''Štap, mač, nož'': Niška škola aikida ima dugu tradiciju

Nekad pred 1992. Igor Strahinić je započeo prakticirati aikido. U Nišu je postojao karate. Bio je prisutan i džudo.

“Samo smo tako jurili, gledali i tražili nešto”, kaže on. “Kao školarci naleteli smo na reklamu: aikido.”

Štap, mač, nož

Osim tjelesnih, Igor i njegov saborac Dragan Antić u Građevinskoj školi vrlo brzo tehnike počinju vježbati i sa instrumentima. Štap, mač, nož.

“Što nismo mogli ni da sanjamo. Ni po filmovima da gledamo”, dodaje on. Steven Seagal još uvijek nije bio aktuelan na ovim prostorima.

“Ja sam zbog njega otišla na neku prezentaciju kluba gde su oni trenirali”, kaže Vesna Strahinić, Igorova supruga. “Mala, sitna ženica, razbacala ih je. To je meni bilo wooow.”

Prostor u kojem joj je dečko vježbao, vodila je Vesna Petković. Profesorica gitare na Višoj muzičkoj školi grada u kojem je dio svoga života provela Mira Stupica. Nije htjela upražnjavati disciplinu gdje joj je životni izabranik praktikovao. Išla je u Sofku. Nekadašnji Savez organizacija fizičke kulture.

“Da ne bude isto. U početku je to bilo kao nešto usputno”, smatra Vesna. Nije mislila da će to biti odabir da vježba za života.

“Meni posle kažu, ja nisam u tom momentu registrovao, zapamtili su me. Kao: Stalno si nosio neke štapove. Nešto si nosio zapakovano”, smije se Igor. Sa astronomije koja je bila sedmi čas, “svake druge nedelje kad sam imao trening pitao sam da me puste”. Profesorica mu je praštala izostanak. Bio je dobar đak. Zborila bi: “Hajde, idi, da se baviš nečim. Šta god...”

Život posvećen aikidu

“Ja sam bila srednjoškolka i trebali smo da idemo na treninge”, nadodaje Vesna. Išla je pravo iz škole. “Nosim štap i mač, a pita me razredna: Kakvi su ovo štapovi za pecanje? Šta to bre nosiš u školi?”.

Toitsudo-ryu aikido, bio je prvi aikido klub mjesta poznatog po osmanskoj gradini. No, to nije bio klub aikikaija, izvorne škole discipline koju je utemeljio japanski majstor Morihei Ueshiba.

“To je bio neki srpski derivat ki-aikida, toitsudo-ryu aikido”, pojašnjava Nišlija. Radila se meditacija. Vježbale su se bazične stvari koje se rade na svim mjestima gdje se praktikuje Ueshibina umjetnost. No, nisu toliko odomaćene. Pojedini aikikai majstori te neke stvari pominju. Stariji instruktori govore o ekstenziji energije ili kija.

“To je već, posle kad sam istraživao, poteklo od Koichija Toheija, čiji je ki-aikido čist”, nadovezuje se Igor. “A ovo je bila kao neka nadogradnja svega toga.” Osnivač stila je novosadski profesor muzike Dubravko Marković.

“Posle su dodali filozofiju u tu celu priču. Ali ono osnovno dok je bio, bio je prilično čist ki-aikido”, objašnjava žitelj zemlje o kojoj pripovijeda Zona Zamfirova. Nakon što je sa prijateljem počeo vježbati, pola godine kasnije pokrenuta je sekcija u Sofki, “pa još nekih nagrubo šest meseci”, po Igorovom sjećanju, “možda više-manje, otvorio se i realni aikido”.

Za razliku od Građevinske škole gdje je on vježbao, u Sofki se nije upražnjavala isključivo Ueshibina disciplina. Sekcija je to bila pri Džudo klubu Niš. Učitelj je bio Saša Ranđelović. Komisiju za polaganje je vodio Dragan Spasić. Kakva se vještina na tom mjestu praktikovala, Vesnin suprug kaže da je to “bio taj neki prvi aikido” u Jugoslaviji.

Igor Strahinić

“Ko je šta naučio i kako je video, tako je prenosio”, konstatuje Vesna, čiji momak 1994. odlazi u vojsku. No, kada se vratio godinu docnije, više nije bio zadovoljan stanjem u klubu gdje je započeo svoje prve korake. Njegovim riječima “počeli su da komplikuju. Da se više priča, a manje da se radi.” Osipalo se, “nešto sitno je ostalo”.

Dragan i Igor su počeli razmišljati o budućnosti. U tom su razdoblju malo vježbali i u Sofki. Tragali i po nekadašnjoj Titovoj prijestolnici. Sve utvrđivali kući. Bili su vrijedni i izvan dvorane za vježbanje. Gdje god su imali prilike. Malo su išli i na džudo. U međuvremenu drug mu se povređuje. Na času, redali su vježbače koje su potom preskakali.

“Ja sam preskočio osmoricu, stavili su devetog. Dragan je skočio i nagnječio rame”, prepričava majstor iz rodnog grada novinara i pjesnika Dušana Radovića. “Prilično smo bili spremni za to, ali preskočiti osam ljudi koji leže jedan pored drugog nije uopšte malo.” Vjerovatno to sada ne bi uradio.

Posjećuju seminare Kenjira Yoshigasakija. “Dolazio je u Beograd u Aikido klub Musaši. Bili smo kod Gorana Kurnika. Čini mi se na Vračaru”, napominje Igor. “To je bilo samo ono, fiksni telefon, nema mobilni, internet u to doba nije postojao.” Stupali su u kontakt s raznim ljudima.

“Imali smo one akcije, odemo, probamo i vratimo se”, prisjeća se instruktor iz Niša. “Presaberemo događaje, iskonsultujemo se, te vidimo šta je i kako je.”

Dok u nekom momentu nisu napipali aikikai. Čuli su za Jugoslavensku aikido federaciju. Dragan je kontaktirao. Javio mu se Saša Obradović, ondašnji generalni sekretar. Velibor Vesović je bio predsjednik. Iako su u savez primljeni sa visokim učeničkim zvanjima, oko ispita za majstorstvo se odugovlačilo. Kao da su željeli provjeriti njihovu volju i odlučnost.

“A i da nas malo usaglase sa njihovom školom. To mi je skroz imalo logiku, jer smo se u principu pojavili niotkuda i bez nekog validnog backgrounda”, izjavljuje Igor. “Mislim, bilo je ono, ne može to tako, a verujem da je bilo i tehničkih rupa u tom momentu.”

Zvanično su primljeni sa titulama koje su kvalificirane u razini braon pojasa. Ipak, drugi vježbači i dalje ih nisu uzimali za ozbiljno. “Jedan od uslova je bio kao hajde vi otvorite klub, pa kao da se nešto radi”, konstatuje mještanin grada u kojem je boravio Stevan Sremac.

Jugoslavenska aikido federacija 1997. ugošćuje japanskog majstora Masatomija Ikedu u glavnom gradu Srbije. Na Karaburmi. Godinu kasnije u Nišu se naziva klub po njemu.

“Hteli smo da bude nešto upečatljivo, kratko”, kaže Vesna.

“Videli smo ga u jednom momentu. Bili smo na seminaru”, ispovijeda se Igor, koji je sa Draganom po osnivanju imenovan instruktorom kluba. Mjesta gdje će se ugnijezditi originalna škola aikida. Ne sjeća se da li je prije ili poslije pominjano, ali je bilo priče o autorskim pravima. Koja nisu bila kao “u ovom današnjem smislu, ali eto nečije ime, pa mora da se ima odobrenje i onda mi nazovemo I.K.E.D.A. sa tačkama, jer je Ikeda uvek zvučno u imenu.”

Internacionalni klub ekoloških dimenzija aikida, kako je puno ime organizacije, počeo je djelovanje u hali Mašinsko-tehničke škole. Malo iza Gradskog polja i Tvrđave. Bilo im je daleko. Skupo. Nije bilo ni previše ljudi. No, krenuli su sa upisivanjem članova. Pravili su programe, pozivali ljude i izvodili prezentaciju vještine. Znali su napuniti dvoranu obrazovne ustanove. Ostalo je upamćeno da su bili na času kad su se oglasile sirene. Bijaše već počelo bombardovanje. Dogovor je bio da bez panike završe sat.

Igor i Vesna Strahinić

“Simpatično je što ponavljamo i dan-danas, bilo je kao imate pet minuta da se spremite i onda nakon tri minuta čujete samo prazna vrata: puf, puf”, navodi Igor. U blizini su kasarne. Još više je to unosilo strah vježbačima.

NATO-intervencija okrnjila im je nekoliko mjeseci praktikovanja. Međutim, septembra 1999. prelaze u Osnovnu školu Ćele kulu. Veliki je to bio preporod za sve njih. Bili su i vrijedni.

“Štampali smo plakate. Kad god si u školi i pri školi, uvek imaš neku populaciju koja se vrti. Puno dece dođe da proba, a dolazili su i sa strane”, zaključuje majstor sa Nišave. “Bili smo studenti. Dovoljno mladi da imamo puno kontakata.”

Godine 2000. Igor Strahinić i Dragan Antić u Aranđelovcu izlaze na ispit. Stječu majstorske naslove kod Masatomija Ikede.

“To je bila neka ogromna hala”, prisjeća se Vesnin životni saputnik, ondašnji kandidat za 1. Dan. Veliko je bilo polaganje. U sportskoj sali koja nije imala ventilaciju. “Međusobno smo jedni drugima asistirali. Mislim da sam asistirao nekom čovjeku koji je polagao za 2. Dan. Uopšte nisam znao čoveka.”

Nakon više od decenije praktikovanja, iz Ćele kule prelaze u Osnovnu školu “Sveti Sava”. Potom u suteren jedne privatne kuće. Tu provode dvije godine. Dragan se povlači. Igor nastavlja samostalno voditi klub. Naposljetku, skrašavaju se u prostoru znanom Kuća za decu i mlade. Pokraj Šivare. Kod majstora džuda Nenada Mladenovića. Čika-Neše.

I.K.E.D.A. je važan za razvoj Ueshibine discipline na jugu Srbije. Širili su se kao sekcije. I.K.E.D.A. 2 je postojao od 2004. do 2012. Nalazio se u mjestu Malošište kod Doljevca. Instruktor je bio Srđan Đorđević. U mjestu Oblačina pokraj Merošine, bio je stacioniran I.K.E.D.A. 3. Vodio ga je Milan Bošković od 2004. do 2012. kada prerasta u Aikido klub Taka. Zoran je Lukić u Kruševcu rukovodio sa I.K.E.D.A. 4 od 2005. do 2010. Transformiran je u Aikido klub Kruševac. I.K.E.D.A. 5 se nalazila u Aleksincu od 2008. do 2012. godine. Na čelu se nalazio Stevan Đorđević.

Dragan Antić, Kenjiro Yoshigasaki i Igor Strahinić

“Osim Zorana Lukića, sve druge Ikede su bili naši ljudi”, ističe Igor. U početku im je seminare držao Velibor Vesović. Kasnije je počeo dolaziti Saša Obradović. Već je to bilo vrijeme stvaranja nove organizacije. Izdvajanja Aikikaija Srbije iz Jugoslavenske aikido federacije. Ponuđeno im je da budu članica novoosnovane udruge. Prihvatili su. Do marta 2012. nova se organizacija zvala Aikido federacija Srbije − Aikikai Srbije. Docnije mijenja ime u Društvo za tradicionalnu japansku kulturu − Aikikai Srbije.

Sigurna tačka

“U Nišu nije bilo puno klubova. To je čak bilo dobro. Svi smo se reklamirali. Imali smo puno ljudi”, ocjenjuje stanovnik mjesta gdje su prve trenutke života ugledali Kostantin Veliki i Konstancije III. Velibor Vesović je kazao “da je aikido u Beogradu kao perverzija. Na svakom ćošku ima neki klub. Nama je te 2000. značilo mnogo moje polaganje kod Ikede.”

“Mi smo slavili dvadeset godina kluba. Došli su ljudi iz Beograda, Novog Sada, Kruševca. Skupili smo naše članove. Možda negde ima snimak gde plačem, pričam kako su svi ti ljudi odrasli sa nama. Ali zaista jesu”, prisjeća se Vesna, jedna od trenutnih instruktorica kluba I.K.E.D.A.. “Generacije dolaze i odlaze, ti si tu. Sigurna tačka koja je uvek tu. To je mnogo lepo.”

“Kao porodica na neki način. To te sve menja. Postaneš svestan da si uticao na tuđe živote. Na mlade živote”, zaključuje Igor Strahinić. Kako su se oblikovali. Šta su poslije radili, te kako prolaze kroz život. “Ti im tu budeš i savetnik. Nije to dođi samo na trening. Tu su i problemi. Prve ljubavi, upis škole i fakulteta.”