Američki medij: Hrvatska politika prema BiH odražava neostvarene ratne ambicije
Čović i Plenković na jednom od ranijih sastanaka/X.com
Ako međunarodna zajednica nastavi tretirati Bosnu i Hercegovinu kao sporednu brigu - ili još gore, kao trajnu tampon zonu između konkurentskih nacionalističkih projekata - efektivno će se odreći svojih poslijeratnih obaveza prema miru, demokraciji i ljudskim pravima. Sve agresivniji stav Hrvatske, predstavljen kao briga za bh. Hrvate, u stvarnosti je strateška kampanja koja pod krinkom legitimnosti potiče etničku podjelu. Ova kampanja, sve više usklađena s ruskim interesima, prijeti ne samo suverenitetu BiH već i regionalnoj stabilnosti i kredibilitetu zapadnih saveza, upozorava se u opširnoj analizi uglednog magazina Foreign Policy o ulozi susjedne Hrvatske u BiH.
Teško biste pronašli zemlju u kojoj se neki slučajni grad srednje veličine na američkom Srednjem zapadu spominje češće nego New York, Los Angeles i Chicago zajedno - osim ako niste u BiH. Od novembra 1995., kada je Clintonova administracija okupila bosanske, srpske i hrvatske lidere u zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, kako bi pregovarali o završetku rata protiv BiH i genocida nad njezinim muslimanskim stanovništvom, 'Dejton' se urezao u kolektivno pamćenje nacije. Za bh. građane, Dayton je više od pukog mjesta - to je sporazum koji je donio mir, ali je i opteretio BiH manjkavim i disfunkcionalnim političkim sisemom koji i dalje oblikuje sudbinu zemlje, pišu autori teksta - Ismet Fatih Cancar i Ismail Čidić.
Ovog maja, podsjećaju, gotovo 30 godina nakon izvornih mirovnih pregovora, bivši gradonačelnik Daytona i sadašnji američki zastupnik Mike Turner bili su domaćini konferencije Dejtonski dijalog tokom proljetnog zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a. Najavljen kao rasprava o budućnosti BiH, američkog vodstva i budućnosti odnosa između SAD-a i BiH, događaj se "tiho pretvorio u pozornicu za iznošenje teza hrvatskih nacionalista".
Pojašnjavajući kontekst i trenutak na geoolitičkom planu u kojem se održala konferencija, autori ističu kako je upravo tada Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS), koji uživa podršku Kremlja i Srbije, pokrenuo svoj dosad "najagresivniji napad na sam sporazum". Dok su međunarodni akteri dugo tretirali Dodika kao prikladnu metu za osudu, osvajajući lake diplomatske bodove bez ostvarivanja stvarnih dobitaka za BiH, "uglavnom su ignorirali, a u nekim slučajevima čak i omogućili, koordiniraniju i podmuklu prijetnju tvrdokornih hrvatskih nacionalista u Hrvatskoj i BiH", naglašavaju uz zaključak da njihov politički program ne samo da potkopava deecenije međunarodnih napora i milijarde dolara uloženih u BiH, već predstavlja i ozbiljnu i rastuću prijetnju regionalnom miru.
- Nigdje to nije bilo očitije nego na godišnjici Dejtona. Na ovom skupu je ponovljen hrvatski ratni narativ iz 1990-ih. Među ostalim retorikama koje su izazvale ozbiljnu zabrinutost bilo je i otvoreno prihvaćanje etničke segregacije u bh. školama od strane hrvatske delegacije, revizionistički prikazi građanskog rata i otvoreno miješanje u unutarnje stvari BiH, posebno u vezi s predloženim promjenama izbornog zakona, navodi se u tekstu.
U nastavku autori ističu da gotovo dvije decenije hrvatsko vodstvo sistemski potkopava suverenitet BiH. Dejtonski sporazum zamišljao je Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu s dva entiteta: Federacijom Bosne i Hercegovine, koju uglavnom Bošnjaci i Hrvati, te RS-om, koji uglavnom obuhvaća područja s većinskim srpskom populacijom. "HDZ BiH, pandan hrvatskoj vladajućoj stranci sa sjedištem u BiH i ratni politički akter, dugo je služio kao glavno oružje Zagreba za politički utjecaj i miješanje u BiH", dodaju.
Utjecaj na međunarodnoj sceni i oponašanje Dodikove taktike
Danas, hrvatska politika prema BiH i dalje odražava njezine neostvarene ratne ambicije, u kojima je, prema planu Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, BiH trebala biti podijeljena na etnički čiste teritorije između Hrvatske i Srbije kroz sistemsko protjerivanje i masovno ubijanje nehrvata i nesrba. Iako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju taj plan na kraju identificirao kao zajednički zločinački poduhvat, njegovo nasljeđe i dalje postoji - iako u drugačijem političkom obliku. Iako je početni plan Tuđman-Milošević propao, uspostava RS-a dala je bh. Srbima veliku autonomiju. Umjesto jačanja bh. države i podrške njezinom euroatlantskom putu, Dodik je iskoristio tu autonomiju kako bi vodio neumoljivu kampanju secesionističke destabilizacije. "Ključno je to da nivo samouprave dodijeljene RS-u Dejtonom je nešto što Hrvati u BiH nikada nisu postigli", ističe se u analizi.
Danas su se ambicije Hrvatske transformirale u novu političku strategiju - nastavak ratnog projekta Tuđman-Milošević političkim sredstvima,upozoravaju utori. I kako su odgovori Zapada Dodiku postajali sve slabiji, politika popuštanja njegovim postupcima navela je hrvatske lidere u BiH da oponašaju Dodikovu taktiku - "težeći istim destruktivnim ciljevima političkom subverzijom, a ne silom".
Rastući utjecaj Hrvatske na međunarodnoj sceni samo je pojačao njezin politički fokus na BiH. Kako je članstvo u Europskoj uniji i NATO-u proširilo njezin vanjskopolitički utjecaj, tako su se proširili i vrijeme i kapital koji je Zagreb uložio u miješanje u unutrašnja pitanja BiH. Unutar institucija EU-a, Hrvatska je navodnu ugroženost bh. Hrvata postavila kao centralno pitanje, pretvorivši ga u stalnu tačku na europskom dnevnom redu, uključujući i Europsko vijeće.
Istovremeno, hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu rutinski koriste tu instituciju kao platformu za poticanje dubljeg etničkog manipuliranja izborima u BiH. Napredak BiH na putu prema EU sve je više talac izbornih reformi osmišljenih kako bi se učvrstili politički interesi Hrvatske. Čak su i samiti NATO-a i EU kooptirani kako bi pojačali te narative, učinkovito podređujući demokratsku budućnost BiH uskom, etnonacionalističkom programu, prenosi N1.
U centru hrvatske politike u BiH, koju predvode HDZ BiH i lider Dragan Čović, nalazi se pojam "legitimnog predstavljanja". Iako ga hrvatski zvaničnici nikada nisu formalno definirali niti je utemeljen u političkoj ili pravnoj teoriji, koncept se svodi na temeljno načelo etnonacionalističke politike: HDZ-ovo pravo na isključivo pravo definiranja ko se smatra Hrvatom i ko ih može predstavljati. Najjasniji izraz toga došao je u nedavnom amandmanu na izborni zakon koji je predložio HDZ BiH u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Prijedlog bi isključio Hrvate koji žive u mješovitim kantonima, dopuštajući samo onima koji žive u "posebnim teritorijalnim zonama" s hrvatskom većinom – kojima dominira HDZ BiH – da glasaju za hrvatskog člana Predsjedništva, što autori teksta definiraju kao "očigledan pokušaj manipuliranja izbornim ishodima putem etničke i geografske isključenosti".
Osim činjenice da ove predložene teritorijalne zone vode porijeklo od ratne ideje Herceg-Bosne - koju je Međunarodni krvični sud smatrao zajedničkim zločinačkim poduhvatom - prijedlog sadrži opasan princip: teritorijalizaciju etnonacionalne ekskluzivnosti. U principu, on tvrdi da samo određene etničke grupe trebaju živjeti ili politički kontrolirati određene dijelove teritorija zemlje. Ovo nije samo prekrajanje izbornih karata; to je jedva prikriveni pritisak za "treći entitet", zasebnu političku jedinicu s hrvatskom većinom. Takav potez ne samo da preoblikuje izbornu geografiju BiH; on učvršćuje etničku segregaciju, ohrabruje separatističke snage i izravno krši presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) koje pozivaju na ukidanje etničke diskriminacije u zemlji.
HDZ BiH i druge glavne hrvatske političke stranke u BiH dosljedno su odbijale predložiti reforme ili izmjene Izbornog zakona utemeljene na presudama Europskog suda za ljudska prava, uprkos činjenici da su takve presude, prema Ustavu BiH, iznad samog Ustava. I HDZ BiH i njezina sestrinska stranka u Hrvatskoj otvoreno su se protivile tim presudama, nazivajući ih "politički motiviranim i izmišljenim" - najviše u slučaju Kovačević protiv Bosne i Hercegovine - jer dovode u pitanje same temelje etnički podijeljenih izbornih zona i umjesto toga potvrđuju primat individualnog građanskog identiteta nad etničkom pripadnošću. Nije iznenađujuće da je presuda u slučaju Kovačević utvrdila da je bh. politički i izborni sistem, utemeljen na Dejtonskom sporazumu, strukturno diskriminirajući. Sud je zaključio da bh. okvir počiva na zastarjelim načelima koja politička prava vežu ne samo za etnički identitet već i za mjesto prebivališta. Izričito je pozvao na sveobuhvatnu ustavnu reformu.
"Presuda je pogodila srž HDZ-ove političke platforme, ugrožavajući njegov temeljni identitet i ostanak na vlasti", ističu autori i nastavljaju:
Kao odgovor, hrvatska vlada, blisko surađujući s bh. Hrvatima, pokrenula je agresivnu kampanju za poništenje odluke, uz neviđenu podršku Ureda visokog predstavnika (OHR) putem podneska amicus curiae. Iako je Veliko vijeće Europskog suda na kraju poništilo presudu iz proceduralnih razloga, bit zaključaka nikada nije osporavana.
Posljedice su jasne, upozorava se u analizi: Ova odluka će produbiti jaz između dvije suprotstavljene vizije budućnosti BiH - S jedne strane su etnonacionalistički akteri, odlučni očuvati disfunkcionalni status quo koji blokira demokratski napredak. S druge strane su građanski reformatori, koji se zalažu za modernizirani ustav usklađen s europskim standardima ljudskih prava. Bez takve reforme, BiH ne može napredovati na putu prema članstvu u EU i NATO-u.
Ali, nije uvijek bilo tako, podsjećaju. Bila su vremena kada su ključni hrvatski lideri aktivno promovirali konstruktivan, suradnički odnos s BiH. Bivši hrvatski predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, zajedno s bivšom ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, zagovarali su ideju da bh. Hrvati trebaju smatrati Sarajevo, a ne Zagreb, svojim političkim centrom. Njihova vizija europske budućnosti regije bila je utemeljena na međusobnom poštovanju, državnom suverenitetu i istinskom partnerstvu. Ključno je da su ovu viziju promovirali bez preduvjeta ili nacionalističkih kalkulacija, stavljajući stabilnost obje zemlje i šire regije iznad uskih stranačkih interesa usredotočenih na etnonacionalizam.
Milanovićeva transofrmacija i izdaja ličnih načela
Danas su, međutim, ti glasovi potisnuti na marginu. Političke osobe koje su nekoć zagovarale građansku suradnju sada su uglavnom odsutne iz javnog diskursa u Hrvatskoj. Čak i unutar lijevo orijentiranih stranaka, nekada prirodnog doma takvih načela, retorika se dramatično promijenila. Mnogi na hrvatskoj ljevici imaju i usvajaju sve antagonističkije stavove prema BiH i njezinim institucijama.
Upečatljiv primjer ove političke regresije je sadašnji hrvatski predsjednik i bivši premijer, Zoran Milanović. Prije dvije decenije, Milanović je javno podržavao, pa čak i vodio kampanju za Željka Komšića, progresivnog bosansko-hrvatskog političara koji se protivio HDZ-ovom etničkom ekskluzivizmu i umjesto toga zalagao za građanska prava i individualne slobode. Danas je Milanović potpuno promijenio smjer.
- Ne samo da ocrnjuje Komšića ponižavajućim uvredama, već redovito koristi zapaljivu, etnonacionalističku retoriku, često skrećući u otvoreno rasističke i fašističke prizvuke, posebno kada se govori o Bošnjacima. Među njegovim najozloglašenijim komentarima je primjedba 'prvo sapun, pa parfem', implicirajući da su se Bošnjaci, mnogo prije nego što su uopće mogli tražiti građanska prava i individualne slobode, prvo morali 'očistiti'. Milanovićeva transformacija nije samo izdaja ličnih načela - ona odražava širi kolaps hrvatskog političkog diskursa o BiH, koji prijeti da uništi decenije krhkog mira i regionalne suradnje, navode autori.
Ukratko, dani Josipovića, Mesića i Pusić su završeni. Iako su Bosanci i Hercegovci i dalje zahvalni što je Dejtonski sporazum okončao rat, on je također postavio uznemirujući presedan: legitimizirao je politiku agresije bez odgovornosti. To nasljeđe živi i dalje, i u duhu i u slovu Dejtonskog ustava, stav je autora teksta.
Danas, u onome što predstavlja najozbiljniji napad na ustavni poredak BiH od kraja rata, sadašnji hrvatski lideri u Sarajevu i Zagrebu aktivno eskaliraju napetosti pridružujući se Dodikovoj i secesionističkoj agendi RS-a. Iskoristili su najnoviju krizu kako bi progurali svoj dugogodišnji nacionalistički cilj podjele bh. države. S Dodikom koji je ostao na vlasti, a međunarodna zajednica nije voljna raditi na smislenim reformama, HDZ BiH i hrvatski kreatori politike postali su sve smjeliji u svojim naporima da potkopaju političku stabilnost BiH, a sve to bez suočavanja sa stvarnim posljedicama, ističu.
- Još je uznemirujuće to što ovo otkriva dublju, mračniju istinu: međunarodna zajednica tolerira suverenitet BiH samo dok ona funkcionira kao kondominij između Hrvatske i Srbije, dok njezinu neovisnost susjedi neprestano osporavaju, dijele i drže kao taoca. Rezultat je namjerna hronična nestabilnost, dodaje se u tekstu.
Šta se očekuje od međunarodne zajednice?
Ako međunarodna zajednica nastavi tretirati BiH kao sporednu brigu - ili još gore, kao trajnu tampon zonu između konkurentskih nacionalističkih projekata - efektivno će se odreći svojih poslijeratnih obaveza prema miru, demokraciji i ljudskim pravima. Ono što se odvija u BiH nije samo kriza upravljanja, već upravljani raspad - spora erozija državnosti, maskirana proceduralnom diplomacijom i šupljim afirmacijama europskih integracija.
Sve agresivniji stav Hrvatske, predstavljen kao briga za bh. Hrvate, u stvarnosti je strateška kampanja koja pod krinkom legitimnosti potiče etničku podjelu. Ova kampanja, sve više usklađena s ruskim interesima, prijeti ne samo suverenitetu BiH već i regionalnoj stabilnosti i kredibilitetu zapadnih saveza. Daleko od toga da bude stabilizirajuća sila, Hrvatska postaje nepouzdan partner, čiji postupci potkopavaju i budućnost BiH i strateške interese Europe i Sjedinjenih Država.
BiH ne trebaju nove crte povučene na starim kartama ili "posebne teritorijalne zone" rođene iz ratnih ambicija. Potrebno joj je potpuno suočavanje s diskriminatornim temeljima Dejtonskog sistema i odlučan zaokret prema građanskoj, uključivoj demokraciji, gdje građanstvo, a ne etnička pripadnost, određuje politička prava. Ta transformacija nije samo moguća; ona je bitna ako Europa i Sjedinjene Države žele ostati vjerne istim vrijednostima koje tvrde da brane.
