Gorko upozorenje koje je BiH dobila: Nemojte sanjati snove

Izgleda da nam je ostalo dosta loših navika iz rata. Kao ovisnost o humanitarnoj pomoći dugo nakon što je rat formalno i završio. A i jesmo bili oštećeni; izranjavani fizički i duševno, trebala nam je pomoć. Nekim ljudima ona treba i dan-danas, a tu ne mislim samo na ratne vojne invalide ni civilne žrtve rata nego na sve žrtve. Naravno, niko o žrtvama ne vodi računa. Očekivalo se, i dan-danas se očekuje, da žrtve same moraju savladati sve probleme i postati neka nova i bolja bića, kao što je postao Milorad Dodik. Ako ostavimo po strani istinske žrtve, ljude koji su izgubili najbliže, logoraše, silovane, one bez dijelova tijela i dijelova duše (a takvih je zaista veliki broj), onda bi za ostale trebalo vrijediti da su se oslobodili negativnih stvari iz rata.

Želja ugrađena u zakon

Kao što je, naprimjer, osjećaj da nam neko nešto duguje. I tu smo potpuno u pravu. Taj osjećaj da nam svi ljudi izvan rata nešto duguju, pogotovo oni koji su hrabro pobjegli kao naš poznati pisac koji je pobjegao iz opkoljenog Sarajeva jer se bojao granata. Garant se mi nismo bojali granata, samo se on bojao. Njegov strah je bio svetinja, a naš nebitan, jer smo potrošna roba. Mi smo oni čija imena zvuče strano i čudno tamo po nekim posavskim šljivicima, gdje krave tužno muču, a duši su ovce i krave jedino društvo – parafraziram njegove riječi.

Pogotovo smo imali osjećaj da nam stranci nešto duguju, ali se dobro sjećam kako su nam stranci i pomagali. Evo, ja, kao student sa težom tjelesnom povredom (kao vojnik) primio sam nekoliko puta novčanu pomoć od austrijske organizacije koja se zvala WUS. Sjećam se kako sam jednom dobio 800 maraka, i to je za mene tada bio vrh svemira. Nekoliko puta sam dobio ovu pomoć. I bilo je toga još, pa je čak i centrala SDA godinama dijelila mjesečne stipendije svakom studentu i studentkinji iz Krajine. Ali, stranci su najviše pomagali, ne faleći im geopolitičkog zakona.

I ostade tako u našem čovjeku potajna želja da se stalno na drugog oslanja. Ono što je najgore ovakva želja za nekim štapom, pomagalom, nam je ugrađena i u zakone. Stranci su tu nezamjenjivi. A stranci su nam i pisali Ustav u vojnoj bazi. Teško je bilo očekivati da će takvo ustavno čedo biti dovoljno da se razvijemo u normalnu državu bez posebnih potreba.

I tako to uđe i u naše političare. Džaba su nam neki od stranaca kao onaj lord govorili da ne sanjamo snove kako će nam Zapad pomoći. I lord Owen je bio u pravu. Zapad nam je biva malo moralno pomogao tek nakon što smo morali proći golgotu genocida. Čak ni nakon njega nismo dobili pravu pomoć, a pogotovo nismo dobili moralnu, vojnu, političku tapiju i pravo da uzvratimo genocidom kao što je to zapadni svijet danas dao Izraelu, pa smo zadnjih više od godinu gledali genocid uživo na ekranima mobitela.

I od slabašnog sultana u Bruxellesu treba tražiti pomoć/Edin Barimac

Složićete se da je pogrešno to davanje prava da se na zlo uzvrati zlom, i kako je to moralno dno koje trenutno doseže zapadna civilizacija.

Moja poenta je to da je sada, kada se međunarodni svjetski poredak slomio kao ledenica pod proljetnim jugom, krajnje deluzivno očekivati egzistencijalnu garanciju za ovu državu od SAD-a, EU ili bilo koje treće nepostojeće sile zapadne civilizacije. Međunarodni svjetski poredak je umro, da li će i kad će oživjeti, ne bih se time bavio. A umro je onog trenutka kada su zapadni čelnici dali oružje i svako drugo moralno pravo da genocid nad Palestincima počne. I kada su podstrekivali genocid, ohrabrivali ga i još ga ohrabruju.

Nisam ja član Predsjedništva BiH, pa kao takav nečlan imam apsolutno pravo na vlastite deluzije, ali očekujem da to pravo ne bi trebao imati član Predsjedništva BiH koji je izabran glasovima ljudi koji nemaju drugu zemlju do ove. A opet taj dotični član ubi se kako bi javnost umirio kako je on dobio neke sigurnosne garancije od čelnika moćnih svjetskih država. Jedine garancije koje je on dobio od Zapada su one verbalne, koje nikog ni na šta ne obavezuju.

Reakcija administracije SAD-a na presudu Miloradu Dodiku je u najblažu ruku bila smiješna. Kao da su je jedva sročili, ali se i svojski trudili da im stav bude bez mirisa i boje. Nigdje oštrine koja je uobičajena za State Department kad god se radilo o ugrožavanju zemlje i Ustava, koji je i napravljen u njihovoj vojnoj bazi. Samo mlako saopštenje kako su presudu primili k znanju. Ko zna čitati između i iza redova, onda zna da ovo saopštenje nema veze s mozgom, i da je Bosna i Hercegovina ostavljena na vjetrometini.

Ko hoće i dalje da “sanja snove” kako je rekao lord Owen, ima moju punu podršku, ali od mene ne tražite pomoć kada se probudimo u novoj realnosti, a ta je ona kada se desi secesija manjeg entiteta. Poznavao sam masu ljudi koji su aprila 1992. “sanjali snove” o tome kako oni nisu za rat, kako nisu ništa nikome skrivili, kako ih “njihove komšije” neće dirati, etc. Svi ti ljudi su završili ili ubijeni, silovani ili u logorima. A ljudi su samo htjeli da “sanjaju snove”.

Opasno je kada član Predsjedništva BiH javno sanja snove i uvjerava nas kako je opstanak naše zemlje i nas samih neupitan, jer je na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu dobio takve garancije na ad hoc sastancima na rubovima samita.

Turska je prijatelj BiH/Serhat Çağdaş

Ko god je neku noć gledao razgovor između predsjednika Zelenskog i predsjednika Trumpa (plus Vancea) zna da je svijet kakav smo poznavali prestao da postoji. Nije to bio nikakav razgovor nego najcrnje ponižavanje i nasilništvo kakvo nije viđeno na formalnim diplomatskim sastancima barem otkad sam prvi put ugledao ovaj svijet.

Globalno nemila scena

Stari svijet u koji smo vjerovali je mrtav, a novi se još nije rodio. I baš u takvom svijetu mahati garancijama stranih sila i država kako je naša egzistencija neupitna pomalo podsjeća na naivnost britanskog premijera Chamberlaina kada ga je Hitler uvjerio Minhenskim sporazumom iz 1938. kako neće izvršiti invaziju na ostatak čeških zemalja unutar Čehoslovačke, ako mu se da pravo na aneksiju Sudeta. Britanski premijer mu je dao pravo, a Hitler ekspresno pogazio sporazum i pregazio ostatak Češke. Tada se Hitler pozivao na isto pravo na koje se poziva i Dodik: pravo na “samoopredjeljenje naroda”.

A sjećam se dobro naivaca i glupana na sarajevskoj političkoj i botovskoj sceni kako su sve one koji su imali bilo kakav razložan kritički stav prema EU i SAD-u proglašavali nakvim radikalima i biva anti-Evropljanima. “Pa gdje ste sada prijatelji kad Amerika i Evropa umire”, zapitao bi se retorički Nazif Gljiva, kada bi htio opjevati globalno nemilu geopolitičku situaciju. Kao što znamo, masovna grobnica je puna ubijenih snova. U svakom smislu.

Treba s vremena na vrijeme pogledati snimak razgovora/nasilništva iz Ovalnog ureda Bijele kuće, pa se uvjeriti kako ne postoji međunarodno pravo, i kako vodeći čovjek glavne svjetske zemlje nastupa poput seoskog sileždije.

Nisam sanjao snove ni u aprilu 1992, pa ih neću nikad sanjati kakva god gadna situacija da nastupi. Ja da sam član Predsjedništva išao bih na noge onim ljudima i zemljama koje su nam prijateljske (šta god to značilo), kao što je, naprimjer, Turska. Išao bih svugdje (čak i kod slabašnog sultana u Bruxelles) i tražio pomoć, vojnu, prije svega.

Većina ljudi će svakako sanjati svoje snove. Kao i u aprilu 1992. Istorija nikad nikog ništa nije naučila.