Radović: Pod paljbom smo izašli iz BiH, da bismo predstavljali našu domovinu

Ovog vikenda u Sarajevu je održan rukometni turnir veterana Sarajevo, ljubavi moja 2025. Glavne zvijezde ovog turnira su, slobodno tako možemo reći, reprezentativci Bosne i Hercegovine, koji su našu domovinu predstavljali na Mediteranskim igrama u Montpellieru 1993. godine. U našem glavnu gradu okupio se dio ekipe, koja je nastupala pomenute godine. Četvoricu od njih zatekli smo u Pozorištu mladih, gdje su snimali dokumentarac o podvigu koji su napravili tokom ratne 1993. godine.

Idejni tvorac okupljanja ove selekcije je proslavljeni rukometaš Mustafa Džonlagić, a veliku pomoć oko organizacije imao je u Goraždaninu Nenadu Radoviću.

- Vidite, 1993. godine, znači u najgore vrijeme, rodila se ideja preko Vlade i Ministarstva kulture, obrazovanja i sporta da mi idemo na Mediteranske igre. I u tim teškim vremenima vrijedilo je da su sportisti najbolji ambasadori jedne zemlje i mi smo dobili šansu da predstavljamo BiH u Montpellieru. Vi znate kakva je propaganda bila u BiH, šta se to dešavalo, a ipak se znalo da su sportisti najbolji ambasadori i da bi bilo lijepo da idemo na MI. Dakle, rodila se ideja da nastupamo na Mediteranskim igrama kao rukometna reprezentacija, tu su bili i ostali sportisti iz naše zemlje i sve je to išlo preko Olimpijskog komiteta. Neobična je priča, ja sam bio u Sarajevu do 1993. I onda, pošto sam rođeni Goraždanin, desilo se da sam sa ekipom hirurga ušao u Goražde, tačnije, odveo sam hiruršku ekipu u Goražde u februaru 1993. godine, u najgorem vremenu, a ja sam želio jako da idem tamo, jer su mi tamo bili roditelji. Goražde je tada bilo u situaciji biti ili ne biti, a ja sam htio da budem uz porodicu. Kada je došla ta ideja oko reprezentacije, dio momaka koji je bio ovdje u Sarajevu, počeo je trenirati u FIS-u, u jednoj maloj sali. Oni su počeli trenirati, pripremati se za Mediteranske igre. Svi smo mi bili članovi ili Armije BiH ili specijalne jedinice ili policijskih snaga. Tako da se tada okupila reprezentacija. Jedan dio reprezentacije je bio vani, to su momci koji su bili u inostranstvu prije nego je počeo rat. Oni su nam se kasnije pridružili iz Francuske, Španije, itd. Ti koji su nas čekali u Montpellieru su sve bivši reprezentativci Jugoslavije, koji su bili baš renomirani. Dešava se to da sam ja otišao u Goražde, a onda sam dobio poziv. Tek sam stigao kod svojih i preda mnom je veoma teška odluka ostati s porodicom ili ići. A u glavi mi razmišljanje da se možda više nikad nećemo vidjeti, da vam dalje ne pričam o tom momentu. Teška, zaista teška odluka je preda mnom, međutim, moji roditelji su rekli da je to ponos kada te pozove reprezentacija i da idem. I zaista, ja sam stvarno bio preponosan da sam dobio šansu da igram za reprezentaciju. Ali opet, sama ta činjenica da ih ostavljam, da sam jedva došao do njih jer je doći 1993. do Goražda preko Grepka bio pravi poduhvat. To je stvarno bila posebna priča, kaže Radović za Oslobođenje, doslovno u jednom dahu.

- Jedan moj kolega i ja smo dobili poziv da stignemo u Sarajevo i 10. aprila smo trebali da se priključimo reprezentaciji, da možemo ići na drugi dio priprema. I dešava se da mi čitavu noć prelazimo preko Grepka, to je posebna priča, ratna, teško opisiva. Stižemo mi u 10 ili 11 sati noću u Hrasnicu, Butmir, s druge strane i ne znamo kuda ćemo, pitamo gdje ćemo preći pistu, neki čovjek nam kaže kuda i kako. Kad mi dolazimo u Dobrinju, "sudarimo" se sa čitavom reprezentacijom, koja je već krenula na pripreme. Zamislite vi te sudbine da se kolega Alen Kozličić i ja sretnemo sa ostatkom ekipom, jer nema mobitela, nema komunikacije, mi smo samo došli tad u Sarajevo i sretnemo se s ekipom. Postavlja se tu hiljadu pitanja, šta bi bilo da smo se mimoišli, da li bih ja sad bio ovdje i kakva bi nam sudbina bila poslije, ali smo se sreli s njima i prešli smo pistu, pa krenuli prema Fojnici, gdje smo trebali obaviti pripreme. Tačnije, pokušavali smo doći do Fojnice, jer nam je to jedini slobodan dio, da se malo spremimo fizički, ali vjerujte, Alen i ja smo imali po 80 kilograma, nismo mogli bilo šta ozbiljno. Generalno, svi smo bili premoreni, iscrpljeni, pod stresom. Proveli smo neko vrijeme u Fojnici, ali tada su već počeli sukobi Armije RBiH i HVO-a i mi smo morali krenuti za Konjic. Tamo nas je dočekao načelnik MUP-a Jasmin Guska, te smo trebali nastaviti put dalje, ali i dolje je počeo sukob Armije RBiH i HVO-a, pa je u Jablanici sve stopirano na nekoliko dana. Mi smo tu bili ne znajući šta možemo očekivati, niko nam nije mogao pomoći, ni vlada ni Olimpijski komitet, a mi smo imali rok dokad moramo izaći i krenuti za Francusku. Naš kolega Ejub Kukavica je prišao pripadnicima UNPROFO-a i objasnio im ko smo i gdje idemo. Potom nas je UNPROFOR proveo do Jablanice, ali pucano je na nas i preko snajpera i ni sami ne znamo kako smo to prošli, koliko je bilo dramatično i nesigurno, priča nam Radović, pa nastavlja:

U jednom momentu nismo znali gdje da idemo i šta da radimo (FOTO: Senad Gubelić/Oslobođenje)

- Dolaskom u Jablanicu vidjeli smo da nema prolaska dalje, onda i mi nismo bili baš za treniranje, jer čujemo kakva je situacija u Sarajevu, na Trebeviću, koliko ljudi ginu, a svi smo ostavili svoje najdraže i šoku smo. Uspjeli smo obezbijediti prolaz dalje, da odemo u Gradac. Tamo smo proveli 5-6 dana, pripremali se, trenirali. Nas je bilo 18, a znali smo da 12 ide na Mediteranske igre, jer će nas u Montpellieru čekati još nekoliko igrača. Imali smo razne testove, ali bili smo iznemogli, bili smo bez opreme, bez novca, baš smo bili bez podrške. Imali smo jedan test da trčimo na relaciji Gradac - Drvenik, po 12 kilometara u oba smjera. Bilo je da ko ne istrči, otpada, ali smo svi bili našpanovani, željni igre, bili smo kao jedan i svi smo čekali da se desi taj odlazak na MI. Nakon toga, odlazimo u Pulu, gdje smo također proveli nekoliko dana. U Puli su treneri odredili ko će ići u Montpellier, a 6-7 igrača je ostalo tu. A mislim u ta doba ostaviti ih Puli bila je velika nepravda, ali oni su morali tu ostati, a nas 12 je krenulo za Francusku. Stižemo u Nimes, gdje nas je dočekao Željko Anić, koji je igrao za Montpellier, a bio je tamo i Mustafa Džonlagić, koji je u to vrijeme bio konzul BiH u Turskoj, pa su nam pomogli da se smjestimo i mi, kao i ostali naši sportisti. Mediteranske igre počele su 16. juna, a mi smo po nesreći dobili najtežu grupu, gdje su bili Egipat, Francuska, Španija i Turska. Prvu utakmicu protiv Egipta smo izgubili, ali to je bilo prilagođavanje na sve okolnosti, a Egipat je tad počeo jednu ekspanziju. Vjerovali smo da možemo pobijediti Tursku u 2. kolu i uspjeli smo. Treća utakmica je bila protiv Španije, koja je već tada bila vrlo jaka ekipa. Zaista smo dali sve od sebe, jer evo gubili smo prvo poluvrijeme sa 15:6, a uspjeli smo doći na 18:18, ali nismo uspjeli slaviti, no ipak smo se dobro pokazali. U četvrtoj utakmici smo igrali protiv Francuske, koja je na kraju osvojila srebro, znači, daleko jača selekcija od nas. No, ono što nas je brinulo u tim momentima, jeste da se bližio kraj Igara, a mi nismo nimali nikakve informacije. Nismo znali šta se dešava u BiH. Ni Olimpijski komitet nije znao šta će s nama, a gledate sve selekcije idu kući, a vi ne znate kako ćete, to je tužan osjećaj. Bilo je mnogo neizvjesnosti. Svi smo željeli da se vratimo kući, a onda je u posljednji čas donesena odluka da idemo u Zagreb, nadajući se da ćemo u ambasadi dobiti mogućnost odlaska u Sarajevo. No, nismo mogli kući, dobili smo informaciju da su putevi zatvoreni i na kraju smo od Olimpijskog komiteta dobili informaciju da idemo u Tursku. Nismo znali ni kako, ni šta, ni gdje, osjećali smo se u jednom momentu potpuno napušteno, prepušteni sami sebi. Onda su nam u mislima ljudi koji su ostali u Puli, šta je s njima, pa su nam misli sa porodicama, šta je s njima, a komunikacije nema. Bili smo raspoređeni u raznim gradovima Turske, a onda smo uz pomoć Mustafe Džonlagića i Olimpijskog komiteta Turske okupljeni svi u Istanbulu. Bili smo smješteni u jedan sportski kamp, kako mi rukometaši, tako i ostali sportisti koji su bili s nama. Mi smo preko Ministarstva inostranih poslova obavijestili sve gdje se nalazimo, a onda smo tražili način kako da se vratimo kući. Tražili smo upute, ali ih nikad nismo dobili. Ponovo smo čekali da se nešto samo od sebe desi, dvojica momaka su zaigrala za Besiktas u Turskoj da prežive. Jednostavno, mi smo čekali da se nešto desi i da neko riješi naš status.

Mustafa Džonlagić, Ejub Kukavica, Muhamed Memić, Nenad Radović i Željko Anić (FOTO: Senad Gubelić/Oslobođenje)

No, to nisu bili jednostavni momenti za naše sportiste.

- Ono što je u tom momentu bilo najvažnije jeste da smo svi bili skupa i sa ove distance to je stvarno veliki događaj. Rodila se ideja da se okupimo, Mustafa i ja smo razmišljali o toj ideji da okupimo selekciju, da ispričamo našu priču, da se snimi film, da kažemo potpunu istinu o našem putu. Sada je osjećaj predivan, doživjeli smo da se organizuje ovaj turnir veterana Sarajevo, ljubavi moja 2025. i to je bila jedinstvena prilika da se okupimo. Ovaj turnir je veliki događaj i ti momci su pokazali veliku empataiju i poštovanje prema nama. Oni su odlučili da ovogodišnji turnir bude posvećen našoj reprezentaciji iz 1993. godine. Ovo naše okupljanje za cilj ima i to da zahvalimo svima koji su nam pomogli u tim vremenima - ljudima iz Turske, Španije, a oni koji su nam najviše trebali pomoći, to nisu uradili. Nas je najviše zaboljelo kad su se naša dva trenera vratila u Sarajevo iz Zagreba, jer su imali novinarske akreditacije, da je počela priča da smo mi koji smo ostali ni na nebu ni na zemlji tražili azil, da smo dezerteri. Ali ne bih spominjao te ljude poimenično, ali to je jako ružna priča i bačena je sjena na ono što smo uradili. Mi smo u tim momentima 1993. godine bili spremni da na svaki mogući način uradimo nešto za svoju domovinu, mi smo se željeli vratiti u Sarajevo, ali to je bilo teško, ističe Radović.

On smatra da je okupljanje ove selekcije nakon 32 godine velika stvar i da se neće na ovom stati.

- Ovo okupljanje je velika stvar, naišli smo na odličnu pažnju, a i vi nam dajete poseban prostor. Htio bih zahvaliti premijeru FBiH Nerminu Nikšiću, državnom parlamentarcu Saši Magazinoviću, kantonalnom ministru kulture i sporta Kenanu Magodi, ljudima koji su pomogli da ovaj turnir dobije svoju priču. I cilj nam je, pošto smo se sad okupili, da pravimo internacionalni turnir veterana, koji će imati oko hiljada učesnika i da to bude na jednom većem nivou. I mi, zahvaljujući našim poznanstvima i našim prijateljima koje imamo vani, jer su s nama ljudi koji su igrali u jakim ekipama, imamo plan da napravimo velike stvari, zaključio je Radović.