Evo kako je Talijan govorio za Oslobođenje: "Srcem i dušom sam Bošnjak..."
Tim povodom prisjetit ćemo se teksta objavljenog u Oslobođenju u novembru 1997. godine, a potom opet nakon njegove smrti, koji potpisuje Memnun Idžaković.
"Dok u službenom kabinetu otpijamo gutljaje topla čaja, na srebrenkastoj tacni ostaju servirane bijele šoljice pune kozijeg mlijeka. Sa Kozije ćuprije! Evo nas kao dva Engleza.
"Slušaj, može to biti i pretenciozno i neukusno, ali rahmetli otac me je natjerao da putujem po svijetu. A, da ti kažem pošteno, meni se nije dalo. Nisam volio putovanja. I, tako, umjesto lagodna i bogata života, brzih 'zindap' motora i provoda, nađoh se na Pomorskoj akademiji u Splitu."
Tako je pričao Mustafa Hajrulahović Talijan u objavljenoj reportaži u Oslobođenju u novembru 1997. godine.
U rat sam ušao - u BMW
Poslije je bilo posve izvjesno da će se momčina Mumo sa banjalučkog "Zelenca", podno Kastela, lahko, kako već priliči avanturistima, odlučiti, ako ništa drugo, zbog lijepih admiralskih uniformi, na put u neizvjesne vojničke pustolovine. Čovjek-žaba, ronilac, padobranac, diverzant u elitnoj 'škvadri', koja je bdjela nad ukotvljenim Titovim životom i 'GaIebom'. A, potom, postati i komandantom tih tihih bezimenih legionara, 'prljavih' i 'čistih' poslova. Punih dvadeset i pet godina.
"Ne volim se zaklinjati, jer mi je taj simpatični jezik čaršije bio doskora nepoznatim, ali u ovaj izmakli, haotični, bijedni i krvavi rat uletio sam u novom BMW, rejban naočalama i glanc novom Versače odijelu. Još '91.! Ovdje su gledali u mene s nepovjerenjem i pitali: 'Ko je taj, Talijan?!' A, ja? Želio sam pomoći svom narodu, jer sam srcem i dušom Bošnjak."
Vremenski i prostorno prilagodljiv kao kameleon, istrenirani Titov komandos učinio je toliko toga u ovome ratu da je nepotrebno posezati za bajkama i legendama. Uostalom, radio je, prije nego će doći ovamo, u Bosnu, na takvom mjestu gdje su se slivale sve, običnom puku, nedostupne informacije. Znao je, sve.
"Sasvim slučajno, davno prije nego će se moći i naslutiti o ratu na ovim prostorima, upoznao sam Branka Mikulića. 'Slušajte', rekao mi je jednom prilikom, 'nemojte nikada zaboraviti ko ste i šta ste. Jer je Bosna vaša domovina. U nju se morate vratiti i čuvati je.' On je za mene bio i ostao veliki gospodin, džentlmen par exellence!"
Znaš šta je za nas kazao duhovni voda Irana Hamnei: "Vi ste biserni narod Evrope."
Nemam vremena za hrabrost
Osjetivši miris smrti, Mustafa je iz Splita zbrisao za dlaku. Lovili su ga. Postavljali 'čeke'. Oni, 'Ijudi u crnome'. Umjesto njega, ubili su mu vjernog vučjaka. A Sarajevo, u koje je došao, ostavljeno i prepušteno samo sebi, već se zatvaralo. Barikadama. Njegova, na brzinu prispjela porodica, ostala je na Grbavici. On, s druge strane rijeke, gotovo da i nije imao vremena da misli na njih.
"Znaš li kako sam posijedio? Preko puta hotel 'Bristola' sam imao stan. A tamo, žena i dvoje djece. Prešao sam, konačno, jednu noć preko Miljacke, prošunjao se pored pijanih stražara. Dva dana i dvije noći proveo sam stojeći pored prozora i ždrakajući iza zavjese. U stanu, punom eksploziva, oružja, dinamita, detonatora. Čekao sam, strpljivo, pogodan trenutak. Prepuzali smo, pred zoru, s djecom u zagrljaju, do obale i sretno pregazili rijeku kod Ekonomske škole. Ujutro sam bio sijed."
Da li je to bila ludost ili hrabrost? Ljudi takve vrste, kao što je Mustafa Hajrulahović, jednostavno nemaju vremena da misle i o tome "da li su hrabri". Ko to i može da zna?
"Tada su bili u pitanju životi moje familije. Poslije, u predahu između borbi, sve shvatiš i uhvati te jeza od pomisli: A šta da su me džukele ulovile?"
Promicanjem vremena, nestajanjem ljudi, pogibijama boraca i svim mogućim burama i neverama, Mujo je znao, pokatkad, jednostavno 'nestati' iz grada. Poslije bi se, ovdje ili tamo, prepričavalo u stilu: Ko je to 'digao' u zrak, ovo ili ono?
"Nisam se pokajao, niti promijenio mišljenje o sebi, o borbi za Bosnu, bez obzira na sve šta se događalo. To je i moja borba, kao i moga naroda. Ja sam Bošnjak! Bilo gdje da odem. Na kraj svijeta, pitaće me neko: ko si? Ne bih mogao kazati: Niko."
Deblokada je bila - šatrologija!
Mislim da u toku rata barem ovdje, u Sarajevu, nije bilo čovjeka koji jednom makar nije porazmislio: da li smo se sami mogli osloboditi paIjanske pandže i željeznog obruča?
"Toliko puta sam bio sa ljudima koji su imali knjiška rješenja deblokade Sarajeva. Otvoreno sam im kazivao da su to segmentarno prepisivali iz vojnih knjiga i, što je najtragičnije, sve su to donosili na stol predsjedniku. Apsurd! Da se ovdje, kojim slučajem, mogao preseliti Pentagon sa svim relevantnim vojnim procjenama napadača i naših snaga, to bi bila besmisIica. Mogli smo probiti okruženje, ali bi se ono zatvorilo za 24 sata."
Odavno nisam susreo čovjeka koji s tolikim zanosom govori o svojim suborcima u patikama i sa lovačkim karabinama. Bez obzira na to šta se sve izgubilo i dobilo ovim ratom. Za generala Armije BiH Mustafu Hajrulahovića Talijana, da li je to danas Bosna za koju su se i on i njegov brat u 17. krajiškoj borili?
Ništa nije bilo uzalud
"U rat sam utrčao kao situiran čovjek, relativno bogat. Materijalna dobit me nije mogla za bilo šta stimulisati. Naprosto, nisam mogao gledati iz nekog udobnog prikrajka kako se sve to odvija, a posjedovao sam određena vojnička znanja i malo ili više hrabrosti da stavim život na kocku. Odbacim li slabosti i nedozrelost, koju, uostalom, svaki čovjek posjeduje, vjerujem da sve ovo s ratom nije bilo uzalud."
lzbjegavajući daljnju moguću patetiku, koja bi se, možda, dala naslutiti, kao recimo, ulična epp-plakata, Mustafa Hajrulahović je nadalje bezbroj puta ponovio da mu je bila čast biti jednim od braniteIja.
"Bosna može biti samo bolja, nikako lošija, od onoga kakva je bila."
