Kijevska vlada odlučila je vratiti u domovinu 57 ukrajinske djece i adolescenata bez roditelja, koji su od početka ruske agresije bili smješteni u tri centra Bergama. UNHCR je izrazio negativno mišljenje o tome
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja
Ukrajinska djeca bez roditelja, njih 57 u dobi od 6 do 16 godina, izmještena u tri centra u Bergamu na početku ruske agresije, ostaće do daljeg u Italiji, bez vremenskog ograničenja. Kako javlja talijanska novinska agencija ANSA, to je odluka Suda za maloljetnike u Bresciji. Sud je presudio da bi boravak ukrajinskih maloljetnika u pokrajini Bergamo, koji su dati na povjerenje talijanskim socijalnim službama, “na trenutnim prihvatnim mjestima”, mogao potrajati bez vremenskih ograničenja. Naime, ranije se prvo govorilo o dvotjednom produljenju njihovog boravka u Italiji, ali posljednja sudska odluka poništava tu staru odluku, pa sada njihov boravak nema vremensko ograničenje.
Jedinstvena skupina
Ranije je Sud bio dao zeleno svjetlo povratku djece koji su zatražile ukrajinske vlasti, ali naglašavajući “nepostojanje razloga” za zahtjeve koji su upućeni iz Kijeva u vezi s djecom “privremeno smještenom u Italiji”. Jer, u njihovoj uredbi se navodi da su ih izvijestili skrbnici, Ministarstvo pravosuđa i UNHCR, da su brojna djeca podnijela zahtjeve za međunarodnu zaštitu “u strahu za vlastitu sigurnost pri povratku u područja blizu ratišta”. Stoga se “u svjetlu ove nove činjenice privremeno obustavlja povratak navedenih maloljetnika u Ukrajinu, kako bi se omogućilo da se provede istraga i donesu odgovarajuće odluke u vezi sa zahtjevima koje su podnijeli maloljetnici”. Sud u Bresciji - koji ima nadležnost nad područjem Bergama - također ističe da “povratak mora biti suspendiran u odnosu na sve maloljetnike jer oni, od samog svog dolaska u Italiju, čine u biti jedinstvenu skupinu koja nije djeljiva”.
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja
Marija Medić Bošnjak, novinarka Večernjeg lista iz Zagreba, prije šest godina objavila je tekst da BiH još potresaju slučajevi djece nestale 1992. godine. Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu “Ljubica Ivezić” je te godine krenuo konvoj s djecom prema Italiji. Tamo je nestalo 46 djece. Bilo je to ratno vrijeme. Do danas su roditelji pronašli njih desetak u udomiteljskim obiteljima, za ostalima se još traga.
- Još neriješena drama. Djeca spašena iz rata postaju siročad pored svojih bioloških roditelja u kaotičnom razmještanju tokom rata i poslijeratnom razdoblju. Danas su svi oni Talijani, sretno posvojeni. Ipak, sretni nisu njihovi biološki roditelji koji su proživjeli i dan-danas proživljavaju dramu, navedeno je tada u jednoj dokumentarnoj emisiji RAI - “Siročad rata”.
“Upitno je hoće li ikada više sresti svoju djecu i dobiti vijest o njima, jer većina te djece ne zna ništa o svom podrijetlu, ne zna da ih kilometrima dalje netko čeka, da svaki dan njihovih majki završava suznim očima uperenim u njihove fotografije. Upravo ta nada pomogla je Sarajki Hiriji Ljuši da preživi punih 26 godina bez dvojice svojih sinova, ne znajući njihovu sudbinu. Jedino što joj je rečeno te davne 1992. jest da su njezini sinovi, tada četverogodišnji Alen i šestogodišnji Amer, u Italiji. Nakon 26 godina plača, strepnje i boli prije šest godina je dobila sretnu vijest. Njezina djeca živa su i zdrava. Sada su Talijani i žive u Italiji, a nje se, kao ni rodnog kraja, ne sjećaju. Hirija nikada nije dala dozvolu da djeca odu u Italiju. Tog ljeta 1992. njezin muž Kemal bio je na bojištu, a ona teško ranjena na liječenju u bolnici u Sarajevu. Na liječenju je bila mjesec i pol, a kada je izišla iz bolnice, rečeno joj je da su njezina djeca u domu “Ljubica Ivezić”. Kada je pokucala na vrata doma, uslijedio je novi šok.
“Rekli su mi da su djeca u Italiji. Avaz je objavio priču o Ameru i Alenu te njihovu rođaku Kenanu koji ih je sve vrijeme tražio. Kenan je tada otkrio kako se Amer sada zove Luka, a da Alenu posvojitelji nisu mijenjali ime. Naime, odmah po dolasku u Italiju dječaci su razdvojeni te su ih posvojile različite obitelji. Ipak, obojica žive u Lombardiji.” Inače, u spomenutoj emisiji “Siročad rata” istaknuto je kako je to priča koja vraća sjećanja na opkoljeno Sarajevo, ali i otvara sumnje o ilegalnoj trgovini djecom zbog ilegalnih posvajanja prerušenih u humanizam.
Već su se i 34 skrbnika pojavila u policijskoj stanici u Bergamu, kako bi predala relevantne zahtjeve za međunarodnu zaštitu malih Ukrajinaca. Kijev je zatražio, preko ukrajinskog konzulata u Italiji, njihovu hitnu repatrijaciju, ali međunarodne agencije za zaštitu maloljetnika, od UNHCR-a do UNICEF-a, i navedena 34 skrbnika ukrajinske siročadi su se odmah izjasnili protiv, a putem zahtjeva za njihovu međunarodnu zaštitu. Za sada niko od djece neće izlaziti iz objekata recepcije Rota Imagne, Pontide i Bedulite u Italiji, gdje se već dvije godine nalaze izmještena ukrajinska djeca bez roditelja. Zahtjev za repatrijaciju bio je zakazan za petak, 16. august, ali su ga talijanske vlasti sada zamrznule, između ostalog i zato što se mnoga siročad liječe u bolnicama u Bergamu od raznih ozbiljnih patologija. Razlog tolike žurbe u želji da se ova djeca bez porodica povuku nazad u domovinu nije jasan, jer prema talijanskim vlastima interes djece mora prevladati, pa će i dalje biti udomljena u Italiji na neodređeno vrijeme. Inače, ova grupa djece stigla je na područje Bergama u martu 2022. zajedno s nekim odgajateljima i odmah ih je srdačno dočekalo stanovništvo Bergama, kao što su u Italiji svojevremeno tokom rata u BiH dočekana bosanska djeca iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu. Grupa ukrajinske djece je došla iz dva sirotišta u Berđansku, gradu na Crnom moru, odakle su pobjegla dok su ruske trupe napredovale.
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja
Priča bosanske zaboravljene djece (24. mart 2015)
Clara Fantoni, bivša pripravnica Centra za postkonfliktna istraživanja u Sarajevu, takođe se bavila problematikom djece iz tadašnjeg doma “Ljubica Ivezić”. Clara je, inače, diplomirala međunarodne odnose i žurnalistiku na London School of Journalism. Ona 2015. godine u svome tekstu, između ostalog, navodi: “U julu 1992. godine četrdeset šestero djece je iz Doma Bjelave, u Sarajevu, evakuisano u Italiju. Nijedno dijete nije se vratilo. Marianna, čije je ime promijenjeno, da bi joj se zaštitio identitet, imala je 11 godina kada je evakuisana iz ratnog Sarajeva i odvedena u dom Igea Marina u Riminiju. Marianna je jedno od četrdeset šestero djece evakuisane iz Doma za nezbrinutu djecu Bjelave u Sarajevu, koji se nekad zvao “Ljubica Ivezić”. Djeca su autobusima, kroz opasan teren i snajpersku vatru, odvedena do obale. Inicijativu je odobrio bosanski predsjednik Alija Izetbegović, a organizovao je generalni sekretar Duško Tomić, iz dječije ambasade Međaši. Trideset sedmoro najmlađe djece smješteno je u Mamma Rita dom u Monzi, u Milanu, dok su ostala starija djeca smještena u Igea Marina. Nejasno je da li su djeca Sarajevo napustila sa dokumentima, ali odmah po dolasku u Italiju dodijeljen im je status “provjerenih maloljetnika”, što je značilo da su pod nadzorom dječije ambasade Međaši i kasnije italijanske vlade. Dvadeset dvije godine kasnije Marianna još nema zakonski italijanski identitet iako je vjenčana sa Italijanom i očekuje prvo dijete.
Međutim, nakon dvije godine boravka, kijevska vlada je bez mnogo objašnjenja prije nekoliko dana odlučila vratiti u domovinu 57 ukrajinske djece i adolescenata, u dobi od 6 do 16 godina, koji su od početka agresije Rusije na Ukrajinu bili smješteni u tri centra na području Bergama: Rota Imagna, Pontida i Bedulita. Polazak je bio zakazan za 16. august, grupa se u Ukrajinu trebala vratiti u tri autobusa, a djeca su trebala biti vraćena u sirotišta iz kojih su pobjegla prije 32 mjeseca.
Sukobi traju
UNHCR, UN-ova agencija za izbjeglice, izrazio je negativno mišljenje, a čak su i sama djeca i mladi rekli da su protiv povratka u domovinu, s obzirom na to da sukobi u Ukrajini još traju. Sličan stav su dobili i njihovi odgajatelji. Dječaci su se vrlo dobro integrirali u lokalno stanovništvo koje ih je dočekalo s velikom solidarnošću i altruizmom. Međutim, odluku o njihovoj repatrijaciji zatražio je ukrajinski konzul u Italiji, a potpisao ju je predsjednik suda u Bresciji.
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja
“Repatrijacija maloljetne siročadi zabrinjava nas zbog mogućih potreba i rizika međunarodne zaštite ove grupe koja će biti poslana natrag u ratom razorenu zemlju”, rekla je Chiara Cardoletti, predstavnica UNHCR-a za Italiju, dodavši da ova organizacija “dijeli stav sa talijanskim sudovima za mladež”.
Neka od djece imala su roditelje, koji su se godinama neumorno borili da ih vrate. Tako je, nakon smrti žene, Uzeir Kahvić smjestio kćerku Sedinu u Dom Bjelave, imala je samo 40 dana. Kahvić je bio nezaposlen udovac i nije mogao brinuti o svom djetetu. Posjećivao je Sedinu svake sedmice dok rat nije počeo i dok mu kuća nije pala iza fronta, te nije više mogao doći do Doma. Kada se rat završio, Kahvić porušenim ostacima ulica pronalazi put do Doma da bi saznao da mu je kćerka, bez njegovog znanja, odvedena u Italiju. Između 1997. i 2000. godine Kahvić je poslao pet pisanih deklaracija tražeći da mu vrate kćerku, međutim, ništa se nije desilo i Sedinu je kasnije usvojila italijanska porodica.
Zahvaljujući TV emisiji Rai 3, koja govori o nestalim osobama, Kahvić je uspio pronaći Sedinu i 2008. se prvi put, nakon 14 godina, sreću na željezničkoj stanici u Firenci. U slučaju Uzeira Kahvića, sud u Milanu tvrdio je da je Kahvićeva adresa bila nepoznata i da nisu bili u mogućnosti da ga kontaktiraju. U slučaju Dejana Golijana, sudski nalog poslat je na adresu u potpuno drugu zemlju. Vedrana Hastor je ilegalno usvojena u Italiji, zbog formalnosti koja kaže da ona zakonski ne postoji, što je bila posljedica nedostatka Vedraninog jedinstvenog matičnog broja. Neke od porodica dobile su kompenzaciju za ono što im se desilo. A 2005. godine Uzeir Kahvić i Silvana Osmanović-Seferović dobili su po 3.000 KM, kao kompenzaciju za bol koju im je nanio gubitak djece.
20.000 ukrajinske djece u Rusiji
Opravdan je strah ukrajinskih vlasti da će izgubiti svoju djecu, kao i nepovjerenje prema bilo kom obliku udaljavanja njihove djece iz Ukrajine, čak i prema onim dobronamjernim akcijama njihovog izmještanja iz opasnih ratnih područja, kao što je slučaj u Bergamu. Naime, ukrajinske vlasti procjenjuju da je, na primjer, 20.000 djece već prisilno prevezeno u Rusiju otkako je Moskva pokrenula invaziju 2022. godine. Više od 2.100 djece i dalje se vodi kao nestalo, prema službenim statistikama, ali vlada kaže da bi stvarni broj mogao biti puno veći.
Prošle godine Međunarodni kazneni sud (ICC) izdao je nalog za uhićenje Putina i ruske povjerenice za dječja prava Marije Lvova-Belove, zbog njihove navodne uloge u otmici i deportaciji ukrajinske djece. Rusija je javno priznala transfer ukrajinske djece bez skrbnika, unatoč tome što neka imaju skrbnike ili roditelje. Ukrajinski povjerenik za ljudska prava Dmitro Lubinec kaže da je njegov ured uvjeren da su napori Rusije, da pretvori u vojnike ukrajinske tinejdžere deportirane u Rusiju ili one koji žive u okupiranim područjima na istoku, dio šireg Putinovog nastojanja da izbriše ukrajinski identitet. To je također prilika za Moskvu da popuni svoje snage na prvim crtama. Mnoga djeca deportirana u Rusiju potječu iz socijalno ugroženih ukrajinskih obitelji. Neki su ostali bez roditelja ili su smješteni u udomiteljske domove kada njihovi biološki roditelji nisu mogli brinuti o njima. Mikola Kuleba na čelu je Save Ukraine, nevladine organizacije sa sjedištem u Kijevu, koja se specijalizirala za vraćanje deportirane djece u Ukrajinu.
