Nezaustavljivi proces amerikanizacije fudbala prijeti da iz temelja promijeni najpopularniji sport današnjice

Nešto manje od dvije godine nakon napuštanja kluba, Michael Edwards se vratio u Liverpool i očekuje se da dobije širok spektar zadataka pošto je povrđeno da Jurgen Klopp napušta redse.

Jedan od najznačajnijih poteza koje je Edwards ranije povukao bilo je upravo imenovanje Kloppa na mjesto trenera kluba, a Liverpool je tim potezom kroz nekoliko godina transformisan, odnosno ponovo pretvoren iz uspavanog u stvarnog velikana. Edwards se u klub vraća u delikatnom momentu, kada je potrebno osigurati da se Liverpool ponovo ne uspava nakon odlaska karizmatičnog Nijemca, ali ovaj put zadatak novog direktora engleskog velikana je nešto opširniji.

Njegovo strukturiranje kluba ovaj put neće podrazumijevati samo adekvatan izbor novog trenera, nego i mnoge druge stvari. Iako Liverpool već ima strukturu koja mu omogućava da sa manje novca od rivala bude kompetitivan na najvišem nivou, Liverpoolu je potreban način da od svog novca dobije još više. I u metodama kojima će se poslužiti da do tog cilja dođe već podobro zaostaje za konkurencijom.

Klupska "porodica"

Kao što je najavljeno, Edwards je već počeo raditi na selekciji još jednog kluba, koji će Liverpoolova vlasnička FSG grupacija privatizovati i pretvoriti u svojevrsnu filijalu. Liverpool će u svoju filijalu slati talentovane igrače, preko nje će kupovati druge igrače i tamo ih razvijati, a onda će ih ispod cijene ili uz cijenu koju korektnom procijene čelnici FSG grupacije kupovati od ovog kluba.

Nije ovo ništa novo, niti će Liverpool uraditi ništa spektakularno drugačije od onoga što radi sve veći broj klubova širom svijeta. Svjetskim fudbalom danas sve više dominiraju porodice klubova, u kojima postoji jasna ili manje jasna hijerarhijska struktura, u kojima svako zna svoje mjesto, svoje domete i ciljeve. Tako je, recimo, INEOS grupacija koja sada rukovodi Manchester Unitedom istovremeno vlasnik francuske Nice, te švicarskog Lausanne Sporta, a United je označen krunskim dijamantom u ovoj strukturi, klubom koji će biti na vrhu piramide i koji će crpiti sve najbolje što Nice i Lausanne imaju da ponude.

Chelsea je privatizovao francuski Strasbourg čiji navijači prave ogromne proteste želeći autonomiju, a Manchester City, ili da budemo do kraja precizni, Cityeva fudbalska grupacija, ima u svom sastavu već preko deset klubova i to su neki dio grupacije više od deceniju. Baš su dva ovosezonska primjera, primjer španske Girone i francuskog Troyesa, dobri pokazatelji dvije krajnosti u koje vas članstvo u ovakvim grupacijama može odvesti.

Girona će vjerovatno prvi put u historiji zaigrati Ligu prvaka, a to je klub koji bez podrške grupacije sigurno nikada ne bi imao tako važnu ulogu u španskom fudbalu. S druge strane, Troyes se nalazi u teškoj borbi za opstanak u francuskoj drugoj ligi, a njegovi navijači mrze dan kad je klub prodat Cityjevoj grupaciji. Klub je prošle sezone ispao iz prve lige pod vodstvom trenera Patricka Kisnorba kojeg je grupacija instalirala na čelo, vjerujući da stil igre koji preferira, sličan onom Guardiolinom, može biti funkcionalan u ovom klubu. Insistiralo se na Kisnorbu jako dugo, i pored ogromnih protesta navijača, pa je on tako dobio priliku voditi klub na 40 utakmica, u kojima je Troyes osvajao mizernih 0,58 bodova po utakmici.

Jedan od većih svjetskih talenata i ponajboljih krilnih napadača španske Primere, Brazilac Savio ovog ljeta će postati član Cityja. On je originalno kupljen u Troyes, za koji nikad nije ni debitovao, jer fudbalski interesi Troyesa ni u jednom momentu nisu bili u interesu čelnika grupacije klubova.

Proslijeđen je na posudbu u PSV, potom u Gironu, a sada će ga u neobičnom transferu otkupiti City. Sigurno je da ni Girona ni Troyes neće imati toliku korist od Savia koliku bi imali da su njime raspolagali kao autonomni klubovi, mada je itekako upitno da li bi on ikako i postao član ovih klubova.

Najpopularniji sport na svijetu tako neupitno ulazi u novu eru uvezivanja klubova na nevjerovatan način, bez da među njima postoje ideološke ili bilo kakve druge veze, osim onih poslovnih. Po tome sve više podsjeća na američku košarku, američki fudbal ili bejzbol, odnosno općenito na američke sportove koji su posloženi na potpuno drugačiji način u odnosu na onaj na koji su posloženi svjetski fudbalski klubovi. Tačnije, na koji su bili posloženi.

Svakim američkim sportom dominira tridesetak velikih franšiza, a svi ostali klubovi služe isključivo kao servisi tim franšizama. Svi su oni osnovani kao biznisi, a ne ideološki kako je išlo osnivanje sportskih klubova u (starijem) ostatku svijeta. Evropski klubovi zato imaju historiju, ogromne rivalitete i ogromne navijačke baze, koje u današnje vrijeme, kada je finansijska stratifikacija sporta postala takva da je pošteno nadmetanje kakvo je karakterisalo najveći dio 20. stoljeća naprosto nemoguće, žive isključivo od nade. Kao što bi rekao jedan ovdašnji navijač, onaj racionalni dio mene mi govori da moj (bosanskohercegovački, op. a) klub nikad neće osvojiti Ligu prvaka. Ja to znam, ali istovremeno živim u nadi da će se nekad, jednog dana, za mog života, odigrati takva serija nevjerovatnih događaja da ćemo postati evropski prvaci. Od toga živi svaki navijač u Evropi koji ne navija za one najveće klubove".

Koliko god iracionalno bilo vjerovati u takav scenarij, tačno je da isključivo nada i bogata historija pokreću ogroman broj navijačkih baza svijeta i Evrope, koje u almanasima i hronikama svojih klubova uvijek mogu pronaći one momente kada su baš ti klubovi bili bitni. I u samoj činjenici da su bili bitni, mogu pronaći nadu da će opet biti. Jer, ako se već nekad desilo, zašto se ne bi opet desilo?

Međutim, kako da se desi kada su takvi elementi apsolutno irelevantni u današnjem biznis-modelu fudbala? Jedan od najzdravijih fudbalskih projekata je Red Bullov, koji i sam obuhvata desetak klubova širom svijeta. Glavni su austrijski RB Salzburg i njemački RB Leipzig. To su dva ubjedljivo najomraženija kluba u svojim zemljama. Na papiru jesu najzdraviji, ali to zdravlje je isključivo finansijsko. Je li to jedino što je današnjem fudbalu bitno? Jeste, jer danas je fudbal isključivo biznis, a emocije i sve što ide uz njih su popratna stvar, barem onima koji vuku konce.

Put bez skretanja

S obzirom na to koliko se mreže klubova proširuju, neće biti nikakvo iznenađenje da se nekad u budućnosti neki od brojnih manchester cityja i neka od brojnih girona međusobno sretnu u utakmici koja odlučuje o nečemu bitnom. I ne postoji niko ko će moći spriječiti da neki čelnik neke takve grupacije donese odluku o tome koji klub treba pogurati za dobrobit cijele grupacije.

Ili će, u drugom scenariju mreže, grupacije, porodice klubova, nazovite to kako hoćete, postati toliko popularne da će nekakva čelna organizacija, bila to UEFA, FIFA ili neka peta ili deseta nastala na njihovim ruševinama, odlučiti da tome stane ukraj. A ukraj će probati stati tako što će dozvoliti da samo glave tih porodica igraju najveća takmičenja, a da se oni sa nižih hijerarhijskih stepenica porodice pomire sa svojom ulogom.

Zapravo, ova dva scenarija i nisu toliko međusobno isključiva i hronološki bi jedan mogao slijediti drugi, a drugi bi značio i formalno utemeljenje zatvorenih liga nalik na američki sport. I djeluje sve realnije i realnije.

Svi putevi fudbalskog promišljanja i ideja o njegovom unapređenju vode ka Superligi i nju ćemo na kraju dobiti ako fudbal u svijetu opterećenom ratovima i egzistencijalnim krizama još uvijek bude imao značaj koliki mu je danas. I neko će nas uvjeravati da je tako moralo biti. I neće slagati, moralo je, jer ste krenuli na put a unaprijed ste odlučili da možete ići samo pravo, a ne smijete gledati ni lijevo ni desno, pa ste došli do provalije. Za nas navijače malih klubova, ovo je posljednji kilometar na putu ka provaliji. Skretanja više nema, ali nije istina da ih u godinama ranije nije bilo itekako mnogo.