Benjamin Mendy (ni)je kriv

Dvije godine nakon prvih optužbi za silovanje, bočni fudbaler Manchester Cityja Benjamin Mendy oslobođen je po svim tačkama optužnice te je slobodan i u izboru nove sredine, nakon što mu je ugovor sa aktuelnim prvakom Engleske i Evrope istekao.

Iako je od prvog dana djelovalo da ne postoji ni trun šanse da je Mendy nedužan, jer je optužnica uključivala ukupno sedam navodnih žrtava i ukupno deset tačaka, postepeno se klupko odmotavalo sve do 14. jula, kada je održano i posljednje suđenje Mendyju, na kojem je porota oborila i posljednje optužbe na račun Mendyja.

Guardian je u sveobuhvatnim izvještajima sa suđenja objavio mnogo informacija o dokazima koji su prevagnuli u korist Mendyja, a pojedinim žrtvama je tokom suđenja potpuno uništena kredibilnost videosnimcima i tekstualnim i audioporukama, koje nisu dokazale samo da su u aktima navodnog silovanja ove osobe uživale, nego da su često susrete sa Mendyjem i skupa sa njim optuženim Louisom Sahom (ne bivšim fudbalerom Manchester Uniteda, već njegovim imenjakom) inicirale. Dokazano je i da su se pojedine žrtve među sobom poznavale, te da postoji određen stepen vjerovatnoće da je kompletna priča, zapravo, zavjera da se Mendyjeva reputacija uništi.

Previše pitanja

Shrvani Mendy je plakao tokom izlaska iz sudnice, govoreći da je uvijek ponavljao da je nevin, a sama činjenica da nije osuđen baš ni po jednoj od deset tačaka optužnice gotovo je nerealna. Nerealno je da je formirana takva optužnica, a da se onda nije uspjelo dokazati baš ništa iz nje, što može pobuditi sumnju na postojanje zavjere da se Mendy uništi, koji god bili motivi za to.

Iako su motivi za takve stvari često finansijske prirode, ovaj put nisu postojale ucjene na račun Mendyja ili bilo koga njemu bliskom, pa ova priča dobija i malo drugačiji, nedefinisani obrat. I to povlači brojna dodatna pitanja. Šta je motivisalo pojedine žene da optuže Mendyja za silovanje iako su same vrlo dobro svjesne da se takvo što nije desilo? Da li je činjenica da pojedine žrtve zapravo dokazano nisu žrtve motivisala porotu da ima subjektivan pristup i prema drugim žrtvama u procesu, odnosno da li su sve žrtve u ovom procesu zaista lažne? Zašto je tužilaštvo u obzir uzelo baš sve osobe koje su optužile Mendyja ako je kraćom istragom moglo dokazati da pojedine lažu? Kakav će odnos prema silovanju biti u budućnosti, odnosno hoće li stvarne žrtve silovanja u budućnosti nositi stigmu da su lažovi? Na koncu, šta će biti sa Mendyjem, ko će njemu nadoknaditi dvije godine karijere koje su trebale biti najbolje do tada? Ko će nadoknaditi Manchester Cityju činjenicu da dvije godine nije mogao računati na važnog prvotimca kojeg je uredno plaćao, a koji je u očima zakona nakon posljednjeg suđenja nevin?

Odgovore na ova pitanja izuzetno teško je dobiti. Statistika kaže da samo jedan posto optužbi za silovanje na kraju rezultira osudom za počinitelja, barem u Velikoj Britaniji. Statistika isto tako kaže da 70% slučajeva optužbi za silovanje u Velikoj Britaniji koji rezultiraju sudskim postupkom na kraju završe osudom. To bi značilo da su šanse da je Mendy zaista silovatelj značajno manje nakon završetka dva sudska procesa koja su se vodila protiv njega, jer iako je postojalo 70% šanse da bude osuđen jednom, pa drugi put, on je oba puta oslobođen.

Sama činjenica da nakon dva suđenja uopšte možemo i moramo raspravljati o tome, ukazuje na to koliko je pravni sistem u ovom kontekstu manjkav. I to nije pošteno ni prema kome. Zamislite kako se osjećaju osobe koje su silovane, a nemaju mogućnost to dokazati, jer su sudovi zbog nedostatka dokaza presudili u korist druge strane.

Zamislite, s druge strane, kako je Benjaminu Mendyju. Oslobađajuće presude su jedno, gubitak dvije godine karijere je drugo. No, postoji i ono treće? Rasprava o Mendyju dominira diskursom na javnim mrežama otkad je objavljena druga oslobađajuća presuda za njega. I javnost je i dalje podijeljena. Benjamin Mendy će do kraja života nositi sa sobom reputaciju mogućeg silovatelja. I to da li vjerujete Mendyju ili vjerujete da je silovatelj, gotovo izvjesno ovisi od ideološkog spektra kojem pripadate, ma koliko nekome neobično zvučalo. Ljevičari će tako uvijek sumnjati u Mendyja, desničari u žrtvu.

Zakon nije dovoljan

Nije, međutim, zgoreg istaći još jednu stvar, a o njoj se malo, ili gotovo nikako nije govorilo otkad je počeo proces protiv Mendyja. I on, a i djevojke koje ga optužuju za silovanje, dio su destruktivne kulture i načina života. Mendy je tokom suđenja rekao da je spavao sa 10.000 žena. Nebitno je koliko je ta brojka istinita, isječci iz njegovog života na sudu dokazali su izuzetno nezdrav odnos prema ženama. Isto se odnosi i na pojedine žrtve, koje su tvrdile da su silovane po više puta za jednu noć na različitim lokacijama, pristajući da prave društvo Mendyju i Sahi na njihovim putešestvijama po mančesterskim klubovima i stanovima, nakon što su silovane jednom, pa drugi, pa enti put.

Već smo ranije zaključili da pisani zakoni nisu savršeni i da pravo nije uvijek u stanju zadovoljiti pravdu, a naročito ne u ovakvim slučajevima. Pravo da živi kako želi ima baš svako, sve dok ono što je u tim zakonima napisano ne krši. Međutim, iako su moral i moralne vrijednosti vrlo labilna, široka i konstantno promjenjiva kategorija, valjda se smije reći i da prema nepisanim, moralnim zakonima, sve ono što smo mogli pročitati o Mendyju i njegovim navodnim žrtvama u lošem svjetlu prikazuje njih puno više nego sistem. Ljudi koji imaju razum i svijest, a žive isključivo vođeni nagonima ponašaju se poput životinja. Životinjama je opravdanje da razuma nemaju, a koje je njima opravdanje?