Sjećanje na ZOI 1984. godine

U Atinu je 18. maja 1978. godine na 80. sesiju MOK-a, na kojoj će se donijeti odluka o domaćinu 14. ZOI ‘84, iz Jugoslavije stiglo i nekoliko novinara. Pored ovoga, za nas najvažnijeg događaja u Atini na stadionu u Pireju, amaterska fudbalska reprezentacija Jugoslavije igrala je završnicu prvenstva Evrope, pa smo i to pratili.

Najviše reprezentativaca dao je Željezničar, koji je te godine ispao iz prve savezne lige. U finalu smo pobijedili Njemačku i osvojili zlatnu medalju.

Ekipu novinara predvodili su veterani Miro Radojčić, Zvone Mornar, Pavle Lukač, a iz Sarajeva Dragan Moldovan, Alija Resulović, Stjepan Kljuić, Mišo Kovačević, Nikola Bilić i kamerman Branko Tešanović. Dio novinarske ekipe iz Sarajeva kolima je dovezao sportski aktivista Ivica Pekić.

Delegacija Sarajeva stigla je u Atinu nekoliko dana ranije spavaćim kolima JŽ koja su bila smještena u atinski željeznički depo.

U konkurenciji Geteborga (Švedska) i Sapora (Japan), kandidata iz mnogo bogatijih i tehnički naprednijih zemalja, smatralo se da nemamo neke ozbiljnije šanse. Naši konkurenti djelovali su dosta ležerno očekujući Igre. Od 16. maja 1978. javljao sam se dva puta dnevno za glavne informativne emisije Radio Sarajeva, tako da sam u pres-centru dobro upoznao šarmantne grčke poštarice.

Na dan D donio sam im po čokoladu, da bi mi što je moguće brže dali vezu sa Sarajevom, jer sam se potajno nadao da možemo dobiti Igre. Tada su međunarodne veze išle preko Beograda. U pres-centru vladala je velika gužva. Najviše je bilo japanskih i švedskih novinara, više od stotinu.

U velikom foajeu bile su postavljene brojne kabine, a švedski i japanski novinari već od 12 sati držali su otvorene telefonske linije. U prvom glasanju Geteborg je dobio 10, Saporo 33, a Sarajevo 31 glas.

Sa velikim iščekivanjem i neizvjesnošću bilo je pitanje kome će pripasti u drugom krugu tih 10 glasova koje je dobio Geteborg.​ Nama je bilo potrebno 7 novih glasova.

Prvi put u ovakvim prilikama predsjednik MOK-a Lord Killanin nije saopštio odluku članovima MOK-a, nego su svi zajedno izašli pred novinare. Sjećam se dobro, nakon riječi da je Sarajevo domaćin ZOI ‘84, Pavle Lukač tako je u oduševljenju vrisnuo da se sve zatreslo.

Potrčao sam prema pultu gdje sjede poštarice i one su već bile pozvale Beograd. Dobio sam za 10 sekundi naš prijemni centar u Radio Sarajevu, a dežurni spiker bio je Rinko Golubović. Pozvao je glavnog urednika Ivicu Mišića, koji je naredio da se prekine program. Tada je prvi put u istoriji Radio Sarajeva program prekinut da se saopšti radosna vijest.

Od velikog uzbuđenja uspio sam samo da saopštim jednu rečenicu: kao nekada 490 godine, legendarni Filipides, koji javi da su na maratonskom polju Atinjani pobijedili Perzijance.

Tada je među nama u Atini nastalo slavlje kao i u Sarajevu, BiH i Jugoslaviji.

Pred Radio Sarajevom bila je velika obaveza pripremiti se za praćenje najvećeg sportskog događaja na ovim prostorima. Imali smo skromno iskustvo sa izvještavanja o sportovima na snijegu. Najveći događaj je bio 1975. godine, kada je zbog nedostatka snijega sa Pohorja u Mariboru trka svjetskog kupa Zlatna lisica prebačena na Jahorinu.

Kolege Mirko Kamenjašević, Jovo Dimitrijević i ja pratili smo ovo natjecanje najboljih smučarki svijeta i tada je u veleslalomu pobijedila najuspješnija takmičararka svih vremena, Austrijanka Annemari Moser-Pröl.

Sa karavanom smučarki na Jahorinu stigli su i brojni novinari iz cijelog svijeta i mi smo sticali nova iskustva prateći njihove radioprenose i izvještavanja.

Svake zimske sezone Jahorina je bila domaćin Evropa kupu, a na Vlašiću je podignuta skakaonica, gdje se održavalo takmičenje Pokal Vlašić, koje smo redovno pratili.

Generalna proba za otvaranje

Moje najveće iskustvo stekao sam 1982. u austrijskom Shladmingu na Svjetskom prvenstvu u alpskim disciplinama. Sa magnetofonom nagra išao sam od kabine do kabine i po 2-3 minuta snimao austrijske, italijanske, američke, francuske i naravno slovenske radioreportere. Svi su oni na svoj način dočaravali sliku smučara koji prolazi između kapija hitajući prema cilju.

Tada su YU smučari u Shladmingu postigli sjajan uspjeh. Boris Strel je u veleslalomu osvojio bronzanu medalju, Križaj se u slalomu popeo na drugo mjesto pobjedničkog postolja iza slavnog Šveđanina Ingemara Stenmarka.

Na nivou JRT oformljen je Pul YU radiostanica u koji su ušli brojni novinari iz Radio Beograda, Zagreba, Titograda i Sarajeva. Radio Ljubljana i Radio Skoplje imali su također brojnu ekipu novinara. Bilo nas je 15-ak uz veliku ekipu novinara Radio Sarajeva koji su pratili sve kulturne i druge manifestacije u danima Olimpijskih igara.

Na stadionu Koševo 8. februara 1984. zajedno sa kolegom Mirkom Kamenjaševićem našao sam se među 500 novinara koji su dobili akreditacije jer za ostalih 2.500 nije bilo mjesta.

Dan je bio prohladan bez snijega. Kada je klizačica Sanda Dubravčić zapalila olimpijski plamen, nad stadionom su počele padati prve pahuljice. Te noći Sarajevo, Jahorinu, Trebević, Bjelašnicu i Igman zasuo je snijeg. Palo ga je preko 70 centimetara. Na Bjelašnici na stazi za spust uz velike ljudske napore radilo se cijelu noć i uz pomoć pripadnika JNA do jutra staza je pripremljena. Međutim, zbog jakog vjetra i snježne mećave, odgođen je muški spust, koji je bio na programu 9. februara 1984, prvog dana Igara.

Osam dana kasnije dogodio se jedinstven poduhvat u istoriji Olimpijskih igara. Najatraktivnija kraljevska disciplina alpskog smučanja ženski spust bio je na programu 11. februara 1984, ali je prekinut zbog rupe na stazi kada je stazom prošlo šest takmičarki i prebačen za 16. februar. Sa čudesnom preciznošću na dvije planine odvijale su se dvije operacije: ženski i muški spust. Na Jahorini u 10.30, a na Bjelašnici u 12. Bilo je to 16. februara 1984, sve je funkcionisalo besprijekorno i time su spašene Igre.

Na Radio Sarajevu uveden je svakodnevni Olimpijski program u trajanju od pet sati, koji su preuzimale i ostale radiostanice.

Nikola Bilić i Jure Franko, osvajač srebrne medalje na ZOI 84

Smučarski skokovi na Igmanu na 70 i 90-metarskoj skakaonici bili su u centru pažnje. Od Primoža Ulage očekivala se medalja, jer je bio u sjajnoj formi. Na Igman je stiglo oko 50 hiljada gledalaca. Veliki pritisak Ulaga nije izdržao. Potpuno je razočarao. Osvojio je 57. mjesto, a na 90-metarskoj bio je 13.

Još jedina nada bili su alpinci. Imali smo sjajnu ekipu, koju su predvodili Križaj, Strel, Franko, Cerkovnik, Kuralt...

Bjelašnica - 14. februar 1984 - 10 sati. Muški veleslalom. Više od 10 hiljada gledalaca. Jure Franko nakon prve vožnje ima 4. vrijeme. Vodeći je Max Julen - Švajcarska, slijedi Andreas Welzl - Lihtenštajn, Franz Gruber - Austrija. Potajno se nadamo medalji samo da Franko ne pogriješi.

Drugu vožnju Jure Franko završio je u velikom stilu. Postigao je najbolje vrijeme, ali to je bilo dovoljno samo za srebrenu medalju. Zlatna je pripala Maxu Julenu, a bronzana Wenzlu.

Ovu trku prenosio sam zajedno sa Mirkom Kamenjaševićem. Nagrađen sam godišnjom nagradom Radio Sarajeva i Udruženja novinara BiH.

U mojoj novinarskoj karijeri, koja traje više od sedam decenija, dva najznačajnija događaja predstavljaju javljanje iz Atine najradosnije vijesti i prenos veleslaloma sa 14. ZOI-ja, kada je vitez bijelih staza Jure Franko donio jugoslavenskom sportu prvu medalju sa bijelih olimpijada. Ovome treba dodati i finalnu utakmicu Kupa šampiona kada je Bosna u Grenobleu 5. aprila 1979. kao prva košarkaška ekipa iz Jugoslavije osvojila titulu prvaka Evrope.

Veoma sam srećan što sam bio aktivni učesnik i sudionik tog vremena koje se smatra epohom najvećeg civilizacijskog uspona i emancipacije u istoriji BiH.