O herojima i antiherojima bh. fudbala

Danas je trebalo pisati isključivo o Miralemu Pjaniću. Jedan od najboljih reprezentativaca u historiji naše zemlje završio je u subotu i zvanično reprezentativnu karijeru i nekako se u takvim situacijama nameće prirodnim da u svakoj redakciji u zemlji barem po jedan novinar sjedne i napiše svojevrsni omaž jednom od neupitnih heroja i simbola bh. reprezentacije. Praktično je deset posljednjih godina, od Svjetskog prvenstva u Brazilu pa do danas, reprezentacija BiH bila reprezentacija “Džeke i Pjanića“.

Nismo to izmislili mi, to nam je na neki način nametnuto kroz konstantan diskurs inostranih medija i selektora reprezentacija koje su trebale igrati protiv Bosne i Hercegovine. Opasna je to reprezentacija, ona ima puno velikih igrača, zamislite kakav je to tim kad za njega igraju Džeko i Pjanić, upozoravali bi brojni novinari i selektori na konferencijama za medije, nekako uvijek zaboravljajući da nabroje druge velike igrače, osim Džeke i Pjanića. Godinama mi je to smetalo, jer sam smatrao da se na takav način pokazuje manjak respekta reprezentaciji BiH i našoj državi općenito. Međutim, gledajući iz današnje perspektive, a nakon svega kroz šta je reprezentacija posljednjih godina prolazila, realnost je da su oni koji su tako govorili bili u pravu.

Pjanić je drugi igrač po broju nastupa u historiji reprezentacije BiH, peti najbolji strijelac nacionalnog tima svih vremena i najbolji asistent reprezentacije u takmičarskim utakmicama svih vremena. Za reprezentaciju je debitovao 2008. godine, u istoj onoj utakmici u kojoj je kao selektor debitovao Ćiro Blažević, i jedini je od dosad aktuelnih reprezentativaca uz Edina Džeku bio tu od prvih dana stvaranja generacije koja se može nazvati zlatnom. Bio je izabran u najbolji tim Svjetskog prvenstva u Brazilu iako je naša reprezentacija ispala već u grupnoj fazi tog turnira, a svojim nastupima je dao ogroman doprinos da se na Svjetsko prvenstvo uopšte ode.

Nije cijela Pjanićeva reprezentativna karijera bila med i mlijeko, griješio je kao što i svaki čovjek griješi (a griješili smo i mi prema njemu), ali u ovom momentu, kad je u lijepoj i emotivnoj poruci odlučio reći reprezentaciji zbogom, treba ga ispratiti na najljepši mogući način. Ne samo zbog lijepe poruke, u kojoj nije nikoga osuđivao i prozivao, već je njome uputio zahvalnost svima sa kojima je radio, te selektoru Barbarezu poželio veliku sreću u radu, nego i zbog načina na koji je došao u reprezentaciju.

Sa 115 nastupa, 18 golova i 21 asistencijom u zvaničnim, takmičarskim utakmicama, Miralem Pjanić je jedan od apsolutnih heroja reprezentacije BiH

Djeluje danas pomalo smiješno gledati taktiziranje različitih igrača koji se premišljaju šta im nudi Bosna i Hercegovina, a šta druge zemlje. Smiješno je, jer eto postoji taj Miralem Pjanić, koji je te 2008. godine prošao haotičnu proceduru da bi uopšte zaigrao za našu zemlju. Dolazio je čak i na okupljanje mlade reprezentacije iako nije otklonio administrativne prepreke za nastup za BiH, jer mu praktično niko nije htio pomoći da to obavi. S jedne strane su ga zvali u tom periodu karijere najveći klubovi Evrope, s druge strane je bio ostavljen na milost i nemilost bh. administracije. Valjda je i tu pokazao koliki je Bosanac i Hercegovac ustvari, jer mu je, kao i svima nama, falio jedan papir. To nam se svima toliko često dešava da djeluje kao da je dio našeg identiteta.

Nije ni pomislio da se javi čelnicima tadašnjeg kluba Metza i traži da igra za francusku reprezentaciju, svaki pokušaj Francuza da ga pridobiju odbijao je u startu. Zato je Pjanić poseban i pored njegovih igračkih sposobnosti nikad mu se u pitanje neće moći dovesti patriotizam. I primjer je kako se treba ponašati neko ko želi igrati za reprezentaciju.

Antiheroji

Danas se, nažalost, nije moglo pisati isključivo o Miralemu Pjaniću. Kao neupitni simbol reprezentacije BiH, Pjanić nije samim tim i apsolutni simbol bosanskohercegovačkog fudbala u cjelini. On ima neke druge principe i zakonitosti u odnosu na normalni, standardni fudbal, i samim tim, neke druge heroje. Ili ih je možda poštenije nazvati antiherojima.

Bilo je malo smiješno slušati obraćanje komentatora Arenesport treneru GOŠK-a Admiru Adžemu nakon gostovanja njegovog tima kod Borca. Sve je lijepo obrazložio osim što je zaboravio spomenuti da je GOŠK doslovno masakriran crvenim kartonom već u trećoj minuti, a onda i nevjerovatno dosuđenim ofsajdom pri rezultatu 2:1, dok je i sa igračem manje gostujuća ekipa odbijala da se preda i spusti glavu. Poentirao je na kraju komentator pitanjem je li moglo biti drugačije.

Lijepo mu je odgovorio Adžem. Naravno da nije moglo biti drugačije. Odgovorio je kao što bismo svi odgovorili u tom momentu da smo dobili tako bezobrazno, provokativno pitanje. Otkud uopšte potreba da se ono postavi nakon još jednog cirkusa koji smo gledali u Banjaluci, ovaj put u režiji sudije Dražena Marića i pomoćnika Sretena Udovičića? Da li neko stvarno misli da će nas uvjeriti da smo budale postavljanjem tako nedužnog pitanja, koje je zvučalo gotovo saosjećajno, nakon svega što smo vidjeli? Hoće li sudijska, ma nije više ni sudijska, nego ljudska, bruka biti manja, ako se pravimo da nismo ništa vidjeli?

Teško je ne osjetiti simpatije prema Adžemu i njegovim igračima, baš kao i prema svima onima koji su bili žrtvama selektivnih djelitelja pravde, fudbalskih dželata koji se nazivaju fudbalskim sudijama. Međutim, predugo traje cirkus u Premijer ligi BiH sa aktuelnim glavnim akterima, da bi se i dalje osjećale simpatije prema samim klubovima. Prema igračima i oštećenim trenerima apsolutno da, ali klubovi su potpuno druga priča. Niko od klubova više nije nedužan. Isprljali su svi svoje ime i odbijanjem da se na bilo koji način organizuju i pokušaju pružiti otpor selektivnom dijeljenju pravde, postali su saučesnici.

Ljudi su na utakmici Borac - GOŠK ovo dosudili kao ofsajd igrača GOŠK-a, ovih u bijelim dresovima. Sreten Udovičić "mahnuo", Dražen Marić potvrdio. O čemu uopšte da dalje diskutujemo?

Nedavno su svi odbili poziv Sarajeva na razgovore o ovom problematičnom pitanju. Kazali su gotovo svi odreda u obrazloženjima da nije sada vrijeme za razgovor. Dobro, a kada jeste? Zar nije onda jadno da ti isti klubovi pozivaju na pravednije suđenje nakon što se pogriješi na njihovu štetu? Jer upravo to se dešava i dešavalo se nakon što su svi odreda odbili poziv Sarajeva na sastanak.

Je li nekakav animozitet prema Sarajevu uzrok nedjelovanja i ako jeste, zašto onda sami ne preuzmete ulogu organizatora takve inicijative? Hoće li Sarajevo glumiti “uvrijeđenu mladu“ i nakon okončanja sezone, a pošto je postalo evidentno da će ispuniti svoj cilj, plasman u Evropu, zaboraviti na sastanak na koji je pozivalo, ili će sarkastično poručiti da ga sada sastančenje ne zanima, u znak osvete onima koji ga svojevremeno nisu podržali? Jer bi i takav postupak bio identičan postupku drugih klubova, koji zasad odbijaju razgovarati.

Mnogo je dodatnih pitanja mimo ovih, no nameće se jedna jasna stvar. Ne bude li se učinilo ništa uoči naredne sezone, koja će s aspekta suđenja biti još “luđa“ jer iz lige ispadaju četiri kluba, potvrdit će se da su svi klubovi saučesnici u aktuelnom cirkusu. Potvrdit će se da boraca za pravdu i poštenije takmičenje nema, nego da je najveći problem svih njih to što nisu baš oni u poziciju moći, da rade sve ono što se danas r­adi, samo u korist svojih klubova.

Neće to ni biti loše, barem ćemo onda svi znati na čemu smo, i oni koji su u ovom cirkusu aktivni sudionici, a i mi teške budale koje ga s nekim emocijama prate. Teret je sada isključivo na klubovima, neka nas uvjere da nismo budale i da nisu pokvarenjaci. Prostora za optimizam nažalost nema.