Bogdan Tanjević za Oslobođenje: Dejan Bodiroga je rođeni lider i vođa

Dejan Bodiroga jedno je od zaštitnih lica protesta studenata u Srbiji. Proslavljeni košarkaš je sada direktor Eurolige, ali je na svakom studentskom protestu, a po kuloarima se priča da bi mogao biti i kandidat za predsjednika Srbije ako aktuelni čelnik naših istočnih komšija Aleksandar Vučić i raspiše izbore.

A teško ko može bolje poznavati Bodirogu od legendarnog Bogdana Boše Tanjevića, čovjeka koji ga je uzeo iz Zadra u Trst i s njim prošao najvažnije sportske godine tada mladog košarkaša. Nerijetko Bodiroga u svojim izjavama ističe važnost Tanjevića za svoju karijeru, pored Krešimira Kreše Ćosića.

- Meni je čast da me spominje zajedno sa Krešom, jer Krešo je poseban lik. On je nešto najljepše što nam se desilo u ovom sportu, sasvim sigurno rodonačelnik jugoslavenske košarke. Jer u to vrijeme smo baš svi tvrdo bili Jugoslaveni. Niko nije isticao ništa od neke svoje pripadnosti. Imali smo mi priznate granice, koje su ostale i danas, kako ih je nacrtao Moša Pijade 1945. godine. Naravno, svi smo pobijedili u ovim ratovima, ali prvo o Kreši. Ja o njemu svakodnevno pričam, na neki način mu produžujem život, što je nemoguće, naravno, ali sjećanje je stvar za koju živimo - da nas se neko sjeti. No, to je direktno povezano sa Dejanom Bodirogom. Dešavalo se to, kada ja nisam ni razmišljao da dobijem Dejana u Trstu, čitao sam novine - italijansku Gazzetu, gdje je pisalo novi Magic Johnson. A ja sanjam od Magica Johnsona, od Mirze Delibašića, koji je bio preko dva metra, a bio je playmaker u pravom smislu - nekad iz druge uloge, neko mu je morao potrošiti snagu da prenosi loptu, a u organizaciji je Mirza bio playmaker, jer je više volio da proigra, nego da da koš. Oduvijek sam težio da su mi igrači od 205 do 215 centimetara visoki. To je bio moj koncept od prvog dana. I sada je, idem da vidim to čudo, ako jeste čudo. Mada, dok ne vidim svojim očima, neću da donosim sud. Još su se ovdje igrali neki turniri. Tamo je već počelo da se svašta dešava u Vukovaru. U daljini se čuju topovi. A ovdje se još sprema nastavak života, priprema se za sezonu i tako dalje. Zadar organizuje neki turnir u Istri, što mi je blizu. Odem da vidim i kažem da je to upravo ono što sam mislio. Pojavi mi se u stomaku želja, kao kada sam prvi put vidio Mirzu protiv Bosne u 2. ligi. To su na neki način isti likovi. Altruizam plus talenat i plus neka blagost. Oba su bili blagi igrači. Mirza je bio blag čovjek, bez zloće, za koju mi, treneri, smatramo da je neophodna da neko postane veliki igrač. Da si u prenesenom značenju potencijalni ubica, da si u stanju da mrziš protivnika kada izađeš na teren. Jako rado to gledam uvijek. A njih dvojica su baš bili slični. Imali su talenat, visinu. I tu se završi moj san, jer u tom momentu nemam neku ideju da bih mogao doći do Bodiroge. Neće proći ni mjesec, kad evo ga Krešo Ćošić, moj dragi drugar iz djetinjstva. Djetinjstvo je uvijek najvažnije. I evo ga sa Dejanovim bratom Željkom i Mišom Ostarčevićem, koji je bio Krešin najvjerniji pratilac. I dolazi meni Krešo i kaže: Stari moraš uzeti Dejana. I sada, ovo je jedna posebna priča, koju ću ponijeti u grob, jer sam s Krešom uvijek bio pravo dobar prijatelj, mogli smo jedan drugom reći apsolutno sve, doslovno ono iz stomaka - ono što se ne kaže nikom. I sad u tom momentu ja Kreši kažem: Ma je*i se, Krešo. Znaš da imamo u Italiji samo dva mjesta za strance, a on meni: Šuti! Glupi Bosanac, radi kako ti ja kažem. E sad zamisli mene go*nara koji tvrdi pazar. I dan-danas je Krešo meni na visokoj poziciji među 10 najvažnijih ljudi, ja njemu to kažem i toga me je sram i to ću ponijeti u grob, među svim go*nima, koja sam napravio. I na kraju sam ja trebao ubijediti predsjednika Giuseppea Stefanela i klub da to urade, odredio sam cijenu i dali smo mu ugovor na pet godina, pa sam ja dobio taj poklon. A to je bio jedan pravi poklon. I tako je počeo taj naš zajednički petogodišnji rad u Trstu, pa u Milanu, kaže na početku razgovora za Oslobođenje Boša Tanjević, pa nastavlja o karakteru svog rada i Dejanovom prilagođavanju.

Tanjević se rado prisjeća dolaska Bodiroge u Trst/Foto: FIBA

- Nastojim da na neki način, kako se kaže, indoktriniram igrače. Nekako mojom idejom dobrote. Ističem taj dio, gdje svako od nas treba da se odrekne malo svoje egoističke želje zarad nekakvog zajedničkog rezultata. Pa onda to ispadne još veće kad je pojedinac dobar, a postigne se neki rezultat. Sve potvrde za velike igrače dolaze nakon što si postigao zajedničke rezultate i sa tim dokazuješ svoju veličinu. Ali tu je puno drugih utjecaja koje širiš na igrača i na okolinu. Naravno, pratiš ideologiju kluba i Dejan je izrastao u jednog ozbiljnog čovjeka. Njegov potonji život pokazuje da je umio da interpretira ideju zajedničkog života i etičkog načina ponašanja. Poslije je u svim klubovima postigao svjetske rezultate - u Madridu, u Panathinaikosu, u Barceloni. Dakle, svuda je potvrdio tu karakteristiku, da je ne samo što je po talentu najbolji nego da je i unutar zajedničkog rezultata najbolji. Dakle, da obezbjeđuje i ostalima suigračima, prijateljima, veliki rezultat od kojeg svi imaju koristi, što takvom igraču donosi još veće priznanje. Nije dovoljno da si prvi strijelac nečega, nego da je ekipa uspjela. Recimo i onih 45 Varajinih poena ili Mirzinih 30 u finalu Kupa šampiona protiv Emersona ne bi toliko vrijedili da se nije pobijedilo u finalu. Tačnije, ne bi bilo toliko pamtljivo kao danas što jeste da nismo pobijedili. Tako da je Dejan tako izrastao i nije slučajno ni predsjednik Eurolige. To se ne zaradi budalesanjem ili neprimjernim istupima u javnosti. To se zaradi upravo mudrošću ponašanja i kulture ponašanja - da je čitav njegov život obilježen sa tom istim mudrošću kao igrač. On je bio senior kao igrač, a po godinama omladinac. Djelovao je pametnije stariji nego što jeste po godinama, pa je tako nastavio i u životu poslije igračke karijere. Postao je predsjednik Eurolige, a to je baš veliko priznanje. To je najvažnije takmičenje na svijetu poslije NBA, kaže Tanjević.

Da li se radi o slučajnosti ili o godinama provedenim zajedno, ali Bodiroga u svojim istupima u javnosti podsjeća upravo na legendarnog trenera KK Bosna. Nemaju napadan stil, sve je uvijek umjereno, tiho, ali kad se izgovori, uvijek zvoni u javnosti i čuje se nadaleko.

- Prije svega, drago mi je čuti da neko to kaže, kao vi sad. Onda je to dokaz da si život potrošio u dobrom pravcu. U smislu da si nešto uradio, a ne samo za svoju gu*icu. Najlakše je sebe najviše voljeti. Drago mi je to poređenje, jer smatram da je Dejan čovjek koji je rođen da bude vođa, da utječe na druge. Jer je to jedan pozitivan način utjecaja koji širi oko sebe. Inače smo u kontaktu stalno. Jednom u mjesec, jednom u dva. Među nama se to uvijek svodi na šalu. Šalom rješavamo i ove ozbiljne stvari. Mirza je imao taj talent da pošalicom razriješi neke stvari. To su ti mladi ljudi sa talentom mudraca. Jer to ne mogu baš svi, a kad se tome doda i da imaju ekstratalent, onda ispadne prava priča. Tu vidiš da je dobro povezana priča sa Mirzom, jer veoma velika sličnost postoji između dvojice, prije svega preko moga života - u smislu da sam imao istu želju. Kad sam Mirzu vidio prvi put, postojala je neviđena impresija i želja - da mi je još ovoga. Bio sam siguran da ono s čim smo počeli 1971. da ćemo biti prvaci, nisam mislio prvaci Evrope, nego prvaci Jugoslavije. To je već bilo da si prvak najjače lige Evrope, ali dolazak Mirze je značio - evo jagode na šlag. Ja sam se zanio time na kraju tog dugačkog puta, kad smo već imali dobre karte za poker, to je bio full kraljeva. Veza je, dakle, jako bliska, u šta se uklapa u priču i Krešo Ćosić, priča Tanjević.

Proslavljeni košarkaš je među prvima stao uz studente u Srbiji/Foto: EPA

- Krešo je bio navijač Bosne. On je proveo godinu vojske u Sarajevu, on je bio više na obaveznom boravku, nego u nekakvom drilu, za što sam se opet ja izborio, jer sam njegovog kapetana ubijedio u to. Krešo nije htio da uzme pušku, jer u njegovom vjerovanju nema toga. I dali su mu u kasarni ulogu konjovoca. Možeš misliti Krešo Ćosić - konjovodac, gdje nema nijednog konja ni magarca i brzo sam se zbližio s njegovim kapetanom. Krešo je došao u vojsku u ono vrijeme, kada informacije servira Služba državne bezbjednosti. On je bio misionar, a mene je imao u vidu da budem šef DB-a za BiH, kaže kroz smijeh Tanjević, pa nastavlja:

- Tad se on družio s nama intenzivno, to jeste i trenirao malo i ja mu dam da malo trenira ekipu. On je bio čovjek koji je jeo malo ili nimalo. Mi smo svi, čitava jugoslavenska košarka je stajala iznad stola da gleda hoće li nešto pojesti. On je krenuo sa 66 kilograma, a ne znam da li smo ga do kraja života dogurali do 100 kg. I mi sa strane gledamo i vidimo da je pojeo šniclu, pa smo bili u čudu. Krešo je iz tog svog boravka, osim ličnog prijateljstva, postao i navijač Bosne. Objektivno, ako je i za koga navijao, to je bilo za nas. To se vidjelo po njegovoj odluci poslije da uzme Svetislava Pešića za selektora juniorske reprezentacije i iz toga proizlazi i taj respekt prema Bosni. I u toj priči oko Dejana se vrte sva trojica i to je jedna divna priča nekadašnjih vremena i onog što nas je krasilo - apsolutno zajedništvo, koje se poslije razbilo i dalje se razbija.