Asim Mujkić: Ne znam šta može natjerati čovjeka da sjedi u kući dok njegovo dijete protestira

Prije dva dana obilježili smo Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a Sarajevo i dalje živi proteste u kojima đaci i studenti vlastima isporučuju sve konkretnije zahtjeve i rokove, odlučni da se izbore za sigurnije i pravednije društvo. U novoj epizodi podcasta “Direktno sa Vildanom Selimbegović” gost je bio Asim Mujkić, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, autor više knjiga i fakultetski profesor.

Bez vođa

Mujkić je bio i među rijetkima iz akademske zajednice koji su se pridružili mladima na ulici. Njegov prvi utisak sa protesta je jasan: ovo je nešto drugačije od ranijih okupljanja.

- Ovaj put vidim jednu, uslovno rečeno, generacijsku smjenu. Mladi ljudi, studenti i đaci su u prvom planu, kaže.

Istovremeno priznaje da se i sam plašio da će stariji, oni koji su češće prisutni na protestima, preuzeti vidljivost. Ovoga puta, tvrdi, desilo se suprotno.

- Biti na protestima bilo je stvarno osvježenje. Mladi nalaze svoje riječi, svoj jezik. Mlada generacija u koju smo sumnjali, za koju smo govorili da od mobitela ne vide šta je pred njima, nalazi svoje riječi. I mislim da smo na dobrom putu, rekao je Mujkić, dodajući da je, uprkos teškom povodu, osjetio radost zbog činjenice da se generacija o kojoj se često govori s potcjenjivanjem pokazala politički budnom.

Ali, gdje su kolege, profesori, intelektualci, roditelji? Mujkić kaže da mu je logično da porodice i nastavnici stoje uz djecu.

- Nažalost, to je već duže vrijeme stanje apatije, u kojoj se ponavlja žalosna situacija u kojoj nemamo podršku te, uslovno rečeno, srednje klase, koja očito dobro živi u ovom sistemu i kojoj je očito dobro, kazao je ironično Mujkić i dodao da ne zna šta može natjerati čovjeka da sjedi u kući dok njegovo dijete protestira.

Imali smo ne tako davno i tragediju u Donjoj Jablanici. Imali smo nedavno u Tuzli strašan požar - izgorio je Dom penzionera. Imali smo užasne vijesti o seksualnom zlostavljanju djece. Imamo i femicid, a tek kad se dogodi, žene izađu na ulicu, nešto se obeća, nešto se milimetarski pomakne.

- Jedino mogu vlastitim primjerom pokazati. Svako od nas mora da se pogleda u ogledalo i da kaže: “Je li meni uredu ovo ovako da bude? Da li je to to? Da li zaista nema ništa više od ovoga”? Ovo su one situacije gdje nam fale neki ljudi, recimo, kao profesor Zdravko Grebo, govori Mujkić.

Govorio je i o starom mobilizacijskom vokabularu, kojim su političke elite desetljećima držale birače u strahu. Primjećujemo da je sve manje ljudi spremno da se odazove na te pozive, kaže profesor i navodi i konkretne primjere iz Republike Srpske: Dodikove pozive na granice entiteta ili napuštanje institucija, koji nisu donijeli masovnost.

Za Mujkića je to važan kontekst: prostor se otvara za nove inicijative, ali upozorava da se ništa suštinski ne može promijeniti samo u jednom kantonu.

- Mi ništa nećemo promijeniti samo u Kantonu Sarajevo. To mora biti na bh. nivou. Političke elite koje vladaju ovdje 35 godina, manje-više, one vladaju uistinu na jednom bh. nivou. Jedan zavisi od izjava drugog i tako se održava to - metodom spojenih posuda. Haj’mo se pitati, koji je jedini način da tu vladavinu na bh. nivou srušimo, poručuje Mujkić.

Kaže da je za njega jako važna ostavka Nihada Uka, premijera Kantona Sarajevo. Studenti i đaci njegovu ostavku su dočekali aplauzom. Neki nisu bili oduševljeni, bili su pod kapuljačama, zabarikadirani. Taj dan ih je nekoliko i uhapšeno.

- Na kraju krajeva, to smo vidjeli i u Beogradu. Ja sam to, nažalost, i suviše često imao priliku da gledam i u ranijim protestima. Uvijek su bili avanturisti koji sebe zamišljaju kao neke revolucionare, narodne tribune i vođe. Mislim na te ljude s kapuljačama koji su pretorijanska garda nekih interesnih krugova ne samo u Sarajevu nego i šire. Uvijek će toga biti. Međutim, ono što mene kod mladih ovaj put posebno raduje, kada govorimo o pozivanju na proteste, pa i nekoj organizaciji, upravo je taj neočekivani, a to smo vidjeli djelomično i u Srbiji među mladima, pluralni ili decentralizirani način na koji oni, ustvari, nastupaju, kako se organiziraju, sazivaju, smišljaju zahtjeve, tvrdi Mujkić.

Govori o horizontalnoj organizaciji - bez vođa. Stranački ili interesni klanovi su se, dodaje, ovaj put prešli, jer je teško ocrniti srednjoškolce i studente koji nemaju oraha u džepu.

Premijer Uk je, smatra Mujkić, dao primjer kako bi političari trebali da se ponašaju. Naziva to presedanom. I dodaje da od narednih političara javnost sada ima pravo tražiti isto. Ali, Uk je odmah poslije ostavke napadnut - od političara.

- Naravno da će biti napadnut, jer njima ne pada na pamet da za tako “sitnu stvar” daju ostavke, odgovara Mujkić, uvjeren da političke elite ne žele uspostavljanje standarda odgovornosti, jer individualni život u njihovoj matrici nije centralna vrijednost.

U nastavku razgovora objašnjava da etnonacionalizam nije samo pitanje imena stranaka već su posljedice djelovanja unutar sistema nacionalističke. Za njega, ključna politička borba stalno se vodi unutar etničkih blokova, gdje pobjeđuje onaj koji najbolje uplaši svoje birače.

Prof. Asim Mujkić u “Direktno sa Vildanom Selimbegović”: Uk je kriv jer je pokazao odgovornost

- Ako meni ne date glas, nećete preživjeti naredne četiri godine, govori Mujkić i zato opisuje državu kao tor sa staklenim plafonom, gdje udarate u granice koje su postavljene sistemom, a ne programima.

Tema evropskog puta i zastoja u Vijeću ministara vodi Mujkića do rečenice koja zvuči kao brutalna parafraza balkanskih politika.

- Ja tu samo mogu reć: ješćemo korijenje. To je suština etnonacionalističke politike. Sjećamo se Slobodana Miloševića. “Neka nam sve zatvore pipe, mi ćemo jest korenje”. To njima nije poklon, to je poklon narodu. To je najgore nešto što se njima može desiti i ne može se krasti. Mora se podnijeti račun. Ulazak u Evropu podrazumijeva zemlju bez njih. E, ja mislim da se nije rodio taj tako benevolentan politički lider i skrbitelj vitalnih nacionalnih interesa koji bi to sebi uradio, kazao je Mujkić.

Otvorena je i tema Thompsona. Mujkić se slaže s tezom da to nije muzički nego politički događaj. U Širokom Brijegu to je bila predizborna priča.​ Thompson je, cijeni akademik, poslužio kao instrument kampanje Dragana Čovića: signal biračima, konsolidacija baze, demonstracija snage u godini kada se osjeća pritisak i iznutra i izvana.

Posebno ga zabrinjava šira pojava: i zemlje koje su već u Evropskoj uniji, poput Hrvatske, i dalje posežu za desničarskim mobilizacijama. Jesu li najveći svjetski desničari išli na časove kod naših?

- Bogami ovaj Trump je jedan Dodik. Odnosno, svi su oni Šešeljeva djeca, istakao je Mujkić.

Razvedravanje

Hrvatska, ipak, rješava svoje probleme, ali šta je sa Aleksandrom Vučićem i Srbijom.

- Pored onoga da je on nesporno sada utro put ka jednoj autokratskoj vladavini, nažalost, moram reći ono što sam govorio i na početku protesta u Srbiji. Raskid sa Vučićevim režimom ne može se desit, ako se ne raskine i sa radikalsko-nacionalističkom pričom. Nažalost, studentski pokret nije u potpunosti, možda zbog svoje otvorenosti, raščistio s tim, jer ta politika, koja počiva na nekoliko apsolutno neodrživih teza, recimo, da je Kosovo dio ili srce Srbije, da se u Srebrenici nije desio genocid, ti postulati čitav srpski narod naprosto drže taocima. Nije se u BiH rat desio iz sebe. Nažalost, mi ne možemo računati ni u BiH na razvedravanje dok se ne razvedri isto tako u Srbiji. Jer Srbija i sada emitira te signale radikalnog nacionalizma, poručio je Mujkić.

U jednoj od najvažnijih tačaka razgovora Mujkić govori o bošnjačkim radikalima, ali upozorava na mehanizam: čim se brana svede na etničku odbranu, gubi se okvir BiH kao zajednice. Njegov recept je upornost u zajedništvu, jer je to ono što najviše nervira etnonacionaliste svih boja. Podsjeća da zajednički život nije izmišljotina niti uvozna lekcija.

Na kraju razgovora dolazi izborna jesen i strah od povratka starog trokuta SDA, HDZ i SNSD. Mujkić ne očekuje povratak u punom kapacitetu, ali upozorava: bez jasnog programa i koalicije na nivou države, gledat ćemo reprize.