Dan neovisnosti BiH: Šta on znači u praksi?

Dan neovisnosti BiH bio je prekretnica u tijeku njenog postojanja, ali je pokrenuo mnoga historijska i filozofska pitanja. Neke su se stvari obznanile, ali mnoge i dalje ostaju tabu tema, a malo ko se usudi da uopće i pokuša odgovoriti na njih zbog osjetljivosti teme, te različitih perspektiva, svjedočanstava i tvrdnji.

Poznato je da je Kraljevina Bosna svoju neovisnost izgubila 1463. godina, nakon ubojstva kralja Stjepana Tomaševića. Trebalo je proći pola milenija da bi Bosna i Hercegovina obnovila svoju državnost u današnjem obliku. Iako je postojanje Bosne i Hercegovine kao zemlje i države neupitno, moramo se prisjetiti da su je zahvatale vladavine mnogih carstava i režima, značajno mijenjajući njenu strukturu, kako političku, tako i pučku. U međuvremenu su se velike svjetske religije i konfesije pojavljivale u Bosni i Hercegovini, pa je jedna od bogatijih država u svijetu po pitanju multikulturalizma. Multikulturalizam je doprinio da BiH bude jedna od samo tri države u Europi koje imaju dva službena pisma, ćirilicu i latinicu, priznata zakonom, pored Srbije i Crne Gore. Upravo zbog svih tih izmjena na malom prostoru u relativno kratkom vremenu primjećuju se vidne razlike i percepcije o BiH unutar nje same. Ne može se zanemariti stoljetna povezanost bosanske, hrvatske i srpske države, što je utjecalo na Bosnu i Hercegovinu, kako u prošlosti, tako i danas, kao i prisustvo hrvatskog, bošnjačkog i srpskog naroda koji baštine kulturu na ovom području stoljećima.

Zbog turbulentnih dešavanja na ovom području u novijoj povijesti, pogotovo od Drugog svjetskog rata, neka nova pitanja su se otvorila. Prvi put u novijoj povijesti Bosna i Hercegovina dobija jasno definirane granice 25. 11. 1943. godine, a vrlo važan odgovor dat je na jedno od ključnih pitanja, “Bosna i Hercegovina nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska, već i muslimanska i srpska i hrvatska”. BiH na ovim temeljima funkcionira i danas. Promatrajući historijske događaje kroz njenu povijest, očigledno je da je ovaj princip jedini moguć za dugoročno održavanje bosanske države.

Općenito, Južni Slaveni su poznati kao emocionalni, strastveni, temperamentni i impulzivni ljudi. Manjak racionalnog razmišljanja doista može imati katastrofalne posljedice, što je pokazao primjer posljednjeg sukoba 90-ih godina. Iako sada ne treba ulaziti u tematiku koliko su ljudi bili zadovoljni socijalističkim režimom i da li je to uopće bilo dugoročno održivo rješenje, definitivno je otkrio princip koji se nikako nije smio prekršiti. Zbog događaja i trauma iz prošlosti, gotovo svi ljudi su impulzivno odbacili ključni princip koji im je mogao osigurati miran život. Iako je to u jednu ruku rezultiralo neovisnosti BiH 1. 3. 1992, njena historija se na sve tri zaraćene strane počela prekrajati pod uticajem različitih interesa.

Među ljudima pojavljuje se psihološki fenomen “ratnog bunila”, na svim stranama. Mnogi su zbunjeni, mnogi nisu znali što se događa, a u isto vrijeme se vrši snažna medijska manipulacija masama i kreiranje mišljenja, odnosno “brain wash” ili “pranje mozga”, dodatno ojačano strahom zbog neizvjesnosti. Upravo su taj dan i događaji koji su nakon njega uslijedili ukazali na dugoročni problem s kojim se ljudi u ovoj zemlji suočavaju, a to je nedovoljan duhovni napredak kolektiviteta, pretjerano povezivanje sadašnjosti sa prošlošću i manipuliranje povijesnim činjenicama, što u konačnici vodi u razne zablude.

Da bi se bio uistinu neovisan, potrebno je mnogo iskustva u vođenju vlastitog života, jer zahvaljujući tom iskustvu može se ispravno procijeniti i odabrati sve ono što je uistinu potrebno. Isto je i sa narodima BiH. Nakon 530 godina pod tuđom kontrolom, neophodno iskustvo u vođenju države nije se uspjelo steći kroz vrijeme.

Neovisnost sa sobom nosi velike odgovornosti, a ako ona biva zlouporabljena, greške mogu dovesti državu u rizičnu situaciju. Neovisnost zahtijeva suverenitet, znanje i mudrost prilikom upravljanja vlastitim resursima i održavanja odnosa sa drugim državama, a prije svega poznavati sebe, jer sve kreće od toga. Biti neovisan ne znači samo biti član svjetskih organizacija, imati himnu, zastavu, putovnicu i ambasade. To mora biti visokosvjesni i duhovno napredniji kolektiv koji će znati upravljati samim sobom. Bez svega toga postaje se robom vlastitih strahova i to zatvara mnoge razvojne prilike. Također, gubi se neovisnost i tada ona postaje samo mrtvo slovo na papiru, bez ikakvog značenja i ozbiljnosti.

Ako neko ima potrebu stalno u drugoga upirati prstom i okrivljivati ga zbog vlastitog stanja, onda to govori više o njemu samom, a manje o onome koga se okrivljuje. Naravno, nekada se ne može biti kriv za sve i zbog onoga na što se ne može utjecati, ali treba krenuti od samog sebe i vlastite realnosti, jer je u tome ključ duhovnog napretka. Ovo je posebno važno u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina. Tom napretku se svi trebamo posvetiti, neovisno o identitetu pojedinca, mjestu prebivališta i opredjeljenju. Šansa je sada, iskoristimo je i budimo zaista neovisni.