Edin Omerčić: Svi su se upecali na Čovićevu kuhinju

Evropska konferencija rabina, koja se trebala održati u Sarajevu, otkazana je, a oni jurišnici s društvenih mreža, najzaslužniji i za dezinformacije i za teorije zavjere, sada krive sve redom. Zabili smo sebi autogol koji nam nije trebao, konstatirao je dugogodišnji predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci. Konferencija je počela u Münchenu, a Sarajevo ima priliku da se pogleda u ogledalo i zapita šta mi to radimo glavnom gradu Bosne i Hercegovine? A šta mu radimo, rekao nam je historičar Edin Omerčić, koji sve gleda sa strane i kaže da imamo veliki protok dezinformacija.
- Ostat će mrlja, a šta smo mi pokazali? Pokazali smo da su organizatori nesposobni, gosti neozbiljni, hoteli su neprofesionalni, političari naivni i nekompetentni, a novinari nepismeni. Sve miriše na kuhinju iz 70-ih i 80-ih godina, kada se Sarajevo i BiH nastojali pokazati kao crni vilajet, navodi Omerčić.
Mit i legenda
Zašto Sarajevo na to pristaje i naliježe na dezinformacije? Omerčić kaže da nam botovi kreiraju mišljenje i politički i društveni ambijent i narativ.
- Znam šta ću raditi kada stanem pred fašistu, ali kada stanem pred tihu većinu Sarajeva... Politički je mudar grad, neće baš svi reagovati na udicu iz Čovićeve kuhinje, uvijek se bojim da će bilo šta da se desi, ta tiha većina ostati i dalje tiha. Draga mi je bila reisova izjava, čovjek ima stav, istakao je Omerčić.
Gosti su otkazali dolazak zbog sigurnosnih razloga.
- Imali smo sličnu situaciju prije 15 dana, kada je gostovala Nevenka Tromp, bila je bezbjednosno ugrožena. Bila je napadnuta. Ista je matrica napada, ali je ona pokazala da se ne plaši, kaže Omerčić.
Jevrejska zajednica u Sarajevu se oglasila uz gorak okus, kako kaže hazan Igor Kožemjakin, objašnjavajući kako smo zapravo trebali ugostiti 50 učesnika, glavnih evropskih rabina koji bi ovdje razgovarali o najvažnijim pitanjima jevrejskog života u Evropi i o pitanjima slobode vjeroispovijesti ili uvjerenja.
- Ali, prva vijest koja je došla iz Čovićeve kuhinje je da dolaze rabini u Sarajevo da podrže Izrael. Onda imamo reakciju naših naivnih političara koji su se upecali, govori Omerčić.
Teško ćemo popraviti poruku i sliku o Sarajevu koju smo poslali u svijet. Šta je ostalo od malog Jerusalema, ima li multikonfesionalnosti i multikulturalnosti?
- Ostali su samo legenda i mit. Sada kada je to uništeno, pitanje je da li je to bilo iskreno, ta multikonfesionalnost, kaže Omerčić i dodaje da je danas u Sarajevu stepen sloboda vrlo visok.
U ovoj se aferi pominjala i Benjamina Karić, no ona mudro šuti. Njen politički stav nikad nismo ni čuli, ali ona je očigledan recept za prolaz kod birača: kuda to vodi?
- Popustila je tim populističkim narativima. Sjetimo se podizanja spomenika na Kazanima kada je nakon razgovora sa grupom intelektualaca, novinara, udruženja koji joj nisu bili po volji i koji su imali nešto protiv takvog vida obilježavanja mjesta stradanja odmah nazvala generale Armije BiH koji su joj dali podršku i to je to. Porodice žrtava su izignorisane, ali nije pošteno prema njima, podsjeća Omerčić.
Svoju knjigu “Brzina mraka” je nedavno promovirao, a ona je rezultat istraživanja za doktorsku disertaciju. Knjiga se bavi ulogom Srpske pravoslavne crkve u ratovima devedesetih, zapravo u užasu kroz koji je prošla Bosna i Hercegovina: koliki je učinak SPC-a u našim ratnim užasima?
- Kroz nekoliko pravaca napada na nekadašnja komunistička vodstva uspjeli su da steknu poziciju moći. SPC to nije uspio za Miloševićeve vladavine, ali uspijeva u RS-u, postali su dio političkog establišmenta, daju im savjete koji imaju korijene u svetosavlju. Kada gledamo proces genocida, on nije pripreman 8. jula 1995. godine, već godinama prije. Taj proces ima svojih 10 faza. Dok je trajao rat, SPC je pripremao teren za samo negiranje rata. Patrijarh Pavle, koji je došao na tron Svetog Save dok je stari patrijarh još bio živ, kreće u postepenu negaciju. Gledajući iz njihove percepcije, radi se o oslobođenju Srebrenice, nije zločin, nego ratni trijumf, negiraju se žrtve, pojašnjava Omerčić.
Danas je negiranje dosta sofisticiranije, kaže Omerčić i navodi da se to radi kroz crtane filmove, poput onog o “Ceci-pereci”, koja živi u Potočarima. Bitno je spomenuti i rogatički plakat koji nigdje ne spominje genocid, ali na njemu piše: “Nije bilo, mi znamo”.
Većina ljudi je dolazak patrijarha Porfirija doživjela kao utjecaj Zapada. Jedan moderni sveštenik koji je sa Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom zakazao Svesrpski sabor.
- Dok je bio u Zagrebu, bio je vuk u janjećoj koži koju je skinuo kada je postao patrijarh. Ja to nisam prepoznao iako su mi ljudi iz Srbije to govorili, mislio sam ipak da pretjeruju, čovjek sluša jazz, moderan. Ispostavilo se da i dalje može slušati jazz, ali Rolling Stonese ne, govori kroz smijeh Omerčić.
Koliko je Sarajevo spremno da se suoči sa svojim manama?
- Nećemo imati pravo na svoje žrtve ukoliko ne priznamo i ne poštujemo tuđe. To bi trebalo vrijediti za sve. Ali, prije svega, treba vidjeti tok kretanje vojske. Niko iz Rijeke nije pucao po Nišu, niko iz Splita nije išao na Novi Sad, nego u suprotnom smjeru. Te činjenice se trebaju priznati. Trebamo priznati da je Sarajevo bilo pod opsadom, da je JNA sravnila Vukovar, Ravno... JNA je prva strana u sukobu. Dok slavimo pobjedu jugoslovenske fudbalske reprezentacije u Italiji, JNA je u ratnom sastavu. Određeni korpusi su od augusta 1990. u ratnom rasporedu. To možemo pratiti i kroz lične dosjee i kroz beogradsku politiku. Tada je postojala jedna strana u sukobu kao jedna poludjela, bijesna životinja sa PTSP-om koja će razvaliti čitavu državu, ističe Omerčić.
Trnovit put
Upitan šta misli o ploči na sarajevskoj Vijećnici na kojoj piše da su je srušili srpski zločinci, kaže da zna da to smeta građanima srpske nacionalnosti, ali se isto tako pita koliko je ta ploča falsifikat i jesu li marsovci pucali po Sarajevu. Može li se išta promijeniti? Danas ispada da nismo u stanju i da se ne možemo pobrinuti ni za opuške na tramvajskim stajalištima. Omerčić krivi uništavanje obrazovnog sistema.
- Razvalili smo obrazovni sistem u BiH. Sve sisteme koji su bili u neku ruku stubovi društva mi smo minirali. Dozvolili smo roditeljima da se upliću u nastavni plan i program, historičarima da vrše vakcinacije i revakcinacije. Ljudi koji nisu kompetentni se upliću u sve, ali neće u posao mehaničara kada mu mijenja kočnice na autu, jer se boji za svoju fizičku egzistenciju, a upliće se ovamo, što je puno gore. Glup čovjek misli da sve zna. To možemo promijeniti kroz nove generacije. Put je težak, dug, trnovit. Tu je i utjecaj društvenih mreža i tehnologije koja nije nešto napredna, govorimo o laptopima i touch screenovima. Pa, da nije bilo rata, sada bismo imali Energoinvestove telefone, zaključuje Omerčić.