IN MEMORIAM: Miro Bjelić (1943-2024): Odlazak banjolučkog doajena
Miro i Abas: saigrači, kumovi, prijatelji... legende, povrh svega
Oko podneva u utorak, 22. oktobra 2024. godine, nazva me proslavljeni rukometni golman Abas Arslanagić Ako. Kada mu se javih, prije nego čuh njegov glas, osjetih neku nelagodu. Da me ne zove u vezi sa zajedničkim nam prijateljem Mirom Bjelićem, pomislih. Jer Miro Bjelić se već nekoliko nedjelja nalazi u Univerzitetskom kliničkom centru u Banjoj Luci, zbog ozbiljnih zdravstvenih problema, koji ne slute na dobro. “Nema više mog kuma i tvog školskog druga, nema više našeg Mire”, bile su prve Akine riječi, izgovorene sjetnim, gotovo plačnim glasom. Nakon što razmijenismo nekoliko kurtoaznih rečenica, primjerenih datom trenutku, Ako i ja završismo naš neuobičajeno kratak razgovor. I prepustismo se mislima: Ako o svom bivšem klupskom saigraču i kumu, a ja o svom školskom drugu i prijatelju.
A ko je, ustvari, Miro Bjelić? Na ovo pitanje odgovor bi mogli dati poznavaoci rukometa, ne samo banjolučkog i bosanskohercegovačkog nego, bogme, i jugoslavenskog. Posebno kada je u pitanju period s kraja šeste pa do kraja devete decenije prošlog vijeka (dakle, period od trideset godina). U tom periodu je Miro bio istaknuti član RK Borac iz Banje Luke, najprije kao igrač, a potom član uprave pa direktor ovog proslavljenog kluba - ispoljavajući pritom veliko rukometno umijeće, odnosno sjajno umijeće u vođenju poslova u klubu.
Sudionik najvećih uspjeha
Miro je već kao petnaestogodišnjak, daleke 1958. godine, obukao Borčev dres, koji će skinuti i okačiti o klin 1975. U tom periodu s Borcem će osvojiti pet titula prvaka Jugoslavije i šest titula pobjednika jugoslavenskog kupa. Istovjetan broj titula ima samo još jedan igrač Borca, proslavljeni zlatni olimpijac Nebojša Popović, koji je apsolutni rekorder u Borcu po broju odigranih utakmica (oko 400) i broju postignutih golova (oko 1.700). Mada je u Mirino vrijeme Prva liga Jugoslavije imala mali broj klubova, nanizao je Miro 236 prvoligaških nastupa i pritom postigao 392 gola, ne računajući sedmerce. I po broju prvoligaških nastupa i broju postignutih golova u tim nastupima, Miro je na sedmom mjestu Borčeve liste velikana za period od osnivanja kluba (1950. godine) pa do 1975. godine, kada je, kako već rekosmo, Miro skinuo i o klin okačio Borčev dres. Svojevrstan kuriozitet je da je Miro i na dresu imao broj sedam, tako da je kod njega sve bilo u znaku broja sedam.
Kao ljevoruk, Miro je igrao na desnoj strani, skoro isključivo kao desno krilo. Imao je dobar i za oko lijep ulaz-skok u golmanski prostor i precizan šut. U njegovo vrijeme u Jugoslaviji je na poziciji desnog krila bila izuzetno velika konkurencija, tako da se Miri nije posrećilo da obuče dres s državnim grbom. Jednom je ipak bio pozvan na pripreme reprezentacije Jugoslavije, ali mu se zalomilo: mada je došao na stanicu, propustio je voz. I otišla je mast u propast, kako je znao prokomentarisati taj svoj propust. Nakon toga, druga prilika mu se nije pružila.
Učestvovao je Miro i u Borčevom pohodu na titulu evropskog prvaka. U sezoni 1974/75. Borac je u Dortmundu u finalu izgubio od istočnonjemačkog Forverca. Miro je nakon te utakmice donio odluku: dosta je s rukometom. Kada je u narednoj sezoni započeo novi Borčev pohod na titulu evropskog prvaka, trener Pero Janjić je uspio nagovoriti Miru da se reaktivira. Tako se, eto, i Miro našao u ekipi koja je 11. aprila 1976. godine u Banjoj Luci, pobjedom u finalnoj utakmici s danskom Fredericijom, postala evropski prvak. Ta utakmica bila je definitivni kraj Mirine impresivne igračke karijere.
Bez dlake na jeziku
Nije Miro Bjelić, nakon igračke karijere, napustio rukomet i, ne daj Bože, okrenuo leđa Borcu. Još kao igrač počeo je da se kali u menadžerskom poslu. Dok je još igrao, obavljao je i poslove sekretara kluba. Godinama je, ako to nije pretjerano reći, Miro bio alfa i omega u Borcu. On se nije mogao mimoići ni kada su u pitanju organizacija kluba, dovođenje trenera, dovođenje igrača... Bio je, zahvaljujući čojstvu koje ga je krasilo, posebno tijesno vezan za igrače, koji su u njemu imali najveću podršku. I u jugoslavenskom rukometu Miro je, nesumnjivo, visoko kotirao. Možda je o Mirinim menadžerskim sposobnostima najbolju ocjenu svojevremeno dao legendarni Veselin Vujović, najbolji jugoslavenski i svjetski rukometaš 80-ih godina prošlog stoljeća. Kaže, naime, Vujović: “Miro Bjelić je učinio mnogo za rukomet, bio je čovjek ispred svog vremena, vukao je dalekovidne poteze 70-ih i 80-ih godina. Spoznao sam to ne samo iz tih poteza nego i iz razgovora s njim u njegovom kafiću. On je, po mom mišljenju, rukometna legenda”. A kada to kaže Vujović, onda je to tako i nikako drugačije.
Miro nije sjedio skrštenih ruku ni kada, zbog poodmaklih godina, više nije bio član Borčevog rukovodstva. Nerijetko se oglašavao i u sredstvima informisanja - kada je u pitanju banjolučki sport, a napose rukomet, odnosno Borac. Opravdano je kritikovao, dobronamjerno savjetovao, konstruktivno predlagao... Čak i onda kada to nije imalo nekog efekta i kada je to sve više ličilo na borbu onog Cervantesovog Don Quijotea protiv vjetrenjača. On drugačije nije mogao ili, bolje rečeno, nije htio pa puklo gdje puklo, što je uobičavao reći. Govorio je Miro ono što je mislio, a što se nekima - iz njihovih sitnošićardžijskih interesa - nije dopadalo. Takvima je Miro bio trn u oku, a s njima on nije htio da ima bilo kakav kontakt. O bilo kome da se radilo.
Miro je u Banjoj Luci bio poznat i još po nečemu, u njegovom životu ne manje važnom. To je Kafe bar 988. Od 1980. godine, kada je i ponio ime 988 te kada je prvi put primio goste, pa sve do danas, ovaj ugostiteljski objekat, jedan od prvih ove vrste u Banjoj Luci, kultno je okupljalište prije svega sportista, nerijetko vrhunskih, ali i ljubitelja sporta uopšte. Rukomet je, kada je u pitanju veza ovog kafića i sporta, u prvom planu. Ništa čudno. Vlasnik kafića decenijama je bio Miro Bjelić (sada je to njegov sin). I upravo je Miro bio taj oko koga se okupljaju sportisti i ljubitelji sporta, kao što se oko matice okupljaju pčele. Tako je bilo od prvog dana pa sve do njegovog nedavnog odlaska u bolnicu, iz koje se nije vratio. Istina, on je svoj nekadašnji cjelodnevni boravak u kafiću posljednjih godina bio sveo na otprilike dvosatni boravak (najčešće oko podneva), što za njegove godine i njegovo narušeno zdravlje nije bilo baš ni malo.
Ime zlatnom niti izvezeno
Nedostajaće Miro ponajprije svoj djeci (kćerki i sinu), unučadi i rodbini te svojim Banjolučanima, ali i mnogobrojnim prijateljima diljem prostora od Triglava do Đevđelije. Posebno će nedostajati rukometašima s kojima je igrao, ali i onima protiv kojih je igrao. Njegovim odlaskom s ovog svijeta, u rukometu jugoslavenskih prostora ostaće jedno prazno mjesto. I Kafe baru 988 će nedostajati Mirine kratkotrajne posjete, ali će, uvjeren sam, Mirini prijatelji još dugo nastaviti posjećivati kafić i evocirati uspomene na zajedničko druženje s Mirom. Živjeće tako i priča o Miri Bjeliću, jednoj od istinskih legendi grada na obalama zelenog Vrbasa. Legendi čije će ime u istoriji ovog grada biti zlatnom niti izvezeno. Neka ti je laka banjolučka zemlja, legendo.
