Dokazivali smo svijetu da naša država postoji

Gospodine Aniću, Vi ste bili domaćin našoj selekciji 1993. u Montpellieru. Kakav je to bio osjećaj?

- Da, upravo sam bio u Montpellieru, igrao za taj klub i na poziv Mustafe Džonlagića, koji nam je prezentirao šta slijedi te Mediteranske igre i da treba igrati za reprezentaciju. Rekao je zove sve rukometaše s područja Bosne i Hercegovine, iz bivše Jugoslavije. Nažalost, dosta njih nije htjelo da igra za tu državu, za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, jer se, jednostavno, nisu vidjeli tu i mislili su da Bosna i Hercegovina više neće postojati. Moja želja, moja volja, moj je izbor bio da igram. Ja sam na kraju karijere bio, ali dileme nije bilo. Igram i hoću da budem pravi domaćin tu. Htio sam biti pravi domaćin i tako sam se ponašao. Poznavao sam novinare tamo, znali su me, ipak sam bio igrač tamo, neki nivo sam dostigao. Svaki dan sam preko tih novinara pravio reportaže, izlazili su članci novinara i objašavao sam upravo ovaj put, cijeli put izlaska reprezentacije Bosne i Hercegovine iz domovine, okupljanja ovdje do dolaska u Francusku. I nekakav osjećaj, koji sam stekao kroz njihova pitanja, da su oni mislili da smo neki divlji narodi, divljaci, bijemo se između sebe. Ja sam im objašnjavao da mi smo evropski i civilizovan narod, da ova reprezentacija nije jednonacionalna reprezentacija, da nas ima svih nacionalnosti, da ta država ima svoju perspektivu, svoju budućnost i da će opstati. To je naša neka borba bila i mi, rukometaši, tada smo promovirali BiH da napravimo što mi možemo kao sportaši, borili smo se s loptom u ruci i mislim da smo napravili puno tada u tom momentu, 1993. godine baš u najboljim momentima rata. Osjećaj je bio fenomenalan, biti kapiten tim momcima je, jednostavno, nemjerljivo i ja sam imao sreće da budem taj, ali mi smo bili jedna duša, jedno tijelo i dali smo sve od sebe. Moglo je bolje i više, uvijek može bolje i više, međutim, s obzirom na okolnosti iz kojih su momci došli, bez pravih treninga, bez pravih priprema, momak je jedan došao sa gelerom u nozi, mislim da je to bio maksimum u tom momentu. Nije primaran bio rezultat, primarno je bilo prezentirati našu državu, primarno je bilo pričati o Bosni i Hercegovini, da smo tu, mi smo dio Evrope, mi smo dio Mediterana. Ja sam imao sreće da igram tu, pa sam poslije bio na Mediteranskim igrama kao trener u Pescari, znači, bio sam igrač, pa sam bio trener zajedno sa Halidom Demirovićem. Moja borba za rukomet i rukometnu reprezentaciju i državu, kao i promocija i dalje traje i ja sam to nastavio i želja nam je da i dalje nastavimo. Dok god se možemo boriti, borit ćemo se i nadalje kroz veterane Rukometnog kluba Sarajevo. Ova cijela reprezentacija se priključuje njima i mi ćemo zajedno sa njima nastaviti tu borbu, promociju grada, države, imamo nekih ideja i mislim da ćemo napraviti puno toga za našu državu, promociju rukometa i države.

Jedna stvar me posebno zanima. Sjećate li se momenta kad ste se sreli sa ekipom koja je stigla iz BiH?

- Mustafa Džonlagić je bio konzul u Turskoj i svi su tad stigli u Montpellier bez pasoša BiH. I kao na filmu, dajemo slike, on potpisuje te pasoše, koji dan-danas čuvam, njegov je potpis Džonlagić Mustafa, to izaziva malo i smijeh, a malo i ironiju, ali to je tako bilo. Cijelo to okupljanje je posebno, znali smo se jako dobro. Igrao sam u Želji, Mustafa je igrao u Želji, Ejub Kukavica je igrao u Želji, Muhamed Memić i ja smo igrali jedan protiv drugog, to je bivša Jugoslavija, znamo se mnogo godina. Rahmetli Rusmir Delahmetović je, također, bio u Želji, Ranko Božinović, koji danas nije tu, isto je igrao u Želji, Nenad Radović je bio u Želji i susret sa njima je stvarno posebno. Zašto smo danas došli u ovu situaciju? Jer su nam ostali lijepi momenti, sjećamo se svega toga i želimo da se priča o tome, da se ne padne u zaborav, jer ipak je to nešto prvo bilo i pokrenuli smo tada to i nastavljamo i dalje i dan-danas tu neku promociju u borbu za rukomet i za državu.

Mi smo sada tu da pomognemo (FOTO: Senad Gubelić) 

Pošto se kod nas stvari vrlo brzo i lahko zaboravljaju, Vi ste u jednom periodu bili dio reprezentacije BiH, kao pomoćni trener. Iz Vaše perspektive iz te 1993. pa do danas koliko se reprezentacija promijenila i rukomet u BiH, vidite li kakav napredak?

- Odlično pitanje. Mene a i mnoge bivše rukometaše boli to što BiH nije na svom mjestu. Zašto to govorim? BiH je u bivšoj Jugoslaviji imala sedam-osam rukometnih centara, kojima je hranila Jugoslaviju, jugoslovenske klubove. Iz tih centara su dolazili odlični i vrhunski rukometaši, svjetski poznati i priznati. Pomaka ima, Halid Demirović je napravio najveći pomak sa reprezentacijom, poslije je Dragan Marković napravio isto dobar posao, ali Marković je nastavio ono što je Halid počeo i došlo se do plasmana na Svjetsko prvenstvo, ali nije to - to u odnosu na ono što mi možemo, za što imamo potencijal. Danas, kad pogledate reprezentacije Slovenije, Hrvatske, Srbije, momci iz Bosne i Hercegovine igraju tamo. Moj sin (Igor Anić, op.a) koji je rođen u Mostaru, igrao je za Francusku, bio je prvak svijeta, prvak Evrope, ima Ligu prvaka itd. Andrej Golić, koji je iz Banje Luke, igrao je za francusku reprezentaciju i da ne nabrajam dalje masu tih momaka naših korijena, koji su otišli lijevo, desno, zato što ovdje organizacija nije na zavidnom nivou kako bi trebala biti. Očekujemo da donošenjem zakona o sportu, o čemu smo razgovarali sa premijerom FBiH Nerminom Nikšićem, zaživi ideja oporavka rukometa. Ako sve to što su oni rekli o pomoći savezima postane stvarno, onda u skoro vrijeme bi trebala i naša reprezentacija biti redovno prisutna na velikim takmičenjima, ne samo seniorska nego i omladinske.

Dakle, organizacija je najveći problem, a ne neke druge stvari?

- Saveze su vodili ljudi koji nisu bili iz tih sportova. Nažalost, ti su ljudi bili postavljeni po zadatku i šta su oni odradili - ništa, nikakvu bazu nisu napravili, ništa nije zaživjelo kako je trebalo, kao u drugim državama iz regiona. Znači, ti naši savezi su trošili novce, ali organizacijski nisu bili na nivou na kojem su trebali.