Bijeli Potok kod Zvornika: 33 godine od jednog od najstrašnijih pokolja nad Bošnjacima
Fotografije dijela ubijenih/ Screenshot/ X
Prije 33 godine, 1. juna 1992. godine, u Bijelom Potoku kod Zvornika dogodio se jedan od najstrašnijih zločina nad bošnjačkim civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini. Pripadnici Vojske Republike Srpske, uz podršku paravojne formacije „Žute ose“, sproveli su masovno razdvajanje i likvidaciju muškaraca i dječaka iz sedam mjesnih zajednica opštine Zvornik.
Prema podacima Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica, iz Bijelog Potoka odvedeno je najmanje 675 muškaraca i dječaka, među kojima je bilo i djece od 15 godina. Danas se 200 njih još uvijek vodi kao nestalo.
Preživjeli svjedoci su tokom haških suđenja opisivali kako su muškarci odvajani od žena i djece, sprovođeni u Srednjoškolski centar u Karakaju, a zatim prevoženi autobusima do Pilice i vraćani u takozvanu „Gerinu klaonicu“, gdje su brutalno ubijeni. Njihova tijela su skrivana u masovne grobnice, među kojima je najpoznatija grobnica Crni Vrh, otkrivena 2003. godine sa ostacima 629 žrtava.
Masakr u Bijelom Potoku nije bio iznenadna vojna akcija, već dio planske etničke čistke koja je uslijedila odmah nakon što su srpske snage preuzele Zvornik u aprilu 1992. Iz okolnih bošnjačkih sela stanovništvo je protjerano ili ubijeno, uključujući sela Đulići, Klisa, Šetići i druga.
Dan prije zločina, 31. maja, bošnjački predstavnici su pokušali dogovoriti mirnu evakuaciju stanovništva prema slobodnoj teritoriji, ali su srpske snage prekršile dogovor. Ljudi su dovedeni u Bijeli Potok gdje je počelo razdvajanje i ubijanje. Samo žene s djecom su preživjele.
Suvada Selimović iz sela Đulići posljednji put je vidjela muža kako ga vode u kamion. „To je bio kraj“, kazala je. Suvadin muž pronađen je 2008. godine u masovnoj grobnici Crni Vrh. „Moja djeca nisu znala šta znači imati babu, amidžu, daidžu… Ništa muško nije ostalo. Samo žene i djeca“, rekla je Suvada.
Šeća Delić iz Klise izgubila je dva sina, muža i svekra. „Kao kad šutneš loptu — idi kud hoćeš. Ostavili su me samu“, ispričala je. Posmrtni ostaci njene porodice također su pronađeni na Crnom Vrhu.
Za ovaj zločin još niko nije adekvatno odgovarao. Iako su neka suđenja vođena pred Sudom BiH, porodice žrtava i dalje čekaju pravdu. Mnoge majke nisu dočekale ni početak suđenja, ne znajući gdje su kosti njihove djece. O ovom stravičnom događaju se rijetko govori, a godišnjice se obilježavaju uglavnom uz porodice i preživjele.
Danas, 33 godine poslije, sjećanje na Bijeli Potok nije samo čin sjećanja, već moralna obaveza. U vremenu kada se historija revidira, a zločini negiraju, prisjećanje na ove žrtve predstavlja čin otpora i čuvanja dostojanstva nevino ubijenih Bošnjaka.
