Kako je Mitterrand razočarao Sarajlije, Sontag oduševila, a Dickinson izazvao euforiju
”Sarajlije ne mislim ohrabrivati, one su već dovoljno hrabre”, rekao je francuski predsjednik François Mitterrand tog 28. juna 1992. kada je posjetio Sarajevo već teško izranjavano granatama kojima je zasipano sa okolnih brda.
Iznenadni dolazak francuskog čelnika u Sarajevo smatran je u to doba diplomatskim čudom. Vjerujući da će dolazak Mitterranda označiti kraj njihovim patnjama, Sarajlije su izašle iz skloništa kako bi srdačno pozdravile gosta. Mnogi od njih uzvikivali su: “Živjela Francuska!” i “Miteran! Miteran!”.
Skupština grada Sarajeva, na vanrednoj sjednici 28. juna 1992, donijela je odluku o proglašenju Mitterranda počasnim građaninom Sarajeva. U odluci koju je potpisao predsjednik Skupštine grada Sarajeva prof. Muhamed Kreševljaković, navedeno je da građani Sarajeva ovo priznanje dodjeljuju Mitterrandu “u znak zahvalnosti za podršku i solidarnost Republike Francuske i naroda Francuske u najtežim trenucima petstogodišnje historije Sarajeva”.
Mitterrandov dolazak u Sarajevo bio je prvi susret predsjednika suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića s jednim evropskim državnikom koji je odlučio da posjeti u tom trenutku najopasniju tačku u Evropi – opkoljeno Sarajevo. Nakon što mu je Izetbegović uručio televizijsku kasetu koja prikazuje razaranje Sarajeva, njegovih glavnih objekata i stambenih naselja, predsjednik Predsjedništva BiH rekao je da mu je sam Mitterrand poslije razgovora predložio da pođu u oblizak grada i lično se uvjere u razmjere uništenja objekata i stradanje ljudi.
Izetbegovićeva molba
U pratnji domaćina Mitterrand je tako obišao razorenu Gradsku bolnicu, nekadašnju Vojnu, gdje su ga dočekali primarijus dr. Abdulah Nakaš i primarijus dr. Branko Vujović, u kojoj se u tom trenutku liječilo 160 ranjenika nad kojim je izvršeno 150 komplikovanih operacija. Bolnički kapaciteti su bili oštećeni 85 posto. Vidjeli su bolesnika Dražena Bošnjaka, za kojeg je dr. Vujović rekao da su mu šanse da preživi bile 1:10.000 koliko su bile teške rane koje mu je nanijela granata, a sada je bio van životne opasnosti. Još jedan bolesnik kojem su prišli Mitterrand i Izetbegović bio je Mladen Tošić, koji je stradao od PAM-a.
”Moj rizik dolaska u Sarajevo nije nikakav poseban u odnosu na rizik u kojem se vi nalazite. Ovo što se dešava u Sarajevu je neprihvatljivo, prevazilazi sve granice”, rekao je Mitterrand, a onima koji namjeravaju sravniti naselje Dobrinju poručio je da će se Francuska tome usprotiviti.
Francuska je stalni član Savjeta bezbjednosti UN-a, kazao je, i izjasniće se u smislu osude kršenja prekida vatre.
Izetbegović je razgovor sa Mitterrandom iskoristio kao priliku da gosta upozna o dramatičnom stanju u BiH.
”Ukazao sam da se čini nepravda i drugim gradovima u Bosni i Hercegovini u kojima je situacija znatno teža nego u Sarajevu”, kazao je on, napominjući da je Mitterranda zamolio da grupu humanista uputi u Bijeljinu, Foču, Zvornik, Mostar i druga mjesecima zatvorena mjesta.
Kao povod dolaska, Mitterrand je naveo dvije stvari – šok u međunarodnoj javnosti zbog onoga što se dešava u Sarajevu i velike ljudske patnje stanovnika Sarajeva i BiH u koje se i lično osvjedočio.
”Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, Evropska zajednica, Konferencija o evropskoj bezbjednosti i saradnji počeli su donositi određene odluke u vezi sa situacijom u Bosni i Hercegovini, vidite nešto se kreće, i ove instance se angažuju u pravcu rješavanja tih problema, od kojih su oni ljudski najveći”, rekao je Mitterrand.
Svoja saznanja i viđenje situacije u Sarajevu kazao je da će prenijeti u smislu realizacije projekta humanitarne pomoći.
”To će biti tek početak cijelog procesa, a Sarajevo treba da bude otvoreni grad. Ako je Sarajevski aerodrom zatvoren, taj proces je nemoguće započeti. Došao sam da bih ukazao svijetu na centralnu tačku problema humanitarne pomoći”, rekao je Mitterrand.
Dan nakon njegovog odlaska iz Sarajeva, Savjet bezbjednosti UN-a jednoglasno je usvojio Rezoluciju 761 kojom se ovlašćuje generalni sekretar Butros Butros-Gali da odmah uputi dodatne elemente UNPROFOR-a (jedan pješadijski bataljon snage 1.000 vojnika) da ostvare sigurnost i funkcioniranje Aerodroma Sarajevo i isporuke pomoći.
Samo tri minuta uoči sjednice, Mladićeva vojska je počela povlačenje sa aerodroma. Nakon što je kolona agresorskih oklopnih i drugih motornih vozila počela da izlazi iz objekta u kojem je bila mjesecima, aerodrom je preuzela malobrojna grupa vojnika UNPROFOR-a. Nedugo potom iz Splita je doletio prvi francuski avion sa humanitarnom pomoći za Sarajevo.
Rezolucija 757 Savjeta bezbjednosti takav potez je podrazumijevala u prvoj fazi. U drugoj fazi bilo je predviđeno povlačenje artiljerijskog oruđa i deblokada cijelog sarajevskog područja i stavljanje pod kontrolu UN-a.
Vrlo brzo se pokazalo da je francuski predsjednik dao lažnu nadu Sarajlijama. Mitterrandov diplomatski angažman završio se na humanitarnoj pomoći, a rat i patnje u Sarajevu i BiH nastavljeni su još većom silinom. Narednih ratnih godina Sarajlije su se s gorčinom sjećale kontroverznog Mitterrandovog dolaska. Sarajevu je pružio mrvice hrane, bez kojih grad pod opsadom ipak ne bi preživio, a Karadžiću je dao zeleno svjetlo za nastavak agresije.
Sasvim drugačije iskustvo Sarajlije su imale sa američkom spisateljicom Susan Sontag. Ona je bila prva svjetski poznata ličnost, kako je primijetio režiser Haris Pašović, koja je javno rekla da je ono što se događalo tokom rata u BiH genocid. U aprilu 1993. u Sarajevo ju je doveo njen sin David Rieff. U knjizi “Sontag: život i djelo”, američkog pisca Benjamina Mosera, koju je u prevodu Senade Kreso objavio sarajevski Buybook, rekonstruisan je dolazak Susan Sontag u opkoljeni grad.
Američki novinar David Rieff stigao je u septembru 1992. u Sarajevo kako bi izvještavao o paklu kroz koji grad prolazi. Na kraju prve posjete razgovarao je sa Mirsadom Purivatrom, koji je kasnije osnovao Sarajevo Film Festival, i pitao ga ima li nešto ili nekoga koga bi mogao dovesti sa sobom kad ponovo dođe.
”Jedna od osoba koje bi mogle savršeno razumjeti šta se ovdje dešava je definitivno Susan Sontag”, odgovorio mu je.
Purivatra tada nije znao da je Rieff - koji mu je rekao da će učiniti šta može - sin Susan Sontag.
Nekoliko sedmica kasnije Rieff se pojavio na Purivatrinim vratima.
”Zagrlili smo se i on mi je rekao: Okej, tražio si nešto od mene i doveo sam ti gosta. Iza vrata je stajala ona. Susan Sontag. Ukočio sam se”, ispričao je Purivatra.
Tek kasnije je shvatio njihov odnos. Sontag je od tada još deset puta dolazila u opkoljeno Sarajevo. Tog dalekog 6. aprila 1993, zajedno sa Davidom Rieffom i doajenom evropskog novinarstva i visokim službenikom UNESCO-a Leonom Davičom, bila je gost novinara Oslobođenja s kojima je razgovarala tri sata u razrušenoj zgradi u Nedžarićima.
”Morate znati da se u BiH nalazi krem svjetskog novinarstva”, rekla je Sontag i navela da prati događaje ovdje i pokušava uticati na mišljenje političkih krugova u svojoj zemlji:
”Simpatije Zapada su na strani BiH, ali je čudno i za mene uznemirujuće zbog čega ne dolazi do adekvatne reakcije svjetske politike, ili, zbog čega ta reakcija uvijek kasni”.
Sontag je tada iskreno priznala da se čudi zbog čega istaknuti pisci ostaju tamo gdje su, na spokojnim obalama, “dok se čitav jedan svijet ruši” i pri tome podsjetila na Hemingwaya i ostale koji su bili najneposredniji svjedoci epohalnih događaja ovog vijeka, kao užasa kroz koji je prošao svijet.
Čuvena spisateljica dala je i intervju novinarima Oslobođenja za jedan od ratnih brojeva revije Nedjelja u kojem je ovako govorila:
”Molim vas da kažete ljudima da nisam došla ovdje da dajem izjave, pogotovo ne da u ‘vizelovskom’ stilu budem objektivna, jer nisam nimalo objektivna, totalno sam probosanski orijentirana, i ne pada mi na pamet da ja ovdje govorim ljudima šta im se dešava! Došla sam da budem tu, da razgovaram s ljudima, da im pružim svoju bezrezervnu podršku, da prošetam Sarajevom. Jučer sam nekoliko sati hodala gradom, zaustavio me jedan fino obučeni gospodin (usput rečeno, nevjerovatno je kako su ljudi u ovim uvjetima i dalje uredni i elegantni) i zamolio me da mu potpišem moju knjigu o fotografiji. Rekao je da je nosi sa sobom otkako je čuo da sam došla i da je bio vrlo iznenađen što me već ranije nije sreo na ulici. Eto, vidite, ljudi očekuju od mene upravo ono što sam uradila – da prošetam gradom.
Ne razumijem ljude koji ovdje dođu na jedan dan, iz transportera u auto, i nazad. To je smiješno! Meni je smiješno i mojih deset dana, i vratiću se opet, vjerovatno naljeto...”.
Sarajevo se poslije rata odužilo Susan Sontag nazvavši trg ispred Narodnog pozorišta po njoj.
Tri dana kasnije u glavni grad BiH je došao i tadašnji američki senator, a današnji predsjednik Joe Biden u svojstvu specijalnog izaslanika predsjednika SAD-a Billa Clintona. Biden je razgovarao na Sarajevskom aerodromu sa Izetbegovićem, a prije toga sa Tuđmanom, Miloševićem i Karadžićem. Susreo se i sa članom Predsjedništva BiH Mirkom Pejanovićem i potpredsjednikom Vlade BiH Zlatkom Lagumdžijom.
”Potresen sam duboko u svom srcu svim. Putovao sam svijetom, a posljednji put kad sam bio ovdje, imao sam dugi razgovor sa Titom. Svijet se zaista izmijenio, a patnje ljudi su se povećale. Svijet bi zaista trebao da razumije šta se događa ovdje i u drugim krajevima Bosne. Žene i djecu masakriraju – to je najužasniji vid politike za koju smo mislili da je odavno ostala iza nas. Ovo je pravi genocid! Ako svijet to dozvoli, a mislim da je Milošević odgovoran za sve, taj isti svijet će platiti veoma visoku cijenu za to i to na drugim dijelovima zemaljske kugle”, rekao je Biden 9. aprila 1993. u Sarajevu.
Izrazio je duboko divljenje ljudima sa kojima se susreo u Sarajevu na njihovoj nevjerovatnoj hrabrosti. Američki senator je posjetio i redakciju Oslobođenja na prvoj liniji fronta u Nedžarićima, gdje mu je domaćin bio tadašnji glavni i odgovorni urednik Oslobođenja Kemal Kurspahić. Odao je priznanje novinarima našeg lista za njihov zajednički rad u multietničkoj redakciji.
Bogato iskustvo
Tog aprila 1993. gošća Sarajeva je bila i slavna američka pjevačica, folk-zvijezda i borac za ljudska prava Joan Baez. U Sarajevo je došla u organizaciji Fonda Otvoreno društvo za BiH. Domaćin joj je bio prof. dr. Zdravko Grebo. Snimila je koncert na RTVBiH sa svojim gitaristom Paulom Pescom i gostima – muzičarima sarajevske Kose, gdje je na noge podigla skromni auditorijum. Njeni gosti na koncertu u gradu pod opsadom bili su sarajevski rokeri Srđan Jevđević, alias Gino Banana, Amir Bešo Lazy, Samir Ćeremida, Igor Žerajić, Boris Bačvić i Dragana Ilić.
Novinare je izbjegavala u širokom luku, a uoči dolaska u Sarajevo je izjavila:
”Kada se vratim, govoriću o tome kako sam pokušala da u ovaj opsjednuti grad unesem podršku spolja. A za mene je sve ovo bogato iskustvo, bogatije od onoga što ja mogu dati Sarajevu”.
Novinari u Holiday Innu su je molili da bude njihov gost. I tu je svirala do trenutka kada su svi počeli da igraju. Gdje god se pojavila, čak i među sarajevskim vatrogascima, počinjala je muzika. Muzika je univerzalni jezik kojim Baez govori, ništa joj nije predstavljalo prepreku, a za jedan od paklenih dana u Sarajevu je rekla:
”Svjesna sam da Sarajlije podnose strašnije stvari i da sam ja ovdje kada je mnogo mirnije”.
Baez je bila prva velika svjetska muzička zvijezda koja je posjetila Sarajevo.
U tajnosti je, pak, u Sarajevo došao bivši pjevač grupe Iron Maiden, Britanac Bruce Dickinson i 14. decembra 1994. s pratećim bendom Skunworks održao nezaboravan koncert u Bosanskom kulturnom centru, a prije njega kao predgrupe su nastupili Almanah i Sikter.
Ideja za koncert rodila se kod majora Martina Morrisa, pripadnika UNPROFOR-a, koji je veliku pomoć imao kod glavnog zaštitara-vatrogasca Trevora Gibsona, tada također zaposlenog u UN-u. Bruce Dickinson, gitarista Alex Dickson, basista Chris Dale i bubnjar Alex Elena su prihvatili izazov i zaputili se u Sarajevo u koje su ušli preko hladnog Igmana.
Iako je Morrisov pretpostavljeni, general Michael Rose, zahtijevao da se nastup otkaže zbog loših uslova transporta, koncert je održan u BKC-u, a ulaznice su bile besplatne. Prema kazivanju svjedoka i sudionika događaja, objavljenih u filmu “Scream For Me Sarajevo”, koncert je bio pun veličanstvene energije između izvođača i publike. Neki su naglasili da je za stanovnike opkoljenog Sarajeva koncert Brucea Dickinsona i njegovih Skunworksa označio kraj rata.
Sarajevo je odalo priznanje i Dickinsonu tako što mu je 2019. na Dan grada Sarajeva, 6. aprila, uručilo priznanje Počasni građanin.
U decembru 1994. u Sarajevu je boravio i čuveni zagrebački operni pjevač Krunoslav Cigoj, koji je nastupio na svečanoj akademiji povodom 750. obljetnice Katedrale sv. Petra.
”Vi ste Sarajlije pokazale da imate stameni duh. Jaki duh. Upravo to je vaše djelovanje na svim nivoima, da o kulturnom i ne govorim, eto, imate Kamerni teatar, koji je imao više predstava nego za vrijeme mira. Isto tako je djelovanje glazbenih umjetnika kao što je Filharmonija. Gotovo da nema segmenta gdje bi čovjek taknuo a da se ne vidi da u Sarajevu čovjek pokazuje ono što jest: duhovno biće”, izjavio je tada Cigoj za Oslobođenje.
U Sarajevo je u to vrijeme u diplomatsku misiju stigao i bivši američki predsjednik Jimmy Carter. Nakon razgovora u Predsjedništvu BiH i na Palama, uslijedio je dogovor s kojim su se obje strane usaglasile, a po kojem je trebalo da u naredna 72 sata stupi na snagu četveromjesečni prekid vatre. Po povratku u SAD, Carter je izjavio da je dogovoreno i oslobađanje svih ratnih zarobljenika. Carterova misija završila se neslavno, baš kao i ona Yasushija Akashija, specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN-a, koji je također pohodio Sarajevo. Sporazumi sa stranama koje je Akashi potpisao pokazali su se kao mrtvo slovo na papiru.
Glas razuma
Dolazak Ivana Stambolića iz Beograda u opkoljeno Sarajevo u aprilu 1995. na Drugu skupštinu građana srpske nacionalnosti, kojoj je prisustvovalo više od 500 delegata, te brojni gosti iz zemlje i inostranstva, bio je važna gesta, glas razuma koji je pokazao da u Srbiji postoje ljudi koji suosjećaju s patnjama stanovnika razorenog grada i pritom jasno upiru prstom u krivca. Sa Skupštine je upućen zahtjev Miloševiću za međusobno priznavanje Srbije i BiH i proglas srpskom narodu na okupiranim teritorijama da se odupru ideologiji koja srpski narod vodi ka bijedi i beznađu.
Stambolić je u Sarajevo doputovao s nekoliko intelektualaca iz Srbije u, kako je rekao našoj novinarki Edini Kamenici, privatnoj posjeti. Iako nije želio dati intervju, ostajući dosljedan osmogodišnjoj šutnji od sukoba s Miloševićem, pristao je na razgovor.
”Moji prijatelji se isto odnose prema meni. I oni u Sloveniji, i oni u Makedoniji, i oni iz Hrvatske. Pre tri meseca sam, recimo, bio u Zagrebu. Sada boravim u Sarajevu, među ljudima s kojima sam, zapravo, bio sve tri protekle godine, o kojima sam se izokola, zbog blokade, raspitivao, strepeo za njih, bdeo mnoge noći zbog njih. Ne znam koliko im to znači, ali, eto, prvu priliku što mi se ukazala iskoristio sam da dođem u Bosnu”.
Stambolić je odsjeo privatno na Mejtašu kod svog dugogodišnjeg prijatelja Hajrudina Čengića. Njihov bivši zajednički prijatelj je do čuvene Osme sjednice CKSK Srbije u septembru 1987. bio Milošević.
Na nagovaranje da prekine šutnju, Stambolić nije pristao ni tog aprila 1995. u Sarajevu.
”Osećam da će uskoro za to doći vremena. Ali, morate me shvatiti. Ovo što je odstojalo u meni, što se nataložilo, a što sada hoće da izađe, treba da izađe u Beogradu. Moje kazivanje o Srbima iz Srbije bit će u Beogradu. Među njima. Sve što bih uradio drugačije, kosilo bi se sa mojim osnovnim životnim principima”.
Kazao je proračanski i ovo: “Ja Miloševiću ništa ne verujem. Ništa. O njemu ću i govoriti, pošteno i hrabro, kad se konačno na to odlučim”.
Stambolić je otetet u Beogradu 25. augusta 2000, mjesec pred vanredne izbore za predsjednika SR Jugoslavije. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni 28. marta 2003. na Fruškoj gori. Ubijen je po Miloševićevom nalogu, a ubistvo su izvršila osmorica pripadnika Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije predvođenih Miloradom Lukovićem Legijom.
Grupa novinara nezavisnih medija iz Srbije i Crne Gore pratila je u Sarajevu Drugu skupštinu građana srpske nacionalnosti. U grupi su se nalazili Rade Radovanović (AIM i Naša Borba), Branka Mihajlović (AIM), Aleksandra Lukić (Radio B92), Stojan Cerović (Vreme i RFI), Esed Kočan (Monitor), Nataša Novović (Monitor), te TV snimatelji Miloš Radivojša i Nikola Majdan, koji su posjetili i našu redakciju.
Bilo je i onih koji nisu dolazili u ratno Sarajevo, ali su svojim angažmanom pomogli da se skrene pažnja svijeta na patnje kroz koje prolaze njegovi građani, kao što su to učinili U2 i njihov frontmen Bono Vox, te čuveni tenor Luciano Pavarotti koji su zajedno 1995. otpjevali planetarni hit “Miss Sarajevo”, a prihod je otišao u humanitarne svrhe. U2 je u septembru 1997. održao koncert u Sarajevu u okviru svjetske turneje. Bono Vox je dobio bh. pasoš, a čuveni koncert U2 na punom Koševu označio je povratak života u grad koji je preživio najdužu opsadu u povijesti.
U Sarajevo je još 1994. želio doći i papa Ivan Pavao Drugi kako bi prenio poruku mira. Ta posjeta nije ostvarena, jer niko nije želio garantovati sigurnost. Papa je, ipak, izrekao govor koji je namjeravao održati u Sarajevu, uz prenos na TVBiH. Glavni grad naše zemlje posjetio je nakon rata - 12. i 13. aprila 1997. Vrhbosanskom kardinalu Vinku Puljiću predao je Svjetiljku mira, koju je za vrijeme rata u BiH dao zapaliti i postaviti u bazilici sv. Petra pred likom Gospe kako bi svi oni koji posjete baziliku zastali na trenutak i pomolili se za mir na našim prostorima, a na Koševu je u prisustvu 50.000 vjernika iz svih krajeva BiH održao misno slavlje i pozvao na mir, praštanje i pomirenje, napomenuvši kako je bitna pretpostavka pomirenja istina i pravda.
