Kada nepravda postane zakon
Krenulo je godinama unazad. Korona, prekid, donekle razumljivo, tada još naizgled bezbolno. Uslijedila je sezona 2020/21; Istupanje Olimpika, izbacivanje Mladosti, titula Borcu na pogon sjajnog proljetnog niza i sudijskih odluka. I tako; od drakonske kazne Veležu nakon paljenja automobila Sabrije Topalovića, preko prekida utakmice Sarajevo – Borac, došli smo do maja 2024. kada je Borac osvojio titulu uz svesrdnu sudijsku pomoć. Titulu na kojoj mu iz bh. lige, u momentu nastanka ovog teksta, skoro niko nije čestitao. Nepravda je, brzo i sigurno, postajala zakon.
Kroz cijelu sezonu gledali smo manje-više sličnu sliku. Najčešće je Borcu sudio Aleksandar Njegomirović (osam puta), ali se slika značajno nije mijenjala i bez njega. Raznih njegomirovića uvijek se da pronaći, a baš takvi su tražena roba jer je, opet, nepravda postala zakon.
Gdje su nestale suspenzije?
"Sjećam se da je u neko doba, moram to reći, sudija kada pogriješi, pisalo u medijima da je suspendovan. Sada vidimo, iz kola u kolo, to ide sasvim normalno. Šta se dešava, ne mogu dešifrovati", kazao je nedavno Haris Kaljanac u emisiji TV Arena Sport, čudeći se greškama napravljenim na utakmici Borac – GOŠK. I ova rečenica – makar u rukavicama i nekonkretna – dovoljna je da nas podsjeti kako su, zaista, svojevremeno u Premijer ligi BiH sudije kažnjavane za svoje greške. Nije ni tada bilo idealno – daleko od toga – ali da, čitali smo o suspenzijama, sjednicama, odlukama, a potom smo i svjedočili kako se pojedine sudije ne delegiraju za određen period, a nakon pravljenja krupnih grešaka.
Sada? Ništa. Nepravda je postala zakon. Ustvari, jedino čega se mogu sjetiti jeste već davna 2020. kada je na određen period sklonjen (ne suspendovan) Miloš Gigović (Zeljković u tom trenutku još nije zvanično preuzeo kormilo saveza), kao i prošlogodišnji kraj sezone u kojem je Luka Bilbija „nestao“ na neki period, a sve nakon što je pod njegovom pištaljkom banjalučki klub na svom terenu doživio težak poraz od Zrinjskog (0:3).
A kada nepravda postane zakon...
Tada, kako izreka kaže, otpor postaje dužnost. A odakle taj otpor treba doći? Standardni odgovor je "klubovi". I to bi suštinski bilo tačno, kada ovo ne bi bila Bosna i Hercegovina, ovakva kakva jeste.
Razdvajanje politike i sporta u BiH odavno je floskula. Izlizana i nerealna. Svi krovni sportski savezi, koji mi naumpadaju, preslika su državnog uređenja, podijeljenog na Bošnjake, Srbe i Hrvate. Uz to, simplificirajmo stvari, ali ih nazovimo pravim imenom: Konstantne lakrdije u korist Borca krenule su sa dolaskom Vice Zeljkovića na čelo saveza. I ma koliko da je tačno kako su mnogi koji su se kleli u Elvedina Begića u međuvremenu postali Zeljkovićevi „dizači ruku“ – što samo dokazuje da se radi o beskičmenjacima – nije zgoreg jasno konstatovati da je Zeljković osoba koja, u suštini, veliki ili najveći dio svoje snage crpi iz političke pozadine. Da, njegovoj trenutnoj moći poticaj su dali i Begićeva zaostavština (nastojao je oformiti takav sistem u kojem će se on kao predsjednik pitati za mnogo toga), jasno je da svoj grijeh nose i spomenuti dizači ruku, ali ostaje da Zeljković, vjerovatno, ne bi bio toliko jak da nema političku pozadinu kakvu ima. I zato je, valjda, stiglo vrijeme da se postavi nekoliko pitanja: Da li, možda, odgovor na obesmišljavanje domaćeg prvenstva treba stići iz politike? Da li predstavnike drugih dvaju naroda u BiH uopšte zanima nešto takvo? Jer one iz vrha RS-a očigledno zanima – trijumfalne su poruke slali Milorad Dodik i Željka Cvijanović nakon posljednjeg sudijskog zvižduka u ponedjeljak na banjalučkom Gradskom stadionu, Borac već godinama obiluje SNSD-ovim kadrovima, novac iz budžeta redovno liježe na račun, potpredsjednica entitetske Narodne skupštine je na sjednici tvrdila kako "novac uložen u Borac nije bačen, jer je Borac srpski šampion"... Nabrajati bi se moglo dalje, poenta bi bila ista.
A odgovore na gore postavljena pitanja nemam. Pitanja su, nisu tvrdnje. Pa, ako smo već slobodni pitati, navedimo i ovo: Da li je, možda, dominacija predsjednika saveza neka mutna preslika stanja u državnoj politici gdje, primjerice, njegov ujak kaže kako će on i Dragan Čović "odlučiti o tome ko će od muslimana u vlast"? Opet samo pitam. Nisam politički novinar i, zapravo, zamorno mi je otvarati tekstove o referendumima, izdajnicima i patriotama, ambasadorima, koalicijama...
I znam da ogavno zvuči, na sportskom portalu, u sportskoj kolumni, čija bi tema u osnovi trebala biti problem premijerligaškog suđenja, spominjati termine poput Bošnjaka, Srba, Hrvata, likove poput Dodika i Cvijanovićeve. Ali realnost domaćeg sporta to, nažalost, iziskuje. I opet podvlačim kako ne tvrdim da odgovori na sudijske lakrdije moraju doći iz političkih krugova – što, ustvari, zvuči apsolutno nadrealno – ali sam siguran da je licemjerno pričati o razdvajanju sporta i politike. Barem ovdje, barem danas.
I da, koliku god dozu odgovornosti nosi prvi čovjek saveza, mislim da se niti jedan tekst o suđenju, pa i općenito problemima u bh. fudbalu, ne treba napisati bez da se, barem usputno, ne spomene i odgovornost (da ne kažem saučesništvo), prije svega, tzv. bošnjačkih predstavnika u Izvršnom odboru, ali i savezu općenito. Kada sam, još jesenas, imao prilike razgovarati sa jednim od funkcionera saveza, rekao mi je da se skoro sve odluke Komiteta za suđenje u pravilu donose jednoglasno. A članovi su Hrvoje Turudić, Elmir Pilav, Robert Zrilić, Duško Vujičić, Adnan Alispahić i Miro Hrkać. A da se, na isti način, i u Izvršnom odboru odluke donose uglavnom jednoglasno, postaje jasno i nakon običnog čitanja šturih saopštenja krovne kuće bh. fudbala.
"Kako ste, Bošnjaci?", glasio je naslov teksta jednog mog kolege na ovom istom portalu, objavljen još u junu prošle godine, nakon bruke protiv Luksemburga. Pitanje stoji i danas.