2. mart 1992: Dan kada je Sarajevo osvanulo pod barikadama
Barikade u Sarajevu/Arhiv
Jutro u Sarajevu drugog marta 1992. godine dočekano je u atmosferi koja je za mnoge građane djelovala nestvarno.
Ključne saobraćajnice i raskrsnice bile su blokirane, izlazi iz grada presječeni, a normalan život praktično zaustavljen. Barikade koje su se pojavile tokom noći između 1. i 2. marta postale su prvi masovni i otvoreni znak da se politička kriza u Bosni i Hercegovini nepovratno pretvara u sigurnosnu.
Kako ističe historičar Husnija Kamberović za naš portal, barikade se ne mogu razumjeti izvan konteksta referenduma o nezavisnosti održanog 29. februara i 1. marta 1992.
Suprotstavljanje referendumu od strane Srpske demokratske stranke (SDS) nije dalo željene rezultate, jer je bilo jasno da je izlaznost dovoljna za donošenje odluke o nezavisnosti.
U tom trenutku, ubistvo srpskog svata ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji iskorišteno je kao povod za ono što je uslijedilo, potpunu blokadu grada.
Kamberović objašnjava da je cilj barikada bio da se pošalje jasna politička poruka protiv samostalnosti Bosne i Hercegovine i da se stvori atmosfera u kojoj bi rezultati referenduma djelovali neprovodivo. Ideja o blokiranju Sarajeva, međutim, nije nastala tog vikenda.
- Robert J. Donia je u jednoj svojoj knjizi pokazao kako se ideja o blokiranju Sarajeva prvi put pojavila u septembru 1991, kada je došlo do krize nakon hapšenja Milana Martića, ministra unutrašnjih poslova SAO Krajina. Tada je Malko Koroman, šef policije na Palama, predložio Karadžiću da zbog toga on blokira Sarajevo. Tada to nije urađeno, ali se Karadžić prisjetio toga prijedloga u proljeće 1992. i 1. marta dao dozvolu da se krene u blokadu grada, ističe Kamberović za Oslobođenje.
Sličan zaključak iznosi i historičar Edin Omerčić, koji naglašava da brzina, organiziranost i opremljenost ljudi na barikadama jasno pokazuju da nije riječ o impulsivnoj reakciji. Prema njegovim riječima, ubistvo na svadbi poslužilo je kao povod za aktiviranje unaprijed pripremljene akcije, koja je uključivala ljude povezane sa stranačkim strukturama i paravojnim formacijama.
Omerčić podsjeća da je politički okvir za eskalaciju krize formiran mjesecima ranije, nakon neuspjeha međunarodnih pregovora i mišljenja Badinterove komisije, kojima je utvrđeno da se SFRJ nalazi u procesu raspada. Upravo u tom periodu bosanskohercegovačke vlasti krenule su u organizaciju referenduma kako bi ispunile uslove za međunarodno priznanje.
Arhiv 2. mart 1992./Oslobođenje
- Ubistvo je iskorišteno kako bi se za vrijeme održavanja referenduma građana krenulo „putem haosa“, kojega je Karadžić najavljivao više puta tokom 1991. godine. Već tokom noći, u veoma kratkom razdoblju, osobe srpske nacionalnosti počele su postavljati barikade, na što su na isti način odgovorila i lica muslimanske nacionalnosti, tako da je „sunčano jutro u Sarajevu, drugog marta 1992. izgledalo (je) potpuno nestvarno“, kaže Omerčić za Oslobođenje.
Dok su gradske vlasti pokušavale smiriti situaciju kroz mješovite patrole i pozive na mir, politička pozadina barikada bila je daleko šira. Kamberović ističe da je odluka o njihovom uklanjanju uslijedila tek nakon političkih garancija da se Jugoslovenska narodna armija (JNA) neće povući iz Bosne i Hercegovine. Time su barikade, prema njegovoj ocjeni, odradile svoju početnu ulogu, stvaranje pritiska i demonstraciju sile.
Nakon njihovog uklanjanja, Sarajevo ulazi u period masovnih građanskih okupljanja i protesta u znak podrške jedinstvenoj Bosni i Hercegovini. Međutim, kako će se ubrzo pokazati, barikade su bile samo uvod.
Barikada u Sarajevu/Kemal Hadžić
- Nakon međunarodnog priznanja BiH u aprilu 1992. došlo do otvorenog napada na Sarajevo. Napad su izvele paravojne formacije SDS-a, a snajperisti sa hotela Holiday Inn su rastjerali ljude ispred Skupštine. Sve je to dobro poznato i sve pokazuje kako je Karadžić to temeljito i detaljno pripremao, ističe Kamberović.
Omerčić naglašava da je plan za vojnu blokadu i opsadu Sarajeva razmatran još od jeseni 1991. godine, te da su pojedini mediji, poput sedmičnika Slobodna Bosna, upozoravali na mogućnost izolacije grada, prekida komunikacija, struje i vode, kao i na planiranu evakuaciju srpskog stanovništva prije napada.
Zato se 2. mart 1992. danas ne može posmatrati samo kao dan iznenadnog izbijanja haosa na ulicama.
Prema ocjenama oba historičara, riječ je o pažljivo tempiranom političko-sigurnosnom potezu, čiji je cilj bio delegitimirati rezultate referenduma, destabilizirati vlast i pripremiti teren za rat koji će ubrzo zahvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu.
