Nekada smo Farska Ostrva dobijali s velikom razlikom, sad su oni ispred nas

Nekadašnji proslavljeni rukometni reprezentativac Bosne i Hercegovine Adnan Harmandić nedavno je postao šef stručnog štaba sarajevskog RK Briješće. Rođeni Zeničanin, koji je kroz karijeru branio boje Izviđača, sarajevske Bosne, Gorenja iz Velenja, danskog Bjerringbro-Sillkeborga, njemačkih Wetzlara i Coburga odigrao je 78 mečeva i postigao 184 gola za zmajeve. Mi smo razgovarali sa Harmandićem najviše o stanju u bh. rukometu. 

Gospodine Harmandiću, kako vidite sadašnju situaciju u bosanskohercegovačkom rukometu?

- Morat ćemo biti totalno iskreni do kraja, mislim da rukomet u BiH nikad, ali baš nikad u postratnoj historiji, nije bio na ovako niskim granama na kojima je sada. Mislim da smo dotakli samo dno dna i to me čini jako i tužnim i ljutim istovremeno. Jer evo, posljednjih desetak godina - vraćamo se uvijek na istu priču, neko nam je drugi kriv, a ustvari ne vidimo da nešto ne radimo kako treba. Faktički naš rukomet je na evropskoj mapi nepostojeći, nema ga nigdje. Odlasci reprezentacije na Svjetsko i na tri evropska prvenstva samo su zamaskirali stanje u kojem se nalazi naš rukomet. Znači, tu ima milion problema koji se guraju pod tepih. Konačno smo došli do tačke da nema više izgovora, da nema načina da se pokriju sav nerad i javašluk koji se dešava.

Vi ste čovjek koji je toliko godina proveo u jednoj perfektno rukometno uređenoj zemlji - Njemačkoj. Nije lijepo reći da se pravi paralela, ali po mom mišljenju, nikad se mora izmišljati topla voda - mnogo je lakše vidjeti kako se negdje drugo radi i prepisati. Da li je neko Vas ili saigrače iz Vaše generacije ili bilo koje druge ikada kontaktirao za savjete, pomoć - bilo šta?

- Volio bih da mogu reći da jeste, ali nije. U biti, svi mi koji smo cijeli život u sportu, mislim da smo svi na raspolaganju i volonterski i besplatno i savjetodavno, u svakom smislu. Ja sam, evo, tri godine van rukometa - da me niko nije nazvao i pitao: Možeš li doći i raditi sa djecom, koji trening sedmično?! Ali ne pričamo samo o meni, nego o većini mojih kolega koji su imali sjajne karijere i oni su totalno zaboravljeni, gurnuti u stranu. Da li ti ljudi koji vode Savez ili klubove na taj način pokušavaju da svoj nerad u klubovima pokriju, da li nas ne žele blizu da se ne otkriju neke druge stvari ili nešto treće - žalosno je da ni na jedan način ne možemo pomoći, a želimo, vjerujte da želimo. Što se tiče uređenosti sistema, mi svi znamo da ga kod nas nema, a kao što sami kažete, ne treba biti pametan, nego samo prepisati. Ukoliko ne znamo mi, bivši ili aktivni rukometaši, mislim da poznajemo ljude koji mogu objasniti na koji način klub ili Savez funkcionišu. Ovdje se uporno govori da su finansije problem. Ja mislim da financija ima, samo se pogrešno raspoređuju, pogrešno se troše. Nema vizije, kod nas klubovi funkcionišu na način da im je sve i odmah i sada, a za poslije ćemo vidjeti. To poslije nam je konačno došlo i pokazali ljudi da ne znaju. Jedina konstantna posljednjih 25 godina je Rukometni klub Izviđač, koji po istoj formi funkcioniše više od dvije decenije. Znači, ukoliko oni znaju, a očito znaju, zašto je problem otići i pitati ljude, tražiti savjet. Ili s druge strane, mi imamo ili smo imali toliko dobre i utjecajne igrače i trenere po svijetu i bilo ko da se od njih nazove i da ga se pita ima li neki kontakt u Sloveniji, Danskoj, bilo gdje da nam neko može pomoći. Ali problem je ovdje ljudima da se spuste na taj nivo i jednostavno ti ljudi misle da znaju sve, da shvataju sve, a vidjelo se da ne znaju i evo gdje smo sada. Možda još ne znaju i ne shvataju, pa se koprcaju, ali mislim najiskrenije i to ponavljam da smo dotakli dno dna.

Spomenuli ste da ste na kraju karijere bili u bh. klupskom rukometu. Kod nas se uvijek provlače te priče da će se dati prilika mlađima. Sjećam se godina kad ste Vi igrali u Izviđaču, pa kako su poslije Vas i Vaše generacija stizale nove generacije. Mi sada izbacimo igrača iz naše lige svaku prestupnu godinu. Vaša generacija je ostajala u bh. ligi na seniorskom nivou po četiri-pet godina, a sada svaki igrač koji postigne 6-7 golova traži način da ide u inostranstvo.

- Vraćamo se na početak. Veliki problem u bh. rukometu je edukacija trenera i nedostatak trenera. Mislim da tu počiva sve jer mi više nemamo trenera koji mogu učiti te klince osnovama. Liga nam je toliko loša. A to što ste rekli da mlađi ne dobijaju šansu - kod nas je uvijek priča, kad nestane para, kad se potroše, okrećemo se mlađima, a to u prevodu znači: Potrošili smo novac, još smo dužni, mladi će nam igrati džaba, a možda i ispadnemo. Ponavljam - čast Izviđaču. Ali generalno, ovi mladi koji uđu u seniorski rukomet, oni sa 30 posto znanja misle da znaju sve. Garantujem vam da bi najbolji igrač bh. lige bio treći igrač na poziciji u nekom u klubu iz Slovenije. Došli smo na taj nivo, a imali smo prije 15 godina zagarantovano mjesto u Ligi prvaka. Uspjeli smo to da izgubimo, taj cijeli proces gdje smo imali jake klubove u ligi, pa onda i u Evropi.

Loš rad u klubovima prati i rezultate reprezentacije. Mnogo je igrača prošlo kroz nacionalni seniorski tim proteklih godina, kao da je klub, a ne državna reprezentacija.

- Možda to nekome sada izgleda nestvarno, ali ja sam prošao sve selekcije od kadetske i juniorske do mlade sa dvije generacije, pa onda seniore. Prošao sam tu školu sa svim normalnim procesom koji u svim savezima tako funkcionira. Ne vjerujem ni da se ta djeca sada okupljaju, a i ako se okupljaju, to je premalo. Bilo je najava u prethodnim godinama da će se to ozbiljnije raditi, međutim, sadašnja djeca se ne okupljaju, ne druže se, ne poznaju se i kada dođu u reprezentaciju, to im je prvi kontakt. Mi se uvijek vadimo na finansije. Prije je bilo drugačije. Svaki grad je organizovao okupljanja reprezentacija jednom mjesečno. To finansijski nije zahtjevno. Nije to bio neki sistem da mi kažemo da je idealno, ali to nam je pomoglo, mi smo se upoznali, družili, rasli smo zajedno. Od 15-16 godine do 20 i neke smo bili skupa. I jedan, dvojica ili trojica su prešli u A selekciju - e to treba, cilj i osnova i oslonac. Međutim, sada toga nema. Nema sistema, nema rada. Kaskamo previše, uzet ćemo primjer Farskih Ostrva. Vjerujte mi smo tu selekciju, uz dužno poštovanje, dobijali po 15 razlike bez ozbiljnog treninga, a vidite gdje su sada oni, a gdje smo mi.

Sjećam se i Nizozemske, koju smo također redovno dobijali sa dvocifrenom razlikom, ali prije 20 godina.

- Tako je, ali Farska Ostrva su posljednja senzacija - igrači im idu u najjače ekipe svijeta, a ne znam da li imaju više stanovnika nego Zenica. Ne vjerujem da su oni odjednom izgradili 50 dvorana, da im je 10.000 djece treniralo rukomet, pa su uspjeli napraviti generaciju. Našli su model kako da prave igrače i da rade dobar posao. A vjerujte, to je bila selekcija na koju, ako vas zapadne u grupi, niste obraćali pažnju. Znači, oni su napravili toliki skok, a mi ne da smo ostali na istom, nego smo nazadovali. Znači da se može. I svaki od nas bivših i sadašnjih igrača može pomoći i reprezentacijama i klubovima - svako pomalo i možemo napraviti puno. Mislim da ima mnogo nas koji smo dovoljno dugo u ovom sportu, da svaki od nas ima neke konekcije na ovaj ili onaj način i da se sve vrlo lako može posložiti. Ali evo, ako smo mi najveći problem, onda mi nemamo problema, ali nažalost, nije tako jer imamo ih i previše. Pokazalo se da većinu sportova u Bosni i Hercegovini vode pogrešni ljudi. Ja ne mogu voditi klinički centar jer nisam školovan za to, ne mogu biti pilot. I ne želim to da radim. Ali sam u rukometu, hajdemo reći, prošao nešto i svaki od nas na minimalan način može puno doprinijeti.

Spomenuli ste trenere i edukaciju. U fudbalu kada treneri završe edukaciju, idu u jake klubove na završni dio pred glavnu diplomu.

- To je ono što sam već rekao, da bi se vrlo lako mogle uspostaviti konekcije i s našim trenerima, ali očito da niko ne želi taj vid pomoći. Evo samo jedan primjer. Zar ja ukoliko završim trenersku školu u BiH, mogu biti trener vani? Ne mogu. Ja sam imao situaciju gdje sam trebao da budem trener, pa nisam imao diplomu, kao treneri rade ljudi koji se nisu sreli sa rukometom, ali su završili DIF. Dakle, kako je moguće da neko sa DIF-a ima prednost u rukomet u odnosu na nas sa dvocifrenim brojem igračke karijere. U Njemačkoj trenerska škola košta 15.000-20.000 eura. Imate godinu-dvije gdje morate učiti, polagati, studirati, po klubovima stažirati po 70 dana, to sve traje, kod nas može i diploma DIF-a. Ne potcjenjujem nikoga, ali rukomet je specifičan. Možda ja nisam za trenera, ali treba da se napravi sistem, jer svi mnogo gubimo - djeca sve manje treniraju ovaj sport. Mislim da ima toliko fantastičnog potencijala da se sa minimalnim ulaganjima može napraviti ozbiljan posao. Ali kod nas se sve totalno srušilo i sada ne znamo kako da počnemo. Najteže je kada vam se zapali kuća, a vi krenuli u obnovu od krova. Ne može tako, moraju se prvo utvrditi temelji. Dat ću vam još jedan primjer - Mašo Obralić je stvorio toliko dobrih igrača, bio je selektor, a tog čovjeka više niko ne zove, ne pitaju ga da pomogne. Taj čovjek je gurnut u stranu, a toliko je dobrih i kvalitetnih igrača proizveo.