Aktivizam i bauk zajedništva

U prostorijama Međunarodnog centra za djecu i omladinu u Novom Sarajevu održana je panel-diskusija “Aktivizam i umjetnost” u sklopu festivala Sloboda narodu, koji već godinama organizuje Udruženje građana Pro Educa iz Banje Luke. Organizatori festivala, među kojima je i socijalni psiholog Srđan Puhalo, pozvali su reditelje Ademira Kenovića i Marka Misiraču, muzičara Seju Sexona i skulptorku Edinu Selesković na razgovor o aktivnoj ulozi umjetnosti kao katalizatora promjena u društvu.

Razgovor je otvoren polemiziranjem o otkazivanju panela u Kulturnom centru Istočno Novo Sarajevo, gdje se diskusija prvobitno trebala održati. Dva dana uoči samog događaja organizatore su pozvali iz Kulturnog centra i otkazali im ranije dogovoren i plaćen prostor.

Problem autocenzure

- Mislim da zabrane govore o tome kako umjetnost ima šta da kaže i da to što kaže može da se čuje čak i onda kada mi mislimo da do publike ne dopire. A upravo je publika pozitivno reagovala na sve ovo u smislu podrške na društvenim mrežama i to je dokaz da moramo nastaviti raditi ovo što radimo, navela je Edina Selesković.

Marko Misirača se osvrnuo na problem autocenzure koja je i dalje snažna na ovim prostorima i uveliko odmaže u bilo kakvom pokušaju da se u umjetnosti aktivistički angažman jasnije ispolji.

- Autocenzura je naš najveći problem u ovom korpusu stvari. Javno izgovorena riječ, riječ izgovorena sa scene ili panel-diskusije, očigledno i dalje ima neki odjek. Uvijek se tu pojavi neki aparatčik, neki kulturtreger koji odluči da nešto treba ili ne treba. Čini mi se da u ovom slučaju nije više ni važno ko je zabranio i zašto, ali mislim da su uvijek u pitanju sitni pijuni koji na taj način kupe neke poene, istakao je Misirača.

Bosanskohercegovački filmski reditelj Ademir Kenović razloge za spomenute probleme optimistično vidi u strahu od zajedništva.

- Ovo je potpuno jasan znak da oni koji vode pogrešnu politiku u Bosni i Hercegovini vide svoj kraj, da se postepeno raspada ono na čemu ovdašnji vlastodršci zasnivaju svoju vlast, kazao je Kenović.

- Zajedništvo je neprijatelj od početka. Svaki simbol zajedništva je u ovoj zemlji nepoželjan i to elite koje su na vlasti vide kao svoj najveći problem. Nije Sarajevo slučajno opkoljeno, zatvoreno, izolovano, granatirano, jer je Sarajevo jedna paradigma života s kojom se željelo raskrstiti, paradigma prema kojoj se u jedinstvu postizalo mnogo toga, zaključio je Sexon.

Panelisti su se još osvrnuli na trenutne tržišne prakse i zahtjeve koje umjetnost i umjetnici ne mogu uvijek do kraja ispuniti, jer se svaki pokušaj aktivističkog djelovanja uguši u pitanjima prevlasti novca nad stvarnom kritikom društva.

- Globalno, na planeti, mi smo kao civilizacija na raskršću. Dakle, imamo ogromne probleme, a nemamo nijedno rješenje. Funkcionišemo u društveno-ekonomskom sistemu koji je izmišljen prije stotinu godina i apsolutno nemamo rješenja ni za klimatsku krizu, ni za bilo šta drugo. Mislim da kapitalizam nije najbolji sistem, nije ni socijalizam bio, ali nemamo jednostavno ništa drugačije, a otpor i odgovor umjetnika na sve to je gotovo nepostojeći. Zašto? Zato što je tržište apsolutno kapitalizirano i samo se u njegovim okvirima može opstati, navela je Selesković.

Dekontaminacija društva

U kontekstu kapitaliziranja tržišta, učesnici su još potcrtali i to da je aktivistički domet umjetnika mali, kako na ovim prostorima tako i globalno, i nedovoljan da reflektuje sve probleme sa kojim se kao društvo suočavamo. Istaknuto je da je u Bosni i Hercegovini navedeno ipak dio većeg problema, sustavnog ignorisanja od vlasti svakog angažmana u kojem se ona neće direktno ili indirektno promovirati, ali i da veliki dio umjetnika ustvari pristaje na takve podjele. Rješenje za postojeće probleme jeste pokušaj “dekontaminacije kontaminiranog društva”, kako je to naveo Kenović, a jedan od prvih koraka za to je aktivizam mladih ljudi koji glasnije i na različite načine moraju pokazati svoje nezadovoljstvo.

- Nema puno glasova na umjetničkoj sceni koji izlaze u javnost i pokušavaju nešto promijeniti. Ono što bi možda najviše vodilo ka tom idealnom svijetu jeste da kolege izađu iz svojih ateljea i da počnu više razgovarati sa publikom jer se i mi moramo više okrenuti prema vani, a ne samo djelovati unutar svojih okvira, zaključila je Edina Selesković.

Panel je završen u aktivnoj raspravi sa publikom i u nadi da će aktivistički angažman umjetnika u budućnosti biti snažniji i otvoreniji za stvaran uticaj na neuralgične tačke našeg društva.