Marina i Radoslav Komljenac 1993. ubijeni na Kazanima: Pronađeno tek nekoliko kostiju
Slobodanka, njen sin i sestra na Kazanima
Kazani, jama na obroncima Trebevića, masovna su grobnica Sarajlija, mahom nebošnjaka, koji/e su od 1992. do oktobra 1993. prisilno odvođeni iz svojih domova i ubijani na najbrutalniji način. Građane/ke Sarajeva odvodili su i ubijali pripadnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, po naredbi komandanta Mušana Topalovića Cace. Niko od počinitelja nije osuđen za ratni zločin. Konačan broj žrtava nikada nije utvrđen.
Prve ekshumacije sa Kazana bile su u novembru 1993, nedugo nakon akcije Trebević 2. Nakon ekshumacije, tijela su pod NN oznakama ukopana u sekundarnoj grobnici, na pomoćnom stadionu Koševu, uz ogradu groblja Sveti Josip. Reekshumacija posmrtnih ostataka 28 vreća u kojima su se nalazili posmrtni ostaci najmanje 23 osobe izvršena je 27. novembra 1998. Agonija porodica ubijenih traje decenijama. Procesi traženja, (re)ekshumacija, reasocijacija, identifikacija sporo se odvijaju.
Poslije 32 godine
Bračni par Komljenac, Marina (rođena 1926. u Fojnici) i Radoslav (rođen 1921. u Zenici), odveden je 26. juna 1993. iz svoga doma u sarajevskom naselju Bistrik. Svirepo su ubijeni dan kasnije, na Kazanima. Njihove kćerke Slobodanka i Davorka decenijama čekaju vijesti o tijelima svojih roditelja. Marina Komljenac je identifikovana na osnovu jedne kosti. Slobodanka i Davorka nisu uspjele da sahrane jedinu majčinu kost prije dvije decenije, jer im je i ona oduzeta na Barama kako bi se uradila analiza. A tačno 32 godine nakon ubistva roditelja, 27. juna 2025, Slobodanki Komljenac identifikovan je otac, njegove tri kosti. Dio kostiju glave i dio ruke. 27. maja saznala je da su stigla tri pozitivna nalaza.
- Običan dan, kao i svaki drugi. Ja se ne nadam više ničemu. Zapravo, ne očekujem. A naravno da nada uvijek postoji. Stigla sam kući i pogledala u mobitel. Stoji poruka na Messengeru, Mirjana iz Instituta za nestale RS-a: “Molim Vas, možete li se javiti na ovaj broj? U vezi je Vašeg oca. Radoslava”. Upitala sam: “Je li identifikovan?” Odgovara da su našli tri pozitivna nalaza, govori nam Slobodanka.
U tom trenutku si, kaže, zbunjen. Kada joj je godinama ranije javljeno da je majka identifikovana, Slobodanka je imala identičan osjećaj. A događaji koji su obilježili Slobodankin život i život njene porodice odvili su se 27. Taj broj, za Slobodanku, ostaje trajno urezan. Sutradan je nazvala broj telefona koji je ostavljen u poruci i dogovorila sastanak.
- Objasnili su mi kako je pronađen. Pokazali su mi fotografije ta tri ostatka. Ruka. I dio kostiju glave, govori Slobodanka.
Identifikacija posmrtnih ostataka
Govoreći o ocu, Slobodanka priča da je pronađen u procesu pridodavanja kostiju Stojana Žuže. Kada su ekshumirani njegovi ostaci, urađena je identifikacija. Među tim kostima, pronašli su i one Slobodankinog i Davorkinog oca.
- Pokazali su mi fotografije i rekli da će Željko Karan iz Banje Luke doći 27. juna. 32 godine od ubistva mojih roditelja, ja se suočavam sa svojim ocem, govori nam Slobodanka.
Pronađeno je svega nekoliko kostiju
Ističe da je ispred sebe vidjela samo gomilicu kostiju.
- To je strašno. I onda neko pita gdje je ostalo. A otkud ja znam gdje je? Karan je uradio identifikaciju, izdao papire. Naglašeno je da se radi o Kazanima, kaže naša sagovornica.
Upitala je da li tri pronađene kosti njenog oca mogu počivati gdje su bile i dosad. U jednoj kutiji.
Tačno 32 godine nakon ubistva
Slobodankina sestra ne živi u Bosni i Hercegovini i ne može trenutno doći. A Slobodanka ni u kojem slučaju ne želi ponovno otvarati grobnicu nakon sahrane. Da zakopa oca, pa ponovo otkopa kako bi dodala jednu kost ili dvije, boji se da ne bi mogla. Takvu traumu ne želi proživljavati. Pridodavanja nema. U slučaju da nje više ne bude među živima, njen sin moći će preuzeti posmrtno ostatke svoga djeda. Karan je Slobodanki odgovorio potvrdno.
Prisilno odvedeni
Nakon identifikacije, uslijedila je Slobodankina borba sa papirologijom. Traženi su rodni listovi njenih roditelja, vjenčani list. Tražen je i novi formular iz Instituta za nestale BiH. Slobodanka je sve papire uspjela prikupiti i predati u Općinu Stari Grad. Da je naša administracija neumoljiva, pokazale su i rubrike koje su se morale popuniti za smrtni list, a posebno pitanje ko je udovac, a ko udovica. Slobodankini roditelji ubijeni su u razmaku od nekoliko minuta. A čovjek za života, ističe Slobodanka, može postati udovac, ali mrtav sigurno ne. Slobodanka i Davorka sada kreću u borbu za povrat stana. Stana iz kojeg su odvedeni njihovi roditelji.
- Moji roditelji su pod prisilom izvedeni iz stana i ubijeni. Ranije su nam odbijali zahtjeve uz obrazloženje da nismo na vrijeme predali za povrat. Ali, ne radi se o tome. Meni kvadrati ne trebaju. U konačnici, sada imam i dokaze - i tijelo i djelo. Imaju presude, pa nek’ vide šta će uraditi, kaže nam Slobodanka.
