Christian Schwarz-Schilling, in memoriam

Šestog aprila 2026, u 95. godini, preminuo je Christian Schwarz-Schilling, osvjedočeni prijatelj naše zemlje i njenih naroda, neumorni borac za spas naše zemlje od podjele i za njenu demokratizaciju. Preminuo je na dan kada Sarajevo slavi svoj dan i koje mu je dodijelilo priznanje Počasni građanin Sarajeva. Govorio je da mu je to priznanje najdraže u životu. Bio je istaknuti i ugledni političar u svojoj zemlji, antifašista i borac za njenu demokratizaciju, član Bundestaga i ministar u njemačkoj Vladi. Uz to, bio je i ugledni privrednik. Sve je žrtvovao radi Bosne i Hercegovine.

Agresija na našu zemlju i patnje naših građana devedesetih godina, suočili su Schillinga s temeljnim pitanjem: Kako podnijeti dvojnost svijeta, dobra i zla u njemu, dvojnost duše između morala i nemorala?

To je pitanje s kojim se svaki moralan i odgovoran čovjek suočava kada se nađe u graničnim situacijama dvojnosti svijeta, kada se nađe u stanju u kojem su neki ljudi stvarno samo zli.

Što s njima?

Christian Schwarz-Schilling je ‘70. godina snimio na kasetu Bachovu kantatu 162 i neprestano slušao ovu ariju za bas, u nadi da će uspjeti približiti se njenom tajnovitom tekstu i univerzalnoj tajni u njemu:

Oh! Vidim sad,

kad idem na vjenčanje

Pa i dobro i jad,

Otrov duši i kruh životu

Nebo, pakao, život, smrt!

Nebeski sjaj i pakleni plam

Su zajedno!

Isuse, pomozi da istrajem.

Schilling je istrajao zahvaljujući identifikaciji s ljudima koji pate i s državom koja je nestajala. On se uzdigao u jedno metafizičko pobratimstvo s njima i žrtvovao sve zavodljive blagodati života.

Podnio je ostavku na ministarsku funkciju, žrtvovao državničku karijeru da bi bio slobodan. Svoj pojedinačni život je uzdigao do univerzalnosti.

Johann Sebastian Bach se morao suočiti s Bogom kada je komponirao svoju kantatu i pokušao muzikom prevladati temeljne dualnosti svijeta i čovjeka. Christian Schwarz-Schilling se također morao susresti licem u lice s Bogom kada je donosio svoje odluke. Bog je čovjeka obdario umom, a um je čovjeka odredio za slobodu. Sloboda nije neutralna, slobodan čovjek donosi odluke i preuzima odgovornost, on ne može biti ravnodušan. Kada je njemački filozof Karl Jaspers klasificirao krivice nakon nacističkog terora, pored pravne, političke, moralne i povijesne odgovornosti, stavio je i metafizičku. To je odgovornost pred Bogom, to je odgovornost ravnodušnosti i nečinjenja.

Tu odgovornost preuzeo je Christian Schwarz-Schilling. Krenuo je na neizvjesni put borbe protiv zla. Morao je ući u sukob s ravnodušnošću njegove zemlje, evropske zajednice i ostalog svijeta. Bio je sam na putu na kojem su i dobro i jad, i otrov i kruh života zajedno. Jedina podrška bila mu je obitelj. To je sreća jer čovjek mora imati nekoga s kime dijeli i radost i tugu, s kime slavi i s kime oplakuje, inače bi put bio neizdrživ.

Sreo sam ga na tom putu, na jednom skupu podrške našoj zemlji, u Njemačkoj. Njegov govor je bio i ohrabrenje i nada jer smo i sami bili usamljeni i izloženi zlu koje je postalo zakon našeg života. Od tada pa sve do kraja njegovog mandata u našoj zemlji surađivali smo. Sjećam se koliko je bio posvećen povratku izbjeglih i raseljenih u njihove domove, koliko je bio poduzetan i ustrajan u tome. Pratio sam ga kroz srednju Bosnu. Dijelili smo istu ideju da je obnova multietničnosti našeg društva, te izgradnja i stabilnost Federacije, garancija stabilnosti cijele države.

Međunarodna zajednica ga je prvo postavila za supervizora za Federaciju i Republiku Srpsku, zatim na funkciju visokog predstavnika u BiH, kao čovjeka odana i posvećena našoj državi. Ali, dali su mu mandat da zatvori OHR kao instituciju koja inače garantira siguran i stabilan put ka EU i NATO-u. Međutim, BiH u tom trenutku faktički nije ni krenula na taj put. I dalje je razarana ratnim politikama koje je ta ista međunarodna zajednica ostavila na vlasti. Međunarodni moćnici su mu dali bosansku lađu da kao Odisej doplovi njome u mirnu luku. Dvojnost našeg stanja, između života i smrti, nisu mogli ni gledati ni slušati. Sebi su začepili uši da ne čuju i prekrili oči da ne vide, a njega zavezali za jarbol. Ostavili mu i vid i sluh da bi izgarao između “nebeskog sjaja” i “paklenog plama”. Uz to, ta lađa je bila izbušena na sve strane, voda je prodirala u nju i lagano je potapala. Tako sapet, našu bosansku lađu doveo je ipak do čvrstog tla, uspio produžiti mandat OHR-u i ojačati bonske ovlasti visokog predstavnika.

Na kraju, on je poistovjetio svoju egzistenciju s egzistencijom naše zemlje i njenih napaćenih ljudi. Ostao je živjeti u Bosni, u Sarajevu, sve dok je imao fizičke snage za to. Uzdigao se cijelim svojim bićem u ovo bosansko pobratimstvo u svemiru.

Radi toga prikladno mu je odgovoriti stihovima Tina Ujevića:

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti

Koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ču i što sni

Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Dragi prijatelju, bio si i ostao s nama, znaj da smo mi danas i ubuduće s tobom.

Neka ti Bog u koga si vjerovao dodijeli vječni spokoj.

Tvojoj obitelji i tvojim prijateljima upućujem iskreno saučešće.