Javni servis čine politički subjekti: Ne možemo bez javnog RTV servisa

Prošle srijede, ujutro u 6 sati, ugašen je signal Federalne televizije. Odluku o gašenju - izuzev programa vijesti i dnevnika - donio je Poslovodni odbor BHRT-a. Općinski sud u Sarajevu je reagirao privremenom mjerom i od 19.30 sve je opet krenulo po starom. Upravo ovo je bio savršen šlagvort za razgovor sa Borom Kontićem, direktorom Mediacentra, o knjizi koju su promovirali povodom 3. maja, Dana slobode medija. Riječ je o knjizi “Hamza”, posvećenoj sjećanju na doajena novinarstva Hamzu Bakšića, po kojem je i Oslobođenje nazvalo novinarsku nagradu.

Hamza Bakšić autor je prve knjige koju je objavio Mediacentar 1995. Ta knjiga “Ja, novinar” ronično je tako nazvana za mlade novinare da se ne uče na vlastitim greškama jer dok, kako kaže Kontić, oni uče na greškama, drugi su na Oxfordu.

U istoj zgradi

Knjiga “Hamza” sastoji se od tri dijela. Prvi dio “Kraj stoljeća” su Bakšićevi tekstovi koje je objavljivao u Oslobođenju od ‘92. do ‘95, drugi dio je njegov ratni dnevnik i treći dio je iz knjige “Ja, novinar”. A šta bi Hamza rekao za novinarstvo danas?

- Možda bi rekao da je ovo najbolje vrijeme za novinarstvo. Jer je danas vrhunsko novinarstvo na cijeni. Kad imate poplavu istih informacija i tekstova, koje svi objavljuju, onaj ko napiše kvalitetnu priču, on će jednostavno privući pažnju, kaže Kontić.

Kada je riječ o kvalitetu, mora se govoriti i o javnom servisu. Naš javni servis plaća cijenu potpuno nesređene i haotične političke situacije, smatra Kontić, te objašnjava da se današnji javni servisi u regionu naslanjaju na rad servisa u bivšoj Jugoslaviji. Prvi program okrenut prema politici i informacijama, drugi kultura i dokumentaristika, a na trećem ozbiljan sadržaj. Jedino u BiH nije tako.

- Ti programi nisu komplementarni. Mi imamo tri javna servisa koja su potpuno ista kada je riječ o vrsti programa. Nije nikakvo čudo ovo što se sada dešava. Dovedeni su u situaciju da se tuku između sebe. RTRS je notoran primjer jednog televizijskog programa koji je potpuno u rukama politike i on je izraz političke volje političke stranke koja je na vlasti, kaže Kontić i podsjeća kako je Nebojša Vukanović (opozicija) govorio da nikada nije gostovao na toj televiziji.

Od tri javna servisa, dva su - BHRT i FTV - pod jednim krovom.

- Oni su u gorim odnosima nego što su entiteti u BiH, a još su u istoj zgradi. Bila bi medijska katastrofa da mi nemamo javni servis. Nažalost, jedinu pomoć koju oni mogu dobiti je od politike, govori Kontić.

Javni servis je arhiva jedne države i trenutno u arhivi imaju programa za 17-18 godina neprekidnog emitovanja.

U podcastu Oslobođenja: Novine su svjedoci o nama

- Javni servis je nešto što, osim što mora da ima program koji je okrenut svim građanima, svim političkim subjektima, treba i da sačuva prošlost ove zemlje. Sad je veliko pitanje da li mi to imamo, ističe Kontić.

Podsjeća da je, kada je riječ o muzičkoj baštini naše zemlje, od 1945. do 1992. godine sve sačuvano u arhivama tadašnjeg Radio Sarajeva.

- Koliko je nakon 1992. godine nastavljeno na tom planu, baš me interesuje. To je ispit koji polaže javni servis, a mi smo ga sad doveli u situaciju da je ispit koji on polaže imamo li para da isplatimo plate ljudima koji sjede tu, govori Kontić.

A da li je korporacija koja je trebala biti osnovana još 2005. godine rješenje? Kontić ističe da je najbolje rješenje ljudima pustiti da rade svoj posao.

- Da prave emisije, da diktiraju produkciju i filmova i serija. Ideja za korporaciju je bila da se napravi nešto gdje bi novinari radili svoj posao u ova tri emitera, a korporacija im iznajmljuje opremu i tehniku. Da bi se riješio taj sukob interesa praktično i da se oni na neki način posvete onome što je njihov osnovni posao, a to je pravljenje kvalitetnog programa. Ideja javnog servisa je nestala u političkim bitkama koje se vode već 30 godina, a nijednog od njih zapravo ne interesuje taj javni servis i njegova vrijednost. Na kraju, dobar dio tog programa s vremena na vrijeme potpadne pod ovu ili onu vlast, pa počne da izražava političke interese ove ili one stranke. Ono što je javni servis u jednoj državi, kod nas je to, nažalost, svedeno na tri politička subjekta koja se grčevito bore da prežive, a to je gotovo nemoguće, kaže on.

Kontić je izričit u jednome, BiH ne može bez javnog servisa. Upozorava i na privatni interes koji zanima samo profit.

- Dobar dio slike nećete imati priliku da gledate u svom domu, nego ćete morati još naknadno da nađete neko novo mjesto koje ćete platiti da posmatrate. Najgledanije emisije su uglavnom reality programi ili muzičke kontakt-emisije. Za javni servis nije najbitnije da ima stalno visoku gledanost. On treba da ima stalni visoki kvalitet. Najvažnije je da se to vrijeme dokumentuje, jasan je Kontić.

Sudbina novina

Živimo u vremenu kada se postavlja pitanje budućnosti dnevnih novina, šta će biti za 20, 30 ili 40 godina?

- Šta nam ostaje kao dokument o vremenu koje je prošlo, jer novine su dokument, šta ako nam nestane javni servis, pita Kontić.

BiH je jedina zemlja u Evropi koja ni na koji način ne pokušava da sačuva svoj print, svoju štampu. Ponovno smo u jednoj fazi u kojoj ćemo dobiti čitavu poplavu novih portala, stranačkih portala, bez impresuma.

- Mediacentar je zajedno sa Vijećem za štampu radio smjernice koje su ušle u dokumente Centralne izborne komisije, napominje Kontić.

Radi se i na transparentnosti vlasništva u medijima, ali nikako da se zakon usvoji. Ovdašnje novinarstvo uz sve probleme koje ima, još čuva kvalitet.

- Ovdje postoje dobri novinari, za novinarstvo manje-više. Ovdašnje novinarstvo je nekoliko puta bolje od politike, što nije kompliment, jer je politika najgori dio ovog društva. Problematičan je odnos društva prema medijima, zaključio je Kontić.