(FOTO) Una, smaragdna ljepotica koju ratna destrukcija nije mogla dotaći

Una je više od tekuće vode.

Una je kraška rijeka crnomorskog sliva u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, i sa svojih oko 212 kilometara toka predstavlja jednu od najljepših tekućica u bivšoj Jugoslaviji. Na izvoru (Donja Suvaja i Martin Brod) započinje kao planinska rijeka, da bi prema ušću postajala sve više i više pitoma ravničarska rijeka. Ulijeva se u rijeku Savu kod mjesta Jasenovac. Važniji gradovi i mjesta koji se nalaze na njenim obalama su: Kulen-Vakuf, Bihać, Bosanska Krupa, Bosanska Otoka, Bosanski Novi/Novigrad, Hrvatska Kostajnica, Bosanska Kostajnica i Bosanska/Kozarska Dubica.

Ono što ovu rijeku izdvaja od mnogih drugih jeste nedirnuta priroda, čistoća korita, bistrina, boja, i raskošni slapovi sa sedrenim kaskadama. Zatim riblja i biljna raznolikost, pa se u njoj mogu naći primjerci mladice i do 25 kilograma, kapitalci potočne pastrmke, štuka, bijela riba i kralj među riječnim ribama brzih tokova: njegovo veličanstvo lipljen – najukusnija riba koju obožavaju loviti fly fishing ribari.

Iskusnim ribarima iz regije nije potrebno objašnjavati kakve se sve ribe kriju u njenim plavozelenim dubinama, ali za nekog ko prvi put dolazi na njene obale, potrebno je reći da vodu iz ove rijeke možete piti većim dijelom gornjeg toka, čak i u centru Bihaća ili Bosanske Krupe. Legenda kaže da su joj ime dali rimski legionari kada su izbili na njene obale pa su je prozvali jedna ili jedina, zadivljeni njenom izvanrednom prirodom. U stvarnosti, bihaćki pisac Tomislav Dretar pominje se kao autor ove opšteprihvaćene fraze. Ili je autor narod sam. Drugi izvori kažu da joj ime znači: uzburkana voda (val). Kako god Una opravdava obje teorije oko nastanka vlastitog imena, ali je više može opisati poezija nego li nauka s pedantnim činjenicama.

Boje

Kada bi postojalo zanimanje posmatrač vode, i kada bi se svi posmatrači vode skupili na jednom mjestu na Uni, i kada bi dobili zadatak da precizno odrede boju vode ili sve njene nijanse samo na tom dijelu njenog toka, to bi zaista bilo nemoguće učiniti. Najveći slikar rijeke Une je Enver Krupić (1911. – 1992.), uvršten u Veliku svjetsku enciklopediju modernog slikarstva (Milano, 1969.). Malo ko je kao on uspio da savlada boju rijeke, da joj se približi na svojim pejzažima koje možete vidjeti u stalnoj postavci u galeriji Enver Krupić u Bihaću (ili na www.galerija-krupic.ggbihac.ba).

Možda je smaragdna boja ona koja bi je mogla barem površno opisati, ali se onda tu javlja plava boja u svojim prozračnim i zagasitim nijansama. Zato se kraj Une može biti jedino posmatrač i poštovatelj vode. Taj Zen je itekako poznat lokalnom stanovništvu.

Lađe

Imam to zadovoljstvo da sam odrastao u staroj kući na jednom kraku Une koja pravi deltu u središtu Bosanske Krupe i zajedno sa drugom, rezervnom gradskom rijekom Krušnicom formira brojna riječna ostrva (ade), od kojih su neka duga više kilometara, i na jednom od njih se nalazi Sportsko-rekreacioni centar Ada sa dva nogometna stadiona.

Odrastati na obali ovakve rijeke znači biti povlašten, jer smo se mi, zaista, takvima i smatrali, izabranim ljudima koji imaju sreću da se mogu kupati u njenim slapovima, ili zelencima – mirnim površinama duboke vode zelene boje. Una je rijeka koja stvara svoj poseban svijet, jedan vodeno-kopneni svijet sa originalnim metajezikom.

Neke od riječi koje koristimo da bi je opisali i objasnili su: zelenac, pjeskar, dubljak, plićak, mirnjak, struga, brod – mjesto gdje se vežu lađe. A lađe nikada nemojte brkati sa čamcima, jer je to za ljude sa Une velika uvreda. Lađa se pravi od drveta i za njenu izradu se ne koriste metalni dijelovi, osim tankih limova kojima se može oblagati onaj dio koji naliježe direktno na vodu, što se radi zbog povećanja brzine. Lađama se upravlja drvenim veslima ručne izrade što od veslača zahtijeva posebnu tehniku, jer je Una brza i nepredvidiva rijeka, te se uzvodno može veslati samo ako je čovjek u solidnoj fizičkoj kondiciji, i ako dobro poznaje strukturu slapova i sedrene gazove/struge. Postoje široke teretne lađe za vađenje unskog pijeska i za prevoz tereta, ribarske lađe, zatim sportske lađe koje su dosta duge i uske, te obične lađe bez nekog posebnog dizajna, namijenjene za rekreativno vozanje rijekom.

I dan danas se lađe prave u Bosanskoj Krupi, gdje žive pravi majstori u njihovoj izradi. Prosječna cijena jedne obične lađe kreće se oko 800-900 KM, dok su one sportske dosta skuplje i koriste se tokom revijalnog takmičenja Unskih lađara, što je manifestacija isključivo lokalnog karaktera i po čemu je Bosanska Krupa prepoznatljiva u ljetnim mjesecima kad kroz nju prolazi još i internacionalna turistička Una regata.

Kupanje

Kada bih se mogao smanjiti na format dječaka evo kako bih razmišljao:

Kupanje je nešto čemu se teži tokom svih mjeseci jeseni i zime. Niko ne priča o njemu dok pada snijeg ili kiša natapajući ljudske korake nesigurnom težinom, ali je ono negdje zakopano duboko u našim srcima i samo čeka da se razbukti u nezadrživu navalu sreće i tjelesne miline. Ljeto je vodeni hedonizam kada sunce tijela čini lijenima, dopuštajući našim mišićima snagu jedino dok plivamo i ronimo, gledajući širom otvorenih očiju kako se pijesak na dnu kovitla nošen podvodnim strujama. Tada je zaista moguće hvatati ribe golim rukama, osim što one brzo iskliznu natopljene slojem masne sluzi bježeći put zelenih neprozirnih velova rijeke.

Teško je ljeti dočekati da sunce izađe i prevali svoju putanju do zenita, pa se dešava da se nađemo na obali u devet sati ujutro pričajući o vodi, i čekajući da nam sunce da svoj tajanstveni znak, kojim će otpočeti kupanje. Kad konačno prvo tijelo skoči u vodu sve stvari sa kopna bivaju zaboravljene. Niko se više ne sjeća prašnjavih gradskih ulica, niti sparine što asfalt pretvara u plastelin. Bjelosvjetski problemi nestaju čim zaroniš u vodu i ugledaš smirenost dna prekrivenog pijeskom i vodenim travama, koje postoje kao da ih ništa iz vanjskog svijeta ne zanima. One postoje samo za sebe i za ribe koje će u njima tražiti sićušne rakove i mekane larve. Una, taj tečni pokretni zaborav, nam priređuje dugo čekanu svetkovinu.

Vodeni žig

Una, u Bosanskoj Krupi, ljeti može izgledati i kao slatkovodna Venecija sa svakovrsnim lađama koje plove riječnim rukavcima, ispod gvozdenih i drvenih mostova i mostića. Odrasli i djeca u lađama sjede i leže, razgovaraju ili ćute zagledani u svoje likove na staklenoj površini Une, sve dok se plotica ili škobalj ne izbaci iznad vode i zatim jako pljusne ostavljajući na površini koncentrične krugove, koji žure da se ponište u dodiru sa zelenim obalama. Kad se voziš lađom po bistrom pjeskaru, gledaš u dno koje je nestvarno, kao da vode nema nikako, ni pijeska, ni riba, kliziš lađom kroz vrijeme i prostor, koji ne pripadaju znanim zemaljskim dimenzijama.

Ljudsko tijelo na vodi skoro nikad ne može imati suhozemni militantni naboj. Iako se mišići sijaju pokvašeni kapljicama vode, kult tijela na vodi ima samo jednu svrhu: da se opireš rijeci plivajući u susret pjenušavim slapovima kako bi shvatio šta je ljepota vodene snage, koja će za trenutak biti dio i tvojih mišića.

Treba napraviti katalog svih slapova, struga, dubljaka, plićaka, zelenaca, mirnjaka na Uni. Treba im dati imena koja će zazvučati nadnaravno, ali ni to neće biti dovoljno kako bismo sebi objasnili smisao unskih tokova. Josif Brodski, u knjizi “Vodeni žig”, piše: “U putovanjima vodom, čak i kratkim, ima nečeg praiskonskog.”

Za ljude s njenih obala, gradova i mjesta koji su izgrađeni pored nje i na njoj (kao što je Bosanska Krupa) ona nije samo rijeka, nego je i vodeni zavičaj, domovina. Una je stvar identiteta i načina života. Znao sam dolaziti na jedno brdo, na ratište iznad grada Bosanske Krupe, samo da vidim kakve je boje voda, jer naša povezanost s ovom tekućicom nikad nije ni prestajala. Tokom rata Una nam je davala nadu da ćemo se vratiti u svoj grad, jer jedino nju ratna destrukcija nije mogla dotaći, ona je bila neuništiva, stabilna i besmrtna.

Ne mogu reći da je ona božanstvo, ali je rijeka dio prirode koji nas može uvjeriti da smrt zaista nije kraj. Da postoje predjeli iza rijeke, rajska zemlja, samo treba vjerovati i dovoljno dugo stajati ili sjediti na njenoj obali ili adi, i gledati kako voda teče kao vrijeme. To će te hipnotisati i osjetićeš sreću za koju nećeš znati odakle je došla.