Kad se slegne prašina: Kako da prežive radnička domaćinstva u BiH?

MINIMALAC Od oko 550.000 zaposlenih u Federaciji BiH više od polovine njih svoj dohodak zarađuje u tradicionalno radničkim djelatnostima: poljoprivredi, rudarstvu, prerađivačkoj industriji, građevinarstvu, trgovini, prevozu i ugostiteljstvu. Na zemlji i pod zemljom, u tvorničkim halama, na građevinskim skelama, za volanom i kasom, oko kuhinjskog i gostioničkog stola. Prosječna neto plaća u tim djelatnostima je 1.180 KM, što je za oko 18% manje od 1.415 KM federalnog prosjeka iz oktobra prošle godine.

Radnici svojom platom mogu priuštiti malo više od trećine sindikalne potrošačke korpe vrijedne 3.060 KM. Postavlja se logično pitanje: kako radnička domaćinstva (pre)žive? Nevoljko zanemaruju dio higijene i zdravlja, odriču se obrazovanja i kulture, odjeće i obuće, a nerijetko se štedi i na prehrani. Uz domaću radinost i proizvodnju hrane u sklopu domaćinstva, ali i stezanje kaiša, nekako se pregura u naredni mjesec. Ipak, veliki broj ne uspijeva sastaviti kraj s krajem, jer pri stopi siromaštva od 17% svaki šesti stanovnik u Bosni i Hercegovini živi u teškoj neimaštini.

OBEĆANJA Vlasti u FBiH su gromoglasno najavile poboljšanje radničkog života uvođenjem minimalne plate od 1.000 KM i to od 1. januara 2024. godine. Veliki set fiskalnih zakona trebao je pritom omogućiti održivost reforme i podizanje minimalne plaće sa tadašnjih 596 KM na 1.000 KM. Stotinu i dvadeset sjednica kasnije Vlada FBiH je naglo ispunila obećanje premda je izostala prateća fiskalna reforma. Odavno jedna odluka Vlade nije izazvala toliko burnih reakcija. Sindikati, očekivano, pozdravljaju vladinu odluku smatrajući je rezultatom svoje dugogodišnje sindikalne borbe, dok je poslodavci oštro kritikuju upozoravajući na njene pogubne posljedice: gubljenje radnih mjesta i otpuštanja radnika, zatvaranje proizvodnih pogona i pogoršanje ekonomskog ambijenta, smanjenje konkurentnosti (tj. pad izvoza) i zaobilaženje FBiH u tokovima stranih investicija koje će se preusmjeriti ka povoljnijim (dakle jeftinijim) poslovnim okruženjima.

Sa treće strane, Vlada naravno ne prepušta sindikatima zasluge za trenutno poboljšanje statusa radnika. Ukoliko treba odabrati stranu, naglašavaju, onda su oni na strani radnika. Uz dosta oštre tonove iz Vlade su se osvrnuli i na primjedbe Vijeća stranih investitora poručivši da su dobrodošli oni kojima isplata 1.000 KM nije previsok trošak u investicionim analizama. Svi drugi mogu tražiti “banana” države i u njima isplaćivati plaće od nekoliko stotina eura.

KAD SE SLEGNE PRAŠINA Najavu minimalne plaće, prisjetimo se, nije pratila nikakva ozbiljna analiza. Iz Vlade su izbjegavali obznaniti potpunu računicu sa efektima takve minimalne plaće na privredu i na fondove, penzijski i zdravstveni. Stručna javnost i poslodavci ostali su tako uskraćeni za relevantnu analizu efekata dok su radnici u nevjerici priželjkivali rast svojih primanja. A ekonomska logika je neumoljivo jasna, prekomjerno povećanje troškova rada, a upravo tako poslodavci percipiraju jednostrano povećanje minimalne plaće, vodi u konkurentsko zaostajanje privrednih subjekata na izvoznim tržištima ili u smanjenje profita. Prema podacima Centralne banke BiH, trošak rada u BiH u protekle tri godine je rastao brže (23%) od prosjeka u eurozoni (9%) i izvan nje (12%). Ne treba čuditi ako na policama evropskih trgovina bh. proizvodi budu potisnuti jeftinijima iz nekih drugih zemalja. Na odluku Vlade o povećanju troškova rada zasigurno će u prvom kvartalu 2025. uslijediti odluke o optimizaciji poslovanja od strane preduzeća. Tamo gdje je moguće, poslodavci će sasvim sigurno kroz povećanje prodajnih cijena prevaliti efekat na krajnje kupce - u potpunosti, ukoliko prodajno tržište nije konkurentno ili barem dijelom ako je tržište konkurentno.

Upravo tu počinju problemi koje će uzrokovati ovakva odluka o minimalnoj plaći. Proporcionalno vlastitoj tržišnoj moći preduzeća će minimalnu plaću u povratnom efektu prenositi na potrošače (tj. na same radnike i njihova domaćinstva). Za one koji to ne budu u stanju, ostaju dva scenarija: (a) internalizirati troškove u samom preduzeću kroz smanjenje profitabilnosti (prihvat šoka i pokušaj ostanka na nogama) ili (b) napustiti ili smanjiti poslovanje u FBiH i premjestiti kapital na drugu destinaciju. Gubitak tržišta ugrožava poslovanje preduzeća, a smanjenje profitabilnosti potkopava motiviranost poslodavaca za bavljenje biznisom. Kada se tome doda prigušena potražnja od naših najvećih vanjskotrgovinskih partnera iz EU, kao i pad industrijske proizvodnje (-1,6%) i izvoza (-1,9%) u FBiH na godišnjem nivou, postaje jasno koliko je priča o minimalnoj plaći od 1.000 KM na ovakav način zapravo jedno zapaljivo bure baruta čiji se fitilj mora držati podalje od otvorenog plamena. Nemam namjeru u ovoj analizi nadugačko raspredati o ekonomskoj teoriji.

JE LI MOGLO BOLJE? Da Vlada nije nepogrešiva, pokazalo se kroz efekte implementacije dvije uredbe za isplatu 2.500 KM i 2.700 KM radnicima u toku 2024, bez plaćanja pripadajućih poreza i doprinosa. Saznali smo da je od 99 miliona KM isplaćenih kao pomoć radnicima, oko 2/3 iznosa, znači 66 miliona KM, realizovano prema zaposlenima u javnim preduzećima, agencijama, ukratko onima koji su naslonjeni na budžete i javni sektor, a samo 1/3 radnicima kod privatnih poslodavaca. Dva-tri reda proste matematike. Kada bi se pratila struktura zaposlenosti sa početka teksta, prema kojoj je polovina zaposlenih u djelatnostima koje važe za tipične radničke, tada bi i od 99 miliona KM oko polovina iznosa, tj. 45 miliona KM trebalo biti isplaćeno upravo tim radnicima. Mediji su prenijeli da je običnim radnicima isplaćena 1/3 ili 33 miliona KM. Stoga se mirne savjesti može ocijeniti da su donesene uredbe promašile cilj za minimalno 12 miliona KM. Upravo toliko nije isplaćeno onim zaposlenima koji su morali biti prioritet jer su njihove plaće ispod prosjeka u FBiH.

IZVAN KONTROLE Poslodavci, očito je, nisu mogli utjecati na odluku Vlade, ali pred njom, čini se, neće ustuknuti. Ono što Vlada zasigurno neće moći kontrolisati jeste povećanje cijena prema potrošačima. Nikakva zaključavanja cijena tu više neće pomoći. Ukoliko su u Vladi računali da je korekcija cijena prolazni efekat nakon kojeg ipak slijedi smirivanje tržišta rada, sva je prilika da se, prema uhodanoj matrici, mogu očekivati i drugi efekti, umnogome van kontrole vlade. Odmah nakon rasta cijena slijede zahtjevi sindikata iz javnog sektora (policijski službenici, nastavnici, ljekari i medicinsko osoblje, državni službenici...) za usklađivanje njihovih plaća. To usklađivanje se neće postići automatski, Vlada će se tome pokušati oduprijeti, nego uz prijetnje štrajkovima.

Poslodavci će ekonomičnost svog poslovanja i opstanak na tržištu (i naravno profite) nastojati ostvariti zamjenom skupljeg rada sa jeftinijim tehnologijama, tj. automatizacijom proizvodnje. Dogodit će se promjene poslovnih planova i odgoda investicija te preusmjeravanje sredstava u tekuće poslovanje. Nova ravnoteža će, izvjesno je, označiti smanjenje zaposlenosti u FBiH. Najava subvencija poslodavcima od strane Vlade nije dobro rješenje jer takva aktivnost znači trošenje resursa uz jalove efekte, time se ne stvara nikakva nova vrijednost, samo će bujati društveni troškovi administriranja redistribucije dohotka. Donošenje iznenadnih i neodmjerenih odluka pogoršava ukupni poslovni ambijent u FBiH, što ne pogoduje novim investicijama bez kojih nema novih radnih mjesta obećanih u Programu rada Vlade za period 2023-2026.

Čak je i kroz političko-ekonomsku prizmu, kroz koju svaka vlada prelama odluke koje će joj omogućiti novi mandat i obnašanje vlasti, ovakav potez federalne koalicije sa adrese Hamdije Ćemerlića br. 2, zapravo mač sa dvije oštrice. Oni koji iz svega izađu nezadovoljni će dobro razmisliti kada se nađu pred glasačkom kutijom 2026. Život radnika se, shvatit će tada, ne poboljšava paušalnim kreiranjem mjera ekonomske politike mimo konsultacija sa stručnom javnošću i ozbiljnih i konstruktivnih razgovora sa poslodavcima i sindikatima. Politička obećanja koja počivaju na iluzijama da se može živjeti iznad realnih mogućnosti uvijek se na kraju revidiraju. Ostanu samo gorka iskustva.