Ko je kriv što Srebrenica umire i kako silni novac nikada nije stigao u ovo mjesto? - "Neki su se okoristili"

U julskim danima svi govore o Srebrenici. Nakon 11. jula i kolektivne dženaze za žrtve genocida, Srebreničani u narednih 11 mjeseci ostaju prepušteni sebi. Jučer je objavljeno da je u Srebrenici zatvorena jedina štamparija i fotokopirnica. Ranije su zatvoreni pekara, mesnica i brojni drugi objekti uslužne djelatnosti. U Srebrenici nema ni trafike. Grad u istočnoj Bosni, nekada jedan od najrazvijenijih i najperspektivnijih na ovim područjima, polako nestaje.

Način postoji

Srebreničanin Muhamed Avdić u svoj grad vratio se 2008. Oženio se tri godine kasnije i dobio tri sina.

- Nažalost, nemamo mi nešto ponuditi našoj djeci da ostanu. Generacije rođene od 1995. do 2004. ili 2005, a koje danas zasnivaju porodice, odlaze iz Srebrenice i na drugom mjestu započinju život. Pitanje je hoćemo li za 10 godina imati i školu u Srebrenici, hoće li se i ona zatvoriti, govori nam Avdić.

Dodaje da se u Srebrenici objekti zatvaraju svakodnevno.

- Ostao je još jedan market koji radi, a ako se i on zatvori, u Srebrenici nećete imati gdje kupiti ni žvake ni hljeb, a da ne pričamo o drugim stvarima, upozorava Avdić.

Smatra da je jedini način da Srebrenica krene naprijed - institucionalni pristup i pomoć Srebrenici. Do sada su, naglašava, imali javne pozive putem kojih se nastoji dati podrška Srebrenici i Srebreničanima. Ali, iskustvo pokazuje da takav pristup ne daje rezultate. Srebrenici je neophodan sistemski način pomoći.

- Ne treba izmišljati toplu vodu, treba samo vidjeti na koji je način Hrvatska pristupila obnovi Vukovara i podršci tom gradu. Prije svega, u Srebrenici treba napraviti analizu stanja u zadnjih 25 godina od kada je krenuo proces povratka i vidjeti kako su potrošena mnoga sredstva koja se knjiže Srebrenici, a mnoga nisu ni stigla do Srebrenice. Treba napraviti analizu i ustanoviti gdje je greška i na terenu vidjeti kakvo je stanje. Treba utvrditi koliko stvarno ljudi živi u Srebrenici, na koji način pomoći te ljude i u kojem pravcu djelovati. Dosad je to bila uglavnom pomoć u vidu krava, freza i poneki traktor, i to kada je u pitanju održivi povratak. Kada je u pitanju obnova stambenih objekata, pokazalo se da i tu ima promašaja. Dosadašnji pristup pokazao je da Srebrenica samo tone svakim danom, a da su pri tome neki drugi i sa drugih prostora imali više pomoći. Srebrenica je više bila sredstvo za ostvarivanje novčane pomoći, a na drugom mjestu je bio cilj i drugi su se okoristili, ističe Avdić i dodaje da već godinama čekaju i da Kanton Sarajevo formira ured za Srebrenicu.

Smatra da, nažalost, mnogi samo izlaze u medije, jer bitno je reći da su u Srebrenici i da pomažu, a da je suštinski zapravo stanje drugačije. Koordinator UDIK-a Edvin Kanka Ćudić kaže da je “Srebrenica možda i najbolji primjer odnosa vlasti prema malim lokalnim zajednicama”.

Loš odnos

- Bez ikakve održive ekonomije, zadojeno u konzervatizam i stalno pumpano nacionalizmom i etničkom ugroženošću, Srebrenice svakim danom sve manje ima, upozorava Ćudić.

Ističe da je Srebrenica uočljiv primjer zbog same komemoracije, gdje u julu imamo obimna izvještavanja o genocidu, a tokom godine priloge i tekstove o neperspektivi mjesta.

- No, da budemo iskreni, nije situacija mnogo bolja ni u drugim gradovima. Samo je Srebrenica grad koji odzvanja zločinom genocida, pa nam je i sama pomisao o tako lošem odnosu prema tom gradu još i strašnija za pojmiti, naglašava naš sagovornik.