“Aikido vježbaju samo dobri ljudi”: Predrag Burić i tri decenije tihe borbe

“Ima jedna izjava Koichija Toheija”, govori Predrag Burić ispijajući kafu nadomak sahat-kule. “Da li ljudi postaju dobri vježbajući aikido? Ne. Aikido vježbaju samo dobri ljudi. I oni postaju još bolji.”

Podgoričanin je od desete godine života vježbao karate. Na jednom seminaru u šake mu je došao časopis o borilačkim vještinama. Privukla ga je priča o aikidu. Zato što je koncipiran kao odbrana. Bez elemenata agresije. Htio je praktikovati učenje japanskog instruktora Moriheija Ueshibe. Ali toga u Crnoj Gori nije bilo.

Potraga za majstorom

Odlaskom na studije u Prištinu devedesetih godina prošlog stoljeća u priči sa Branislavom Banetom Markovićem shvata da su obojica zainteresovani za aikido. Počinju samostalno vježbati. Ubrzo im postaje jasno da ne mogu bez učitelja. Odlaze u Beograd. Traže majstora od kojega bi učili.

“Kupili smo knjigu Mirka Jovandića, ali nismo znali gdje da ga nađemo”, ističe junak ove priče. Nabavili su i publikaciju Jovice Stanojevića. No, on je već bio umro. Smatrali su da je to kao i u nekim sportovima. “Da je Mirko Jovandić stariji. Možda je prestao vježbati. Ima dosta ljudi koji se bave u mladosti i kad dođu u tridesete godine prestanu”, priča Burić.

Sa Stevenom Seagalom, 2015.

Naposljetku pronalaze Ljubomira Ljubu Vračarevića. Tvorca poznatog po onome što se danas naziva realni aikido. Nema puno zajedničkih tačaka sa originalnim učenjem Moriheija Ueshibe. Međutim, disciplina se u državi Josipa Broza, ali i nakon nje, dugo i nerijetko predstavljala kao izvorni aikido. Često je bila jedina vještina preko koje se bar donekle mogla vježbati željena disciplina.

“Mi smo počeli tako. Međutim, vidjeli smo da to nije aikido koji bismo željeli da vježbamo”, napominje Predrag. No, kako nisu imali alternative, saradnju su nastavili sa beogradskim majstorom. Kad god su mogli, išli su mu na časove.

“U petak sjednemo u autobus, odemo u Beograd. Hotel Slavija je bio jako jeftin”, uvjerljiv je rođeni Prištinac. “Uzmemo sobu i idemo pravo kod njega. On je tada već bio napravio svoju salu. Tamo gdje mu je i kuća. Uđemo u četiri sata, izađemo u deset naveče. I onda isto sljedeći dan, te naredni. Tako učiš. Upoznaješ ljude.”

Svaki dan samostalno praktikuju i u kosovskoj prijestolnici. U sportskom centru Boro i Ramiz postojala je divna džudo dvorana, sjeća se Predrag. “Termina je bilo koliko hoćeš”, pa su imali mogućnost praktikovati i tokom dana. Vježbali su prijepodne i poslijepodne. Trajalo je to nekoliko godina.

“Ujutro dođemo i učimo padove. Bacamo se, probamo tehnike, ispravljamo kako bi trebalo da ide”, nadodaje mještanin grada kuda protiče Morača. “A onda naveče dođu ovi što vježbaju i onda njima pokazujemo. Radimo s njima, te onda opet i mi radimo. Grabimo koji vikend kada imamo para, kupimo autobuske karte i pravo u Beograd.”

Formirali su Aikido klub Priština. Imali učenike. Iako su učili od Vračarevića, trudili su se koliko god su mogli da ono što upražnjavaju bude što više nalik izvornoj japanskoj vještini.

U Baru 2018.

“Nabavili smo i literaturu. Tu je bio nezaobilazni Morihiro Saito, a pojavili su se i VHS snimci”, prisjeća se Predrag svojih početaka dok sjedi u Staroj Varoši, nadaleko poznatoj po arhitekturi osmanske uprave. Povratkom iz kosovske prijestolnice u crnogorski glavni grad, ne želeći prestati sa praktikovanjem discipline, marta 1995. osniva Aikido klub Podgorica.

Na prvom času u Sportskom centru Morača bilo ih je osmoro. Zgledali su se. Pitali se hoće li biti nešto od toga. Sedam dana docnije, bilo ih je sto trideset. Primjenjivao je ono što je naučio kroz rad sa Banetom Markovićem. Ali i od Ljube Vračarevića. Podrška mu je bio i Vesko Vlahović.

“Da nije bilo njega, ničega ne bi bilo. Napravili smo dosta zajedno. Neki moj savjetnik. Neki moj mentor”, izjavljuje stanovnik grada što se razlio pod Goricom. “Kad treba donijeti važnu odluku, razgovaramo. Nikada ne bi rekao: To, tako! Ali mi tako predoči situaciju, da mi to jasno odaberemo.” Nije praktikovao disciplinu. No, bio je tu da ga uputi, savjetuje i pomogne oko organizacije.

“Danas mislim da bi bilo nemoguće” na taj način pokrenuti organizaciju “ukoliko nisi dobar majstor, da pri tome ne uložiš određena sredstva. Moraš se i promovisati na društvenim mrežama. Međutim, u ono doba, to je bilo moguće”, ustvrđuje Predrag, rođen 1962. “Prvo te posmatraju. Da vide da li znaš. I kada vide da to funkcioniše, onda ti se polako otvaraju vrata. Mi smo odmah od svih bili prihvaćeni u Podgorici.”

Ubrzo nakon osnivanja kluba, na televiziji se pojavljuju reklame. U Beograd dolazi japanski majstor Yoji Fujimoto. Pravi se veliki seminar. Događaj se organizuje maja 1995. u dvorani Pinki. U Zemunu.

“I došao sam sa mojim drugarom iz Lebana, Bojanom Smiljkovićem. Vježbao je takođe kod Ljube. Tu sam upoznao Velibora Vesovića, pa onda i Mirka Jovandića”, ispovijeda se podgorički instruktor.

Iz glavnog crnogorskog grada u srbijansku prijestolnicu je došao sam. Nije imao koga da povede. Niko ništa nije znao. Bili su omladina. Nije bilo ni novaca. Prvog koga susreće u Beogradu jeste Saša Obradović. Ondašnji generalni sekretar Jugoslovenske aikido federacije.

“Tu je već bilo struja. Meni je bilo super. Nisam shvatao da je Mirko Jovandić jedna, kod Saše Obradovića i Novaka Jerkova nisam primijetio da su oni takođe druga struja. Vidio sam to, ali se to mene nije ticalo”, pojašnjava začetnik aikida u Crnogoraca situaciju na nivou zajednice. “Kad se pomene da si bio kod Ljube, oni ga šutnu. Neće ni da mu kažu zašto.”

Predrag Burić, 2019.

Događaj je napravio prekretnicu u njegovom životu. Odlučio je ići ispočetka. Došao je do onih koji vježbaju Ueshibin aikido. Originalnu školu aikikai. Ubrzo je posjetio Ljubu Vračarevića.

“Mi smo ostali godinama u divnim odnosima. Razmjenjivali čestitke za Novu godinu. Rekao mi je: ‘Ili radiš realni ili ideš tamo.’ Pružio mi je ruku i popili smo piće. Potpisao mi je svoju knjigu. Što se tiče aikida, on je napravio dosta loših stvari”, ističe osnivač prve crnogorske udruge aikida, primičući sebi zalogaje svježe serviranih tulumbi. “Sada to nema nekih uticaja. Ali trebalo je to shvatiti u ono doba. I donijeti tešku odluku. Da se sa nekih visokih zvanja koje imaš odjednom prebaciš i kreneš ispočetka. Pogotovu ovdje gdje nema ništa. Nije bilo nikakvog traga, ničega.”

U narednim je godinama obilazio seminare koje su držali japanski učitelji. Između ostalih, Masatomi Ikeda, Masatake Fujita, Nobuyoshi Tamura, Yoji Fujimoto i Yoshimitsu Yamada. Nije razmišljao o zvanjima i o polaganjima. Htio je učiti.

“Ja sam išao kod Mirka Jovandića. Na njegove seminare. Ja sam se tu snalazio. Nisam ni znao ko je ko. Svi su onda oni bili aikidoke. Drugari. Jednom prilikom mi Velibor Vesović kaže - hajde da pravimo nešto zajedno.”

Na Predragove pozive u Crnu Goru majstori počinju dolaziti i držati seminare. U početku Bojan Smiljković i Goran Šturanović. Studenti Ljube Vračarevića. Nedugo zatim, Dragiša Giša Jocić, Mirko Jovandić, Velibor Vesović. Naposljetku, Toshiro Suga i Yoshiaki Yokota.

“Ali nikada sa moje strane nije bila jedna linija. Sve sam prihvatao”, ustvrđuje ovaj praktičar Ueshibinog učenja. Činilo mu se prirodno. Ipak, najviše je radio sa Mirkom Jovandićem.

Jedinstvo u Maslinama

Godine 2014. posjetio je Zemlju izlazećeg sunca. Praktikovao u Aikikai fondaciji, ali i prisustvovao svečanosti uručenja medalje i povelje japanskog cara doshuu Moriteruu Ueshibi. Pročelniku vještine u svijetu. Sljedeće godine u Crnoj Gori upoznaje američkog glumca Stevena Seagala. Jednog od najvećih svjetskih promotora discipline Moriheija Ueshibe.

Toshiro Suga i Predrag Burić, 1997.

“Pitali su ga da li bi upoznao ljude koji ovdje vode aikido. Rekao je da želi. Veče smo proveli u divnom razgovoru. Onda je otputovao. Išao je u Soči”, kaže Predrag. Vratio se još jednom. “Ponovo smo se vidjeli na primorju. Ručali.” Sve vrijeme razgovora, vještina je bila prvorazredna tema.

Ispred Velibora Vesovića se 2000. održavaju prva polaganja za majstore u Podgorici. Velimir Vlahović, Sreten Kankaraš, Dejan Đurašković, Edin Ramović i Darko Mihailović, postali su poslije Predraga Burića prvi majstori u Crnoj Gori.

“Ja sam uložio nevjerovatan napor ovdje”, zaključuje Burić, koji je u nekom trenutku ostao bez prostora u Sportskom centru Morača. No, tada se kao i uvijek pojave trenuci kada svijet vještina dobije poseban značaj u životu svakog aikidoke.

“Moj drug Zoran Milović tada ima svoju salu u jednom prigradskom naselju Masline”, veli Predrag. “Kada vidi da ja u nekoj školi ne mogu da ostanem duže, osim za vikend, dolazi kod mene.”

“Čujem da nemaš salu. To ne valja ništa”, obratio mu se prijatelj, proslavljeni džudoka. “Ako ti staneš, staje i aikido u Crnoj Gori. Neću to da dozvolim. Znaš gdje je moja sala, dolaziš večeras. Dogovoramo se za termine. Ti ćeš prvi da biraš.”

“Dvanaest godina smo bili tamo. To je zgrada mjesne zajednice Jedinstvo u Maslinama”, pojašnjava Predrag.

Početkom 2000-ih počinje raditi na osnivanju krovne organizacije. Formiraju se klubovi Budućnost i Sensei Tamura. Zajedno sa Aikido klubom Podgorica 2005. osnivaju Crnogorski aikido savez. Trenutno ga čini pedesetak aktivnih aikidoka. Raspoređenih u sedam dođoa. U Baru, Kotoru, Podgorici i Tivtu. U glavnom su gradu 2012. i 2022. bili domaćini i organizatori Generalne skupštine Evropske aikido federacije, čijom je članicom asocijacija postala 2007. godine.

Crnogorski aikido savez u glavnom gradu godišnje održava četiri redovna seminara. Tu je i ljetnja škola. Svake godine mijenja mjesto održavanja. Na dva seminara, u aprilu i novembru, iz prijestolnice Srbije događajima prisustvuje Mirko Jovandić.

Predragova misija je širenje zajednice koja će svjedočiti o razvoju japanske kulture u malenoj Crnoj Gori. Život je tome posvetio. Nikada zbog toga nije požalio.

“Ja sam svoj klub izdijelio na više klubova”, ocjenjuje podgorički majstor i nositelj 6. Dana. “Iza mene treba ostati organizacija koja će da radi. Tužno mi je, vidim da u Srbiji ne ostaje niko ko je dostojan i sposoban da nastavi. Jedna loša situacija. Da smo svi ostali Jugoslavija, bilo bi tu puno ljudi koji bi dobro funkcionisali.”