Velimir Petković za Sport1: Samo nas sport može ujediniti

Gospodine Petkoviću, koliko znam, Vaša saradnja sa Rukometnim savezom Rusije privodi se kraju?

- Jučer (ponedjeljak, op. a) uzeo sam taksi i našao se sa našim vojnim atašeom i našim ambasadorom u Moskvi da proslavim završetak saradnje. Rekao sam igračima i čelnicima Saveza da je moja odluka da se vratima kući. Moj ugovor traje do 19. jula, a do tada nemamo više akcije. Nudili su mi novi ugovor da ostanem još godinu. Meni je to previše, jer sam tamo malo radio, a imam mnogo vremena, osjećam se svjež i da mogu da radim ozbiljno. Sam sam u Moskvi, supruga mi je u Berlinu i definitivno sam rekao da neću ostati.

Sigurno je bilo teško raditi da se igraju samo prijateljske utakmice?

- Teško vrijeme je iza nas. Imao sam dvije sjajne godine s ovom ekipom igrača. Kada sam došao, bili su predzadnji u Evropi, a nakon toga smo na Svjetskom prvenstvu bili među prvih 14, a na Euru u Slovačkoj i Mađarskoj smo bili među devet najboljih. Napravio sam dobru i skladnu ekipu, koja je funkcionisala, koja je mene prihvatila i imali smo i dobar žrijeb za sljedeći SP i dođe onda suspenzija. Učinio sam sve što je u mojoj moći, s prijateljima u Evropi sam pričao i svi su htjeli da igramo, pogotovo što imamo dobru ekipu. Ali četiri-pet dana do finalizacije dogovora samo su dolazili odgovori da su dobili pozive odozgo da se ne smije igrati, mada je EHF, kao što znate, suspendovao Rusiju sa takmičenja, ali ne zabranjuje nikom da igra s nama. Ali eto vidite kakva je ta politika, ne mogu da se petljam u to. Po meni nije uredu jer sportisti su sportisti, što sam uvijek govorio. Imao sam velike pritiske njemačke štampe, pitali su me zašto ostajem, kako to mogu raditi i slično. Ja sam im odgovorio: A zašto vi tražite da mi sportisti rješavamo ono što političari nisu u stanju da riješe? To je bila moja rečenica i njom se vodim.

Kakvi su Vam planovi za naredni period nakon isteka ugovora?

- Nisam bio u Bosni od jula prošle godine i jedva čekam. Prema pravilima oko poreza i tih stvari, ostat ću do 15. aprila u Moskvi, onda idem za Berlin, uzimam auto i sa suprugom krećem prema našim krajevima, gdje ću ostati najmanje dva mjeseca. Poželio sam Banjaluku, Sarajevo, Zagreb, Rijeku. Želim da uživam, da odmaramo. A što se tiče angažmana, imam 2-3 upita. Doslovno upita jer nisam dobio nijedan ugovor kao ponudu. Jedna je ekipa iz Lige šampiona sa naših prostora, jedna je iz Švicarske i jedna iz Njemačke. Neću po svaku cijenu prihvatiti bilo koji posao, nisam u situaciji, ne moram. Ukoliko osjetim da je neka ponuda interesantna, mogu da prihvatim, mogu da radim, neću da idem u penziju.

U januaru ste, u toku Evropskog prvenstva u podcastu Balkan-Handballa, upozoravali na neke stvari i anomalije u bh. rukometu, ali od tada se nije mnogo promijenilo, slabo ko čuje takve glasove.

- Naša stvarnost je, izgleda, da bude tako. Dao sam taj intervju u januaru, pa sam dospio na crnu listu u Banjaluci, ali ja sam svoj čovjek, razmišljam svojom glavom, imam prijatelje svuda i govorim, mislim istinu ako je uopšte ima na svijetu. Kroz sva ratna dešavanja na našim prostorima nisam nijednog prijatelja izgubio i ponosim se time. Uvijek kažem ono što mislim. E sad, kakva nam je situacija u državi, takva nam je i u sportu. Ne može biti drugačije. Jučer sam imao emotivan i dug razgovor sa našim ambasadorom ovdje Ivanom Orlićem, te smo sjedili i pričali otvoreno, da bi on meni na kraju rekao da nisam trener, nego da sam diplomata. Pokušavam da budem objektivan, imam mješovit brak, imam prijatelje muslimane koji su ostali moji prijatelji svih ovih godina. Imam mog Enida Tahirovića, koji se vratio u Sarajevo i pomoćni je trener u Vogošći, a malo je biti pomoćni trener za takvu jednu ličnost i jedno takvo ime. On mi je govorio da sam mu drugi otac. Takvi ljudi moraju da rade, koji nisu opterećeni politikom. Ali politika je opterećena sportom i koristi sport za svoje ciljeve. Teško da će u našoj zemlji da zaživi sport na pravi način i da se nešto promijeni dok je stanje u državi ovakvo. Znate da sam rekao u januaru da možemo Gislason, Ribera i ja doći, ali rezultati neće biti mnogo bolji. Nema šanse kad sve tri nacije pušu na svoje strane. Ali vidite još nešto, koliko Srba i Hrvata iz BiH igra za druge zemlje, ali ne igraju zato što su opterećeni nacionalnim ponosom, nego jednostavno jer su neriješeni odnosi kod nas u BiH. Evo sada ima i Bošnjaka da idu za Katar, Sloveniju, neke druge zemlje, dakle, niko ne vidi budućnost. Tamo se mora naći neki jak čovjek i političar, ali političar koga vole na svim stranama. Pomenuo sam da sam razgovarao sa ambasadorom Orlićem, on je stvarno sjajan čovjek i kad slušam njegovu priču, neopterećen je mnogim stvarima, ali govori tako pametno i realno. Pa dajmo tim ljudima da nam vode državu, a ne samo da ih šaljemo što dalje od države da nam budu konzuli, ambasadori i tako dalje. Pitanje je kako našu pametnu i vrijednu omladinu zadržati u BiH? Razgovaram sa tim momcima koji igraju za reprezentaciju i znam u kakvim uslovima rade godinama. I onda se neko pita što igrač ode za drugu reprezentaciju. Vidim zamjeraju Pipetu (Irfan Smajlagić, op. a). Ma šta je mogao napraviti? Od čega za tako kratko vrijeme? Ali opet moram reći da dolaze ti momci, nadolaze. Posljednjih sedmica sam gledao dosta utakmica naše lige - Borac - Gračanica, Borac - Izviđač. Ima tu momaka, nadolaze, ali samo tu treba rada, treba to ustrojiti, srediti, naučiti još mnogo toga. Kad dođe neki trener, neka traži da ga prime ti političari i da mu oni obećaju pomoć, e tada se može dosta toga napraviti. Ja sam u Danima, prije 15-20 godina, dao intervju i bio je naslov preko dvije strane: “Trenirat ću BiH kad me Dodik pozove”. I tad su se mnogi pitali i nisu razumjeli. Dakle, da može moja reprezentacija igrati u Banjaluci i kad bih bio trener, moja prva želja bi bila da se igra u Banjaluci. Onda bi to bio znak da ima perspektiva. Znam da je teško, jer političari imaju drugačiju viziju, ali mi sportisti imamu jednu budućnost. Koliko će ovo političko uređenje u BiH biti, ne znam, ali dajte u sportu da se ujedinimo. Ovdje u Moskvi zovem našeg vojnog atašea da gledamo u četvrtak utakmicu BiH protiv Ukrajine. Toliko bih volio da odemo na to Evropsko prvenstvo. Ništa ne može ujediniti naše narode kao sport. Imam i zamjerku prema jednom dijelu navijača Fanaticosa koji su sjajni, pružaju sjajnu podršku reprezentaciji i sve je to lijepo, ali zar je moguće da im smeta sve što dolazi s druge dvije strane i da odmah bude predmet napada. Neka bude diskusija. Meni je samo želja da bude jedna reprezentacija, da budu u njoj svi.

EPA

Za ovoliko godina koliko ste u vrhunskom rukometu, da li Vas je iko ikada iz RSBiH kontaktirao? Ne samo da budete selektor, je li Vas ikad iko pitao za savjet?

- Nikad niko.

Boli li Vas to?

- Iskreno, nisam bio opterećen tim. Znam da nikad ne bih odbio. Radio sam konstantno i nisam razmišljao na taj način. Tri puta sam, primjera radi, bio na vratima Srbije i tri puta su me prevarili. Spremam se da idem u Beograd, a oni me prevare. E to boli, ne zato što je Srbija, meni je u srcu Bosna i Hercegovina i Banjaluka, volim sve republike, gradove i ljude bivše Jugoslavije, ja sam, kome se to sviđalo ili ne, Jugosloven veliki bio i ostao. Moji roditelji su mi to dali, otac iz Drvara i majka iz Konjica, oni su me tako učili i ostao sam takav. Dakle, boli me prevara Rukometnog saveza Srbije. Nedavno sam novinarima iz Srbije rekao da mogu voditi Kipar, Maltu, Tursku, sve reprezentacije, ali Srbiju ne, to je jedina zemlja čiju reprezentaciju ne bih trenirao, ali ne na nacionalnoj osnovi - da to naglasim. A nije me zaboljelo što me nisu zvali iz BiH. Bio sam u kontaktu sa većinom selektora. Marka (Dragan Marković; op. a) bio je moj igrač, osvojili smo prvu veliku titulu, on kao igrač, ja kao trener. Šumana znam dugo godina, razgovarali smo. Ko god je bio tu, imao sam kontakt, ali ne sa ljudima iz Saveza. No, mislim da taj Savez nikada nije bio pravi, jer da je bio pravi, bili bi drugi uslovi, po kojim bi se okupljala reprezentacija, radila i voljela.

Nije teško napraviti sistem. To ne košta mnogo ili košta?

- Vidite, ima jedan čovjek u Sarajevu, to je Esad Kurtagić, koji je bio vrhunski igrač, sin mu je trener juniorske reprzentacije Njemačke, drugi sin je isto igrao. Čovjek se vratio u Sarajevo, on može napraviti, tačnije osmisliti akademiju i jedan čitav sistem. On piše rukometne knjige, ima iskustvo, pametan je. Njega ne iskoristi, Enida Tahirovića ne iskoristi, Jasmina Mrkonju ne iskoristiti, pa Kasim Kamenica ode u Nexe da bude savjetnik, a mi ga ne iskoristimo. Treba okupiti sve naše ljude širom svijeta, ali prvo te koji su tu. Predsjednik saveza ili predsjedništvo moraju okupiti sve raspoložive snage. Iz BiH je nekada bilo najviše reprezentativaca Jugoslavije, a sada smo mi najaslabiji na prostorima bivše države. I nažalost, ne vidim izlaz. Pa dajte, taj predsjednik ili predsjedništvo moraju saslušati ljude koji se razumiju u rukomet, koji žive rukomet ili su u rukometu prošli mnogo toga.  Moramo svi zajedno naći izlaz iz ovog. Ljudi imaju znanja i šteta je da ono ostane neiskorišteno. I kad ta stručna komisija od naših najboljih rukometaša i trenera predloži selektora, dakle kad ga imenuju učeni i iskusni ljudi i kažu nek taj i taj bude trener, onda će svi stajati iza njega. I vi novinari ćete to prihvatiti i ovi treneri koji su uvijek nezadovoljni što nisu tu. Ali kad struka izabere nekog, onda nema osnove da ga neko napada. Neka se formira ozbiljna stručna komisija, a mi imamo ozbiljnih ljudi u BiH, koje niko ništa ne pita, a oni su povrijeđeni zbog toga.

Sad kad smo sve ovo prošli, šanse reprezentacije BiH protiv Portugala su male?

- Gledao sam Portugal na olimpijskim kvalifikacijama u Mađarskoj, ispali su za koji gol. Imaju odličnu ekipu, a gledao sam im gro igrača iz Sportinga. Dakle, sjajna su ekipa, imaju dosta mladih igrača. Ali, vidio sam ja i kod nas nekih klinaca, koji znaju rukomet, koji dobro trče i nikada u svojoj karijeri nisam rekao da moja ekipa nema šanse. Vodio sam nekada malu ekipu iz Bundeslige i igrali smo s Kielom, koji je već bio prvak sa 10 bodova prednosti. A ja sam rekao da i oni mogu imati loš dan i da ih pobijedimo i to je X puta bilo u mojoj karijeri. Nema opterećenja, nema pritiska, treba biti objektivna, ali klince dobro pripremiti tehnički, taktički, "napalit ih", ali nikad ne smijemo doći na utakmicu i reći da nemamo šanse. Pa ko je davao šanse BiH protiv Islanda 2014? Vjerovatno je to Marki ostalo od mene, kad sam ih kao mlad trener vodio u Banjaluci, da nema toga koga ne možemo pobijediti. I tako treba toj utakmici prići. Ali opet se vraćamo na negativne stvari, čitao sam tvoj tekst da je propala EHF nedjelja bez okupljanja i ne vjerujem da se to desilo. Pa mogao je bilo pozvati momke, imamo selektore kadeta, juniora, pionira, imamo pomoćnike koji su radili s Pipetom, mogao je bilo ko od njih napraviti mini okupljanje. Mogli su oni svi zajedno napraviti okupljanje, nez utakmica samo sa treninzima. Ovako će biti veliki vakum od januara od maja i šta da očekujemo, ali kako god nema predaje.