Josip Pejaković: Nisam siguran u bezdan budućnosti

Odbrojavanje je počelo. Cijeli svijet se - uprkos strepnjama - raduje novoj 2025. godini. Teške teme ostavljaju se za kasnije, Bosna i Hercegovina ih ionako ima previše, ali nas to ne sprečava da uživamo u okićenim trgovima. Gost podcasta “Direktno sa Vildanom Selimbegović” je čovjek koji nas decenijama umije uveseliti, od srca nasmijati, ali nas i natjerati da razmislimo - Josip Pejaković. Nećemo nabrajati sve njegove nagrade jer ih je mnogo, ali je bitno napomenuti da Pejaković ni jednu nije dobio, već ih je sve osvojio.

Nedavno je promovirao svoju knjigu neobičnog imena “Tugoslavija”. Kaže da u naslovu stoji njegov stav, jer sve što je postigao u životu, postigao je u toj zemlji.

Mudri gorštaci

- To je ogroman prostor koji sam izgubio. I imao sam potrebu da nešto kažem baš u ovo vrijeme, kad trpimo možda i najveće posljedice raspada te zemlje upravo ove godine, koja je svaka, pa i ona iduća, biti ili ne biti, za ovaj prostor u kojem sada živimo, u koji sam zguran iz ogromnog prostranstva gdje sam bio svoj na svome, a danas nisam ni u vlastitom krevetu svoj na svome. Jer on se nalazi u iznajmljenom stanu, jer je moj stan razoren ratom od onih koji su danas na vlasti i koji mi ga nikada neće obnoviti. Nisam stigao da ga obnovim, jer sam drugima kuće pravio, kaže Pejaković, koji je za vrijeme opsade Sarajeva spašavao sve što se spasiti dalo.

Nagradu, koju mu je uručilo Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, vidi kao zakasnjelo prepoznavanje njegovog učešća u minulom ratu i spašavanju blaga BiH, kao što je Gazi Husrev-begova biblioteka ili ikone iz crkve Svetog Preobraženja. Osim ove nagrade, morao je spomenuti i onu koju mu je uručilo federalno Ministarstvo kulture i sporta, također za učešće u minulom ratu, spašavanje blaga BiH. To su neke nagrade koje se ne smiju prešutjeti.

- Bez obzira na to što su sve došle na neki način u zakašnjenju, i što dolaze u vrijeme kad se više mogu posmatrati kao posthumna varijanta, jer ja više ne živim. Biološki da, samo dišem u ovom prostoru, jer meni se život sada dešava. Nisam baš siguran u dane koji su pred nama. I kako jedan moj prijatelj reče, nisam siguran u taj bezdan budućnosti u koji nas drugi guraju katkad mimo naše volje i želje, ističe Pejaković.

Šta je imala ta država nekad i što niko neće da joj prizna šta je sve imala, čak ni oni koji se najviše otimaju da je prisvoje?

- Sve se promijenilo. Vrlo malo se spominje onaj ko je to sve izmislio u svojoj mudroj glavi, a to je Rodoljub Roćko Čolaković. Ja sam ga čak i igrao. Proganjali su me tim nagradama cijeloga života. Jednostavno su se utrkivali da mi odaju priznanje za nešto što do tada niko nije uradio, a to je afirmacija Bosne, ne kroz viceve o Sulji i Muji i tupavim i glupavim nazalnim predstavljanjem ove države, nego kroz mudre gorštake koji prije nego što prevale neku rečenicu preko usta, dobro razmisle šta će reći, govori Pejaković i dodaje da su ljudi, gledajući njegove predstave kao što je “Oj, živote”, stvarno mislili da je on taj seljak.

Uvijek je imao izraženo poštovanje prema odlukama ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, na jedan drugačiji način. Zašto kaže da su na sceni lažni sljedbenici?

- Mene je užasno nerviralo licemjerje koje vlada gotovo na svim stranama. ZAVNOBiH koriste sada kao udarnu pesnicu nečega što oni ne zaslužuju. Oni lamentiraju nad tim događajima, a ćutke su prešli preko ukidanja ulice Vojislava Kecmanovića, prvog predsjednika ZAVNOBiH-a. Nema pravo da polaže cvijeće niko ko je dozvolio da se to uradi u Sarajevu. Ono što je katastrofa katastrofe je to da mi nemamo ni jednog originalnog dokumenta o toj nekoj historiji postojanja Bosne kroz vjekove, podsjetio je Pejaković.

O ZAVNOBiH-u je u Oslobođenju pisala nevjerovatna ekipa. Skender Kulenović, Avdo Humo i Rodoljub Čolaković. Kako je Pejaković glumeći Čolakovića njega doživljavao?

- Bio je jedna plemenita, ogromna duša bivšeg anarhiste. Međutim, taj čovjek pobune, gdje sam se ja odmah poistovjetio sa njim, negdje je čučao duboko u meni. Bio sam i na njegovoj samrtničkoj postelji u Beogradu na VMA, kada je bio jako tužan i ogorčen. Takvi ljudi završavaju život u ogromnoj nesreći. Bukvalno je Titu rekao: “Šta ćemo, bolan, sa Bosnom?” To je to vrijeme koje će ovi mračnjaci, koji su se povampirili 1992. godine na svim stranama, ocijeniti kao vrijeme mraka. Da, u tom sistemu je bio mrak, ali samo noću, govori Pejaković.

Simbole antifašizma uništavaju, kao i Partizansko groblje u Mostaru, djelo kipara Bogdana Bogdanovića.

- Spomenici su došli na red jer su ljude, antifašiste, pobili. Branko Ćopić je rekao: “Nema ofanzive koja nije počela i završila u Bosni, kome treba sljedeća da se desi?”. E, njima je trebala. Ta ofanziva je došla ‘92. godine, kada su neki ljudi uglavnom iz zatvora došli da nam kažu kako mi nismo živjeli na slobodi, a oni jesu. Mi danas živimo u ropstvu njihovih gluposti. Antifašizam nije u modi. Dobri smo samo ako smo poslušni, ali mi nismo ni došli na svijet zbog toga. Mislim svojom glavom i ona mi ne služi za češljanje, poručuje Pejaković.

Politikom su se bavili samo oni kojima treba nešto u životu, a njemu, govori Pejaković, hvala Bogu ništa ne treba. Zato se sprema nova knjiga “Ante sin Josipa i Josip sin Ante”. Priča je o Anti Markoviću i o Pejakoviću, njegovoj kratkoj ulozi u politici i reformistima.

Zemlja najbliža nebu

- Reformisti su bili oni koji su se kao željezničari zakačili za posljednji vagon voza koji je jurio u provaliju. Ostao je samo taj vagon, a voz je cijeli otišao u provaliju. Egzistira taj reformizam i danas na ovim prostorima, ali u postocima koji su minorni. Čak i u ovim vladajućim oligarhijama egzistiraju embrioni te politike reformizma i onoga što je zagovarao Ante Marković. Tek će ta knjiga objasniti neko vrijeme, jer, za razliku od ovih svih koji su umrli boreći se za Jugoslaviju, on je ipak preživio Jugoslaviju, ali je ostao posljednji čovjek koji se borio istinski za tu zemlju. Bio je Hrvat kakvog nisam sreo, a bio je Jugoslaven, kakvog nisam sreo. Rekao mi je neke stvari o kojima je pisao i Goran Milić, o pravim uzrocima raspada i Jugoslavije, otkriva Pejaković.

Josip Pejaković se okušao i kao reditelj i to sa dokumentarnim filmom “Hako”. Hoće li “Hako” postati igrani film?

- Upravo sam pročitao taj filmski scenarij. Moj prvi utisak je božanstven, jer sam se opredijelio za jednog sjajnog reditelja koji se zove Ahmed Imamović, koji je napisao scenarij mojom rukom. Iz čitanja je jasno da će to biti veliki film. To je jedna univerzalna priča za čovječanstvo. Hako je gorštak s Peštera. Oni su malo drugačiji, jer gledaju stvari odozgo. Oni nikad nisu bili dolje. Pešterska visoravan i plato su čarobni, izazovni, jer je to zemlja koja je najbliže nebu. Tu je šatore postavljao i Husein-kapetan Gradaščević u pohodu na Kosovo i bitku koju je jedinu izvojevao nad Turcima, koje neki danas iz naših političkih krugova smatraju braćom. Politika je uvijek potencirala i slavila svoga katila. Tako je i u svijesti ovdašnjeg, današnjeg političkog mišljenja da Nijemci, Turci i Austro-Ugari nisu bili okupatori, nego su nam ostavili šta? Ostavili su nam beznađe, hvala na tim pustim zgradama koje ostaviše, jer imat će oni šta rušiti u budućnosti, zaključio je Pejaković i za kraj otpjevao himnu Bosne i Hercegovine.