30 godina kasnije: Starac se bijeli i opominje

Kada se govori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, obično se izdvajaju najteži ratni dani: za jedne je to kampanja etničkog čišćenja koja je i u Haagu verificirana kao period sa najviše žrtava, proljeće i ljeto 1992. godine, za druge je to ljeto 1995. i doba genocida u Srebrenici, za treće opsada Sarajeva, Goražda, Bihaća... No, u jednom smo svi suglasni: devetog novembra 1993 - kada se pod teretom granata HVO-a i Hrvatske vojske u Neretvu sručio Starac - civilizacija je zanijemila. Taj nasrtaj na stoljetnu ljepotu, to užasavajuće iživljavanje nad kamenim lukom koji je strpljivo zidan devet godina i sazdan od 456 tenelija blokova da bi od davne 1566. služio ljudima za hodanje, trgovinu, radovanje i život, taj nezamislivi juriš na arhitektonski podvig mimara Hajrudina obilježio je ne samo nas u ovom kutku planete već je i cijeli svijet suočio sa količinom barbarstva na Balkanu.

Starac je dugo odolijevao nasrtajima, gotovo 24 sata primao je kanonade topovskih udara, a onda se stropoštao u Neretvu. Do juna 2001. umjesto njega Mostarci su imali improviziranu vezu dvije obale, a 23. jula 2004. godine ponovo je bljesnuo rekonstruiran i bijel.

Svjetska banka, UNESCO, Aga Khanova fondacija za kulturu, vlade Italije, Nizozemske, Turske, Hrvatske, Razvojna banka Vijeća Evrope, ali i vlasti Bosne i Hercegovine obezbijedili su 15,5 miliona dolara neophodnih da Stari most opet zagospodari Neretvom i godinu kasnije dobije zasluženo mjesto na UNESCO-ovoj listi zaštićenih spomenika kulture.

Povodom tridesete godišnjice rušenja Starog mosta, simbola Mostara i Bosne i Hercegovine, gradonačelniku Mostara Mariu Kordiću iz Kanade je stiglo otvoreno pismo s pozivom da se ovaj dan obilježi kako bi se, oči u oči s prošlošću, krenulo dalje, ali i naučile historijske lekcije. Ljepota Starca nije samo dar Neretve, Mostara i Hercegovine već i podsjećanje da su dostignuća civilizacije amanet ljudima da ih čuvaju i motiviraju za napredak čovječanstva.