Čudesni i impresivni Danci predvođeni Gidselom

Kada se 2019. godine na Svjetskom rukometnom prvenstvu za muškarce, prvi put održanom u dvije zemlje (Danska i Njemačka), na pobjedničkom postolju našla reprezentacija Danske, čime je prekinuta višegodišnja dominacija reprezentacije Francuske, moglo se naslutiti da je u svjetskom rukometu na pomolu nova velesila. I obistinila se ta slutnja: na sljedeća dva prvenstva, u Egiptu 2021. te u Poljskoj i Švedskoj 2023. godine, Danci su ponovo bili najbolji. Na taj način Danci su postali prva reprezentacija koja je titulu prvaka svijeta osvojila tri puta zaredom. Da kuriozitet bude veći, na sva tri prvenstva niko ih nije porazio. Inače, titulu svjetskog prvaka dva puta osvajale su najprije Švedska, a potom, i to u dva navrata, Rumunija i Francuska.

Izostanci

Još pred početak nedavno završenog Svjetskog prvenstva 2025, ovog put održanog u tri zemlje (Danska, Hrvatska i Norveška), sve prognoze su govorile da će zlatna medalja ponovo pripasti Dancima - po četvrti put zaredom, iako su im nedostajala dvojica igrača koji su godinama bili glavni oslonac ekipe. Naime, na prošlogodišnjim Olimpijskim igrama u Parizu od državnog dresa oprostili su se standardni članovi najbolje sedmorke Danaca, golman Niklas Landin i lijevi bek Mikkel Hansen. Landin je dva puta bio najbolji golman Svjetskog prvenstva i dva puta rukometaš godine u svijetu. Na tri najveća međudržavna takmičenja u svijetu (Olimpijske igre te Svjetsko i Evropsko prvenstvo) Landin je osvojio ukupno dvanaest medalja. Hansen je još uspješniji: pored istovjetnog broja medalja, on je po tri puta bio najbolji igrač Svjetskog prvenstva i najbolji rukometaš godine u svijetu. No, već prve utakmice su pokazale da se izostanak ove dvojice rukometnih velikana neće ni osjetiti. Landina je uspješno zamijenio Emil Nielsen, a Hansena Simon Pytlick. Obojica su se na kraju prvenstva našla u najboljoj sedmorki.

Tokom cijelog prvenstva Danska je prosto mljela svoje protivnike, čak i one koji su na kraju prvenstva bili relativno visoko plasirani: Njemačku u drugoj fazi grupnog takmičenja (40:30), potom Brazil u četvrtfinalu (33:21) i Portugal u polufinalu (40:27). Ni u finalnoj utakmici protiv Hrvatske nije bilo znatno drugačije - Danci su pobijedili sa šest golova razlike (32:26). Ukupno uzevši, danski rukometaši su u devet utakmica postigli ukupno 330 golova ili prosječno 37 po utakmici. S druge strane, primili su ukupno samo 217 golova ili prosječno 24 po utakmici. Brojke su neumoljive: čudesna je danas rukometna reprezentacija Danske.

Nije baš jednostavno sublimirati odgovor na pitanje šta je to što karakteriše igru danske reprezentacije. Da ipak pokušamo. Kao nacija Danci su poznati po mentalnoj snazi, pa nije čudno što i njihovi rukometni reprezentativci imaju tu osobinu, zahvaljujući kojoj imaju sposobnost da se na terenu nose s pritiskom i daju sve od sebe da se tog pritiska riješe. Malodušnost je kod njih isključena. Danci imaju mnogo talentovanih pojedinaca sposobnih da na sebe preuzmu odgovornost čak i u odlučujućim situacijama, u kojima se, razumljivo, najradije bježi od odgovornosti. Ipak, njihovi individualni kvaliteti podređeni su timskoj igri, što ekipu čini još snažnijom. Igra u odbrani im je, pored snage i čvrstine, veoma disciplinirana, a fokus je na blokiranju protivničkog napada i oduzimanju (“krađi”) lopti. Njihov prelazak iz odbrane u napad je nevjerovatno brz s preciznim dodavanjima i raznovrsnim kombinacijama. Kontranapad je njihova specijalnost. Napad na punu odbranu protivnika je posebna priča. Brz je, s neobično brzim protokom lopte, nepredvidiv je i sa sposobnošću da se prilagodi različitim protivnicima i situacijama u igri.

A kada se ovome doda i mudrost kojom reprezentaciju Danske vodi njihov trener, sve su karte složene kada je u pitanju rukometno čudo sa sjevera Evrope. A ko je taj višegodišnji vođa danske reprezentacije? To je Nikolaj Jacobsen, stasiti i ne tako visoki 53-godišnjak, bivši reprezentativac Danske (148 utakmica i 584 gola) i dugogodišnji igrač njemačkog prvoligaša THW Kiel, s kojim je dva puta bio evropski prvak. Reprezentaciju Danske preuzeo je 2017, što znači da se i on već četiri puta zaredom zakitio zlatnom medaljom sa Svjetskog prvenstva.

Gidsel prije svih

U reprezentaciji Danske sve je as do asa, pri čemu se ne misli samo na one koji najčešće igraju nego i na one koji najčešće griju klupu, kako se to popularno kaže. Ipak, jedan igrač je za koplje iznad ostalih. To je Mathias Gidsel, 26-godišnji desni bek, od kojeg zaziru odbrambeni igrači, a napose golmani. Ovaj vižljasti (190 cm, 86 kg) neuhvatljivi danski reprezentativac igra za njemački klub Füchse Berlin, s kojim je bio evropski prvak. Zahvaljujući briljantnom nastupu na ovom prvenstvu, nije ga mogla mimoići titula najboljeg igrača prvenstva, koju je osvojio i na prošlom prvenstvu. Ali, to nije sve. I na prošlom i ovom prvenstvu bio je i najbolji strijelac. Na prošlom je postigao 60 golova, a na ovom znatno više - čak 74 gola (od toga samo jedan iz sedmerca). Tituli najboljeg strijelca ovog puta je dodao i titulu najboljeg asistenta, što je prvi put da ove dvije titule pripadnu jednom igraču. Danci su, naime, na njegovo izravno dodavanja lopte saigraču (najčešće je to Pytlick, s kojim je Gidsel u dječačkom dobu pohađao i rukometnu akademiju), čak 45 puta pogodili protivnički gol. Iako mlad, Gidsel već ima sedam medalja (od kojih su četiri zlatne) s tri najveća međudržavna takmičenja u svijetu. O kakvom vrsnom rukometašu se radi, govori i izbor najboljeg rukometaša godine u svijetu, koji vrši Međunarodna rukometna federacija (IHF) putem žirija. U zadnje dvije godine žiri je odlučio: najbolji je Gidsel. Kao što je već rečeno, Mikkel Hansen ima tri takve titule, a toliko ima i legendarni reprezentativac Francuske Nikola Karabatić. Kako su se obojica oprostila od reprezentativnog dresa, skoro da nema nikakve sumnje da će ih Gidsel stići i prestići.

Kada smo već kod izbora najboljeg rukometaša godine u svijetu, nije naodmet pomenuti da se u žiriju za izbor redovno već više godina nalazi i naše gore list. Riječ je o Jasminu Tajiću, sportskom novinaru sarajevskog lista Oslobođenje. Šta bi se moglo reći za igru Gidsela, trenutno najboljeg svjetskog rukometaša? On je nadasve svestran rukometaš, koji podjednako dobro igra i u odbrani i u napadu... i to na više pozicija. Fizički je veoma spreman, tako da može u istom tempu igrati cijelu utakmicu. Eksplozivan je, što mu omogućuje da brzo mijenja smjer i tako se oslobađa protivnika. Tehnički je vrlo vješt, s dobrim driblingom, pri čemu, kada zaobilazi protivnika, najčešće koristi fintu koja se u njegovoj zemlji naziva Rađenovićevom fintom (po Zdravku Rađenoviću, proslavljenom jugoslavenskom rukometašu). Dodavanja su mu precizna, kao i šut, koji je usto i snažan, mada ga rjeđe koristi - radije se provlači kroz protivničku odbranu ako u njoj primijeti makar i mišiju rupu. Inteligentan je igrač tako da dobro čita igru i donosi prave odluke u ključnim trenucima utakmice.

Domagoj Duvnjak odigrao posljednje veliko takmičenje za reprezentaciju

EPA

Hrvatska ponovo u vrhu

A gdje su danas i kako su na Svjetskom rukometnom prvenstvu 2025. prošle reprezentacije zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, nekada svjetske rukometne velesile? Nije ih bilo mnogo, svega tri reprezentacije (Hrvatska, Sjeverna Makedonija i Slovenija) od ukupno 32. A samo dvije godine ranije bilo ih je pet - tada je nedostajala samo Bosna i Hercegovina. Sjeverna Makedonija, koju danas vodi Kiril Lazarov, najbolji strijelac svjetskih prvenstava (92 gola), popravila je svoj plasman - s 27. na 15. mjesto. Slovenija je svoj plasman pokvarila - s 10. na 13. mjesto. Hrvatska je osvjetlala obraz osvajanjem srebrenog odličja (prije dvije godine bila je na devetom mjestu). Hrvatska je, bez sumnje, od svih reprezentativnih selekcija s jugoslavenskih prostora danas jedina vrijedna pažnje. Inače, u svojoj riznici medalja Hrvatska sada ima ukupno petnaest s Olimpijskih igara te svjetskih i evropskih prvenstava, od čega šest medalja sa svjetskih prvenstava. Na nedavno objavljenoj IHF listi najboljih rukometnih selekcija u svijetu u proteklom četverogodišnjem periodu Hrvatska je na petom mjestu. Ispred su samo Danska, Francuska, Njemačka i Švedska.

Za reprezentaciju Hrvatske deset godina (2002-2012) je igrao i njihov najbolji igrač svih vremena Ivano Balić, Splićanin po rođenju. Pored osam osvojenih medalja s tri najveća međunarodna takmičenja u svijetu te mnogih drugih priznanja, Balić je nekoliko puta biran za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva, odnosno najboljeg rukometaša godine u svijetu. Mada je nezahvalno proglašavati nekog rukometaša najboljim svih vremena, ipak je IHF to učinila 2010. organizirajući glasanje o tome ko je najbolji. Najviše glasova dobio je upravo Balić, kojeg krasi epitet najkreativnijeg rukometaša kojeg je svijet ikada vidio. Odmah iza njega na toj listi našao se Nikola Karabatić, reprezentativac Francuske, najtrofejniji rukometaš svijeta, koji ima čak osamnaest medalja osvojenih na tri najveća međudržavna takmičenja u svijetu, a da o individualnim priznanjima i ne govorimo. Balić i Karabatić su godinama bili ljuti protivnici na terenu i u duelima nisu prezali ni od malo grubljih nasrtaja jedan na drugog. Usput rečeno: kod glasanja za najbolju rukometašicu svih vremena, najviše glasova (čak 84,1%) dobila je Svetlana Kitić, nekadašnja rukometašica beogradskog kluba Radnički.

Hrvatska je sjajno igrala na ovom svjetskom prvenstvu. Do finalne utakmice pretrpjela je samo jedan poraz - u utakmici s Egiptom, u prvoj fazi grupnog takmičenja. U drugoj fazi grupnog takmičenja mučila se sa Slovenijom, ali je ipak bila pobjednik. U četvrtfinalu protiv Mađarske bila je prava drama. Iako je pred sami kraj utakmice gubila s nekoliko golova razlike, Hrvatska se, nošena euforičnim navijanjem u prepunoj zagrebačkoj dvorani Arena (više od 15 hiljada gledalaca), uspjela izboriti za šansu da u posljednjoj sekundi riješi pobjednika, što joj je i uspjelo. A onda je u polufinalnoj utakmici vođena bespoštedna borba između Hrvatske i Francuske. Hrvatska je potpuno neočekivano uzela konce u svoje ruke: stalno je vodila (nekada i sa velikom razlikom) i na kraju slavila pobjedu s tri gola razlike. Dugo nakon utakmice Zagrepčani su sa svojim ljubimcima proslavljali ulazak u finale jednog svjetskog prvenstva, u kojem su se posljednji put našli davne 2009. godine. I pored briljantne igre i pobjede u polufinalnoj utakmici protiv Francuske, niko realan nije očekivao da bi Hrvatska u finalnoj utakmici u Oslu, pred više od trinaest hiljada gledalaca, mogla zaustaviti Dance na putu ka četvrtoj zaredom tituli svjetskog prvaka. Nakon što su Danci poveli s 1:0, a Hrvatska potom izjednačila, Danci su ponovo preuzeli vođstvo, koje nisu ispuštali do kraja utakmice. I dok su hrvatski reprezentativci u prvom poluvremenu kako-tako držali rezultatski priključak, ipak se na odmor otišlo s četiri gola prednosti za danske reprezentativce (16:12). Hrvatska je imala nesreću da već u 21. minutu ostane bez jednog od ključnih odbrambenih igrača Marka Mamića, koji je dobio crveni karton. U prvom dijelu drugog poluvremena Danska je iz minuta u minut povećavala prednost te je u jednom trenutku bilo 24:14 za Dance. Iskusni trener hrvatske reprezentacije, Islanđanin Dagur Sigurdsson je ipak uspio motivisati svoje izabranike, koji su smanjili tu veliku prednost te je na kraju bilo 32:26 za Dansku. Ovoj gol-razlici značajno su doprinijeli i golmani. Dok je Nielsen imao čak trinaest odbrana, Dominik Kuzmanović i Ivan Pešić imali su zajedno tek pet. Najbolji strijelac kod Danaca bio je Gidsel s deset golova, a kod Hrvata desni bek Ivan Martinović sa šest i desno krilo Mario Šoštarić s pet golova. Upravo su se ova dvojica hrvatskih reprezentativaca našla u najboljoj sedmorki prvenstva.

Ostaće ovo svjetsko prvenstvo upamćeno i po jednom legendarnom rukometašu koji sigurno spada u sami vrh svjetskog rukometa u njegovoj istoriji. Riječ je o Domagoju Duvnjaku, kapitenu hrvatske reprezentacije. Duvnjak je još ranije odlučio da posljednja utakmica hrvatske reprezentacije na ovom svjetskom prvenstvu bude i njegova posljednja utakmica u reprezentativnom dresu. Na početku prvenstva nije imao sreće - povrijedio se te je nakon toga samo povremeno ulazio u igru. A kada nije bio na terenu, s klupe je bio velika podrška saigračima i trenerova desna ruka. S reprezentacijom je ovaj srednji bek (198 cm i 102 kg), sada već 36-godišnjak, osvojio ukupno devet medalja na tri najveća međudržavna takmičenja u svijetu. Nažalost, među tim medaljama nema zlatne. Rekorder je i po broju nastupa (više od 250) i po broju postignutih golova (više od 750) za reprezentaciju Hrvatske. Na svjetskim prvenstvima dva puta je bio najbolji srednji bek, a 2013. bio je izabran za najboljeg rukometaša godine u svijetu. Već jednu deceniju član je najtrofejnijeg njemačkog rukometnog kluba THW Kiel, s kojim je dva puta bio evropski prvak. U finalnoj utakmici i Danci su mu odali priznanje i obilježili njegovo zbogom reprezentaciji. Naime, samo desetak sekundi prije završetka utakmice, kada je Hrvatska bila u napadu i Duvnjak imao loptu u rukama, danski reprezentativci mu nisu pružili nikakav otpor i on je lagano ubacio loptu u mrežu. Bio je to neočekivan, nadasve simboličan gest zahvalnosti za ono što je Duvnjak dao svjetskom rukometu. Nedostajaće selekciji Hrvatske Duvnjakova maestralna igra: u odbrani čvrstina, blokiranje i oduzimanje lopte, a u napadu kreativnost, precizno dodavanje i snažan šut.

Neočekivani uspjeh i neuspjeh

Već smo rekli da je malo ko očekivao da bi se Hrvatska mogla domoći srebrene medalje. Isto tako, ni reprezentaciji Brazila se nisu davale nikakve šanse da bi se mogla naći među osam najuspješnijih. A ona se ipak našla - i na kraju se plasirala na sedmo mjesto. Ipak, najveće otkrovenja prvenstva bila je reprezentacija Portugala. Ova perspektivna selekcije sve do četvrtfinalne utakmice s Njemačkom nije imala nekih problema. Utakmica s Nijemcima bila je baš dramatična, posebno u drugom dijelu, kada je njemački golman branio ono što niko drugi ne bi mogao. On je na kraju utakmice, koja je nakon produžetaka od dva puta po pet minuta završena rezultatom 31:30, zabilježio čak 21 uspješnu intervenciju. A onda su se Portugalci u polufinalnoj utakmici namjerili na posebno raspoložene Dance i pretrpjeli visok poraz. Bilo je trinaest golova razlike za furiozne reprezentativce Danske. Dramatična je bila i utakmica za bronzanu medalju protiv favorizovane Francuske, a posebno njen kraj. U posljednjim sekundama utakmice, kod vođstva Francuza od jednog gola razlike, francuski golman je bravurozno odbranio jedan šut s krilne pozicije i time pokopao nadu Portugala da se prvi put nađe na pobjedničkom postolju nekog od tri najveća međunarodna takmičenja u svijetu. O kakvoj se reprezentaciji radi, govori i podatak da su se u najboljoj sedmorki prvenstva našla i dvojica Portugalaca: lijevi bek Martim Costa i pivotmen Victor Iturriza. Što se tiče Francuza, koji su čak šest puta bili prvaci svijeta, njihova bronzana medalja se ne može tretirati kao njihov neuspjeh - medalja je medalja pa bilo kojeg sjaja da je. Pogotovo ako se uzme u obzir da su u četvrtfinalnoj utakmici Egipćanima pobjedonosni gol dali samo nekoliko stotih dijelova sekunde prije nego je označen kraj utakmice. Njihov najbolji igrač bio je desno krilo Dylan Nahi, koji se našao u najboljoj sedmorki prvenstava. Ništa lošiji nije bio ni Dika Mem, koji se našao na drugom mjestu liste strijelaca s 54 postignuta gola (dvadeset golova iza Gidsela). U neuspješne reprezentacije prvenstva mogle bi se svrstati, prije svega, Norveška, Švedska i Španija. Krajnji plasman najteže je pao Šveđanima. Naime, ova rukometne sila, višestruki svjetski prvak (istina, u ranijem periodu) doživjela je pravi fijasko na ovom prvenstvu svijeta - nije se plasirala u četvrtfinale i na kraju joj je pripalo neslavno četrnaesto mjesto. To je najslabiji rezultat Šveđana na nekom od prvenstava svijeta. Podsjetimo se: u Egiptu su 2021. bili drugi.

Suđenje

Na ovom svjetskom prvenstvu sudijsku pištaljku imala su 24 para. Čak četvrtina parova bila je iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije - po jedan par iz svake od šest zemalja. Svojevrsno je to priznanje rukometu s jugoslavenskih prostora, pogotovo uzevši u obzir da je polufinalnu utakmicu između Danske i Portugala sudio par Lah - Sok iz Slovenije, a utakmicu za bronzanu medalju par Načevski - Nikolov iz Sjeverne Makedonije. Sudijski par iz Bosne i Hercegovine bila su braća Amar i Dino Konjičanin. Svojim suđenjem nisu se obrukali. Za razliku od nekih parova, čije suđenje nije baš bilo na nivou kakav svjetsko prvenstvo zaslužuje. Kada smo već kod suđenja, odnosno sudija, da kažemo da je, po mišljenju mnogih rukometnih znalaca, sazrelo vrijeme da se pitanje pasivnog napada riješi na pravedniji način - uvođenjem vremenskog ograničenja za napad. Ovako kako je danas, dosta je prisutno slobodno sudijsko uvjerenje, koje se, zašto to ne reći, može i zloupotrijebiti.