Sinner - Alcaraz: Najbolje što sport u ovom trenutku može ponuditi

Piše: Nedžad Omerović

Carlos Alcaraz i Jannik Sinner izvršit će svojevrsnu reinkarnaciju onoga što je prije punih 17 godina treći i posljednji put pošlo za rukom Rogeru Federeru i Rafaelu Nadalu kada su finalima Roland Garrosa i Wimbledona krunisali jednu etapu svog rivalstva.

Nakon što je evolucijom Novaka Đokovića 'Velika dvojka' postala 'Velika trojka', okolnosti za takvo nešto bile su dodatno otežane i trebalo je proći nekoliko dugih, generacijskih ciklusa prije nego je stvoreno plodno tlo za novi duo koji će, zahvaljujući svemu onome što predstavlja u kvalitativnom smislu, uspjeti u rasponu od 35 dana na dvije ekstremno različite podloge doći do samih završnica turnira. 

Alcaraz i Sinner, pripadnici Generacije Z, podsjećaju nas kako izgleda kada dva Titana u nastajanju podrede sebi jedan sport i od njega naprave pozornicu kojoj, čini se, obični teniski smrtnici, kao i nekadašnji besmrtnici, ne mogu pristupiti. 

Nije to nešto na što nismo navikli kada je riječ o ovom sportu, ili barem posljednjih 20 godina istog; samo je nastavak projekta koji su prije Alcaraza i Sinnera vodili upravo gore pomenuti besmrtnici u vidu Rogera Federera, Rafaela Nadala i Novaka Đokovića.

Njih trojica su u periodu od 2005. do 2023. godine od ukupno odigranih 75 Grand Slam turnira, između sebe podijelili njih čak 62, što je procenat od čak 82.6% osvojenih turnira i potvrda dominacije kakvu nikada prije njih nismo vidjeli.

I opravdano, mislili smo da nećemo ni poslije njih.

I poslije vrhunca - vrhunac

Jedan od najvećih izazova homosapiensa u igri zvanoj život definitivno je sposobnost uživanja u sadašnjosti, posebno kada su ožiljci iz onoga što je bilo, te strah od onoga što dolazi, previše duboki i jaki za potpunu predanost onome što trenutno jeste, koliko god ta trenutnost bila moćna.

U teniskom kontekstu, čak i dok je u punom jeku trajala dominacija nekadašnje Velike trojke, neizostavna su bila pitanja kako će tenis izgledati poslije njih, sa pratećim zaključcima da se, kao i u svemu u životu nakon doživljenog vrhunca, neminovno mora desiti pad. 

No, teniska jednačina nije pratila uobičajenu logiku i zakone upravo zahvaljujući atipičnosti onoga što je Velika trojka uradila, pa je tako i ono što se dogodilo nakon njih, umjesto očekivanog, rezultiralo potpuno neočekivanim.

Napredak tehnologije, treninga, ishrane, suplementacije, regeneracije omogućio je profesionalnim sportistima da duže traju, pa tako i trojici najboljih tenisera ikada da ostanu dovoljno dugo konkurentni i oblikuju nove generacije tenisera na način na koji su morali biti oblikovani kako bi na istom kursu mogli zadržati valutu jednog sporta.

Osim što je njihov dvocenijski kontinuitet anulirao jaz koji bi nastao njihovim ranijim (za nekadašnja vremena standardnim) povlačenjem, istovremeno je pripremio teren za savršen trenutak predaje štafete dvojcu koji tu štafetu zaslužuje da nosi. 

Tako smo 20 godina nakon što je Roger Federer svojim kvalitativnim skokom podigao tenis na viši nivo, a Nadal i Đoković ga naknadno dostigli i prestigli, dobili dvojicu mladih igrača koji su nastavili evoluciju bijelog sporta; uzeli najbolje od najboljih, a tome dodali i ponešto najboljeg od sebe.  
 

Tako slični, a tako različiti

Alcaraz i Sinner u svakom smislu predstavljaju nadogradnju onoga što smo gledali u prethodnim godinama, što samo po sebi ima posebnu težinu imajući u vidu da je ono što smo gledali najbolje što je ovaj sport do tada ponudio. 

Ne bazirajući se na puku statistiku onoga što su Carlos i Jannik već ostvarili, nikada ranije nismo vidjeli dva tako mlada, a toliko tehnički kompletna igrača bez evidentnih mana u igri. 

Čak i ako uzmemo Federera, Nadala i Đokovića kao reprezent teniskog savršenstva, shvatit ćemo da je svaki od njih kroz godine zajedničkog rivalstva i međusobnog tjeranja na napredak, postizao i dostizao nivoe i sposobnosti koje Alcaraz i Sinner već sada imaju, iako su tek u ranim dvadesetim.

Upečatljivost je posebno izražena u zajedničkim karakteristika koje dijele, kao i onima koje ih razdvajaju. 

Na prvi pogled, sličnosti su očigledne u baznim segmentima, činjenici da su obojica agresivni teniseri sa izuzetnim fizičkim sposobnostima; elastičnošću koja im omogućuje brze promjene ritma kako u lateralnom, tako i u kretanju prema naprijed, ali i proklizavanje koje im olakšava pokrivanje terena i sposobnost da odbranu efikasno pretvaraju u napad.

No, kada njihove tehničke karakterstike ubacimo u imaginarni 'Winrar' i raspakujemo, shvatit ćemo koliko slojeva uistinu razdvaja njihovu igru. 

Tenis Jannika Sinnera baziran je na dubini i brzini udaraca, sposobnosti da konstantno pogađa najdublje dijelove terena sa jako malim brojem neiznuđenih grešaka. Zahvaljujući tehnički savršenom bekhendu koji je na više različitih načina u stanju udarati jednako efikasno, te izuzetno jednostavnoj tehnici forhenda, Sinner postiže maksimalni efekat sa minimalnom štetom po svoju igru. Kada njegovom paketu dodamo vrhunski servis i odličnu kontrolu na riternu, uz već gore pomenute fizičke atribute, dobijemo gotovo savršenog igrača bez ikakvih tačaka eksploatacije.

Više je segmenata koje Alcarazov tenis razliku od Sinnerovog, a jedan od najistaknutijih definitivno je izostanak jasnog sistema u njegovoj igri, što nerijetko može biti problematično kako za njega, tako i za njegove protivnike. Alcaraz nije tehnički ujednačen igrač kao Sinner, tehnika na bekhendu mu je rizičnija, a na forhendu zahtijevnija, što sa sobom nosi više oscilacija, misshitova i neiznuđenih grešaka, te ujedno otvara prostor drugim igračima da mu uz adekvatnu egzekuciju gameplana iznuđuju greške. Svemu tome doprinosi i Carlosova prirodna tendencija ka pretjeranoj agresivnosti, koja na mnogo načina oslikava njegov karakter.

Ipak, sve ono što ga na jedan čini eksploativim i oscilativnim tipom igrača, na drugi mu omogućava dostizanje nivoa neuhvatljivog za druge. Koliko je izostanak jasnog plana igre problematičan sa jedne, toliko s druge strane otežava posao njegovim protivnicima da mu se taktički suprotstave upravo zbog nepredvidivosti udarca koji će odigrati u datom trenutku. Alcarazov bekhend, iako rizičan, i dalje je veoma stabilan udarac koji po potrebi može držati u igri, ali i razorno napadati po svim dimenzijama, dok mu tehnika na forhendu omogućava kreiranje eksplozivnih napada i uglova iz svih pozicija, kojima u potpunosti mijenja i okreće dinamiku poena. 

Poseban dodatak Carlosovoj igri daje prirodni osjećaj za istu, a tu se prvenstveno ističu maestralni drop shotovi, kao i generalna igra na mreži, a vrijedi istaći da mu i servis, kao i slajs, postaju sve bolji udarci i jača oružja. 

Međusobni mečevi i šanse na travi

Alcaraz i Sinner do sada su odigrali 12 međusobnih mečeva, od kojih je Španac dobio 8, a Italijan 4. 

Kada uzmemo u obzir da je Alcaraz u nizu od pet uzastopnih pobjeda nad Sinnerom, lako je zaključiti da je u ovom trenutku superiorniji igrač sa većim 'mental edgeom' u odnosu na najvećeg rivala. 

No, iako to možda jeste istina, nije u mjeri u kojoj se to na prvu zaključuje.

Čak tri od ukupno četiri meča koliko su odigrali na Grand Slam turnirima, mogli su veoma lako otići na stranu Sinnera, a odlučilo ih je samo nekoliko poena. 

Jasno je da se teniske sposobnosti, kvaliteti i ostvarenja ne baziraju na onome što je moglo biti, već na onome što jeste, te samim tim je suludo poricati činjenicu da je Alcarazov 'teniski peak' trenutno veći od Sinnerovog, što na mnogo načina pokazuju njihovi 'tijesni' mečevi i specifično situacije u kojima se isti 'lome', no neporeciva je istina da su razlike minimalne i da se u svakom trenutku mogu okrenuti na stranu italijanskog tenisera.

Kada je riječ o njihovom današnjem okršaju i posebno turniru na kojem će se odigrati, vrijedi napomenuti da je Sinner dobio njihov jedini wimbledonski susret odigran 2022. godine u okviru osmine finala, ali pošto ni jedan drugi nisu bili igrači kakvi su danas, teško je reći koliko nam tadašnji meč i njegova dinamika može ponuditi odgovora na pitanja koja imamo od današnjeg. 

Temeljna logika definitivno govori da bi Sinnerove vrline na travi trebale doći više do izražaja i odnijeti prevagu, s obzirom da je u stanju lakše generisati snagu udaraca i napadati, a istovremeno zadržati relativno mali broj grešaka. 

Ipak, trava kao podloga često obuhvata više od temeljne logike, posebno kada govorimo o Alcarazu i činjenici da i on posjeduje elemente čija egzekucija mu je olakšana na ovoj podlozi, što potvrđuju i dvije uzastopno osvojene wimbledonske titule. 

Na kraju, jedino što se može tvrditi sa stopostotnom sigurnošću jeste da će pobijediti igrač koji uspije nametnuti svoju igru, a mi se kao ljubitelji tenisa, ali i sporta u globalu, možemo samo nadati još jednom spektaklu kakav obično ne izostaje u mečevima njih dvojice.

Alcaraz i Sinner već sada imaju status legendi, a kada dvije legende nastupaju na istoj pozornici, pobjednik je uvijek sport. 

Wimbledon, 17:00h.