To su neka emocionalne, ponašajne razvojne poteškoće sa kojima roditelji ne znaju da se iznesu sami, i ono što se vrlo često desi je da dođu u paničnom modu, jer misle da oni nešto loše rade i da treba da sve znaju, navodi jedan od primjera sa kojima se susreće Sabina Čelik, viša stručna saradnica za savjetodavno-terapeutski rad u Porodičnom savjetovalištu KS-a.
Dodaje da su u većini slučajeva problemi takvi da ih je potrebno tretirati multidisciplinarno.
Djeca i mladi često nemaju dovoljno razvijene mehanizme da se sami nose s takvim uticajima, zbog čega je podrška odraslih presudna. Kada se roditelji jave u savjetovalište, stručnjaci smatraju da je u prvoj fazi najbitnije kroz razgovor utvrditi stepen problema i da li je pomoć koju može pružiti ta ustanova dovoljna ili je potrebno uputiti dijete na psihološku podršku ili kao u rijetkim slučajevima, treba uključiti neuropsihijatra. Situacije zbog koji se javljaju imaju različito porijeklo, od odnosa sa vršnjacima do onih unutar kuće.
- Ponekad se rizici nalaze i unutar samog porodičnog sistema. Emocionalna neregulisanost pojedinih članova porodice, nedostatak otvorene komunikacije, izostanak međusobnog poštovanja ili zanemarivanje osnovnih roditeljskih dužnosti mogu dodatno otežati razvoj djeteta, napominje Čelik i priznaje da se u radu susreću i sa porodicama gdje su jedan ili oba roditelja korisnici psihoaktivnih supstanci, te da su neki slučajevi posljedica nasilja psihološkog ili fizičkog, pa čak i seksualnog.
U slučajevima nasilja obavezno su uključene i nadležne službe, a problemu se pristupa po prioritetima. Djetetu je najbitnije osigurati zdravo okruženje, a terapijski dio slijedi poslije toga.
Čelik ukazuje i na činjenicu da roditelji češće traže podršku kada problemi postanu očiti, dok su rani znakovi često zanemareni.
- Odgovornost je uvijek na odraslima, uvijek je na roditelju i postoji nešto što se zove socijalna odgovornost, podsjeća sagovornica, te dodaje da smo kao društvo postali dosta aktivniji u prepoznavanju problema, izražavanju i razbijanju stigme u potrazi za rješenjima kada je u pitanju mentalno zdravlje.
Od stigme do rješenja
Stručna podrška može pomoći roditeljima da bolje razumiju razvojne faze, izazove i načine kako da se s njima uspješno nose. Kada porodica, škola, savjetovališta i druge stručne institucije djeluju zajedno, stvara se snažna mreža podrške koja pomaže i djeci i roditeljima da prevaziđu izazove i razviju potencijale.
Kada je sve naizgled kako treba, ni tada djeci i mladima nije lako jer su mnogo više nego prijašnje generacije izložene pritiscima.
- Izloženi su i nastavnim i vannastavnim obavezama, digitalnim okruženjem i neprimjerenim sadržajima na društvenim mrežama, socijalnim usporedbama i pritiscima vršnjaka, pa i izazovima u komunikaciji unutar porodice i smanjenom kapacitetu roditelja da prepoznaju razvojne potrebe djeteta, napominje Čelik.
Da su aniksioznost i ostali problemi sa kojima se suočavaju djeca veoma važna tema za cjelokupno društvo, a ne samo roditelje i djecu, potvrđuju i u Vijeću roditelja Kantona Sarajevo. Današnji roditelji nisu manje kompetentni, nego su izazovi koji svakodnevno iskaču i pred djecu i pred roditelje sve veći.
- Imamo roditelje koji vrlo brzo prepoznaju promjene kod svoje djece, spoznaju možda i uzroke i odmah su spremni na neki vid razgovora, govori Lejla Beridan iz UO Vijeća i skreće pažnju da isto tako imamo roditelje koji su stava da je, zapravo, briga djeteta i taj anksiozni poremećaj neki normalni dio odrastanja, pri čemu zanemare ozbiljnost samog problema.
Važno je da roditelji budu dobro i pravovremeno informisani o simptomima anksioznosti i načinima na koji se djeci može pomoći.
- Kod nekih roditelja postoji određena stigma, odnosno strah vezan za odlazak po pomoć, priča Beridan i podsjeća da su ta pomoć u prvoj liniji uvijek školski psiholog i pedagog, odnosno stručne službe škole koje su u KS-u itekako kapacitirane i dobro obučene.
