Domaće snage ili kako je Đurbuzović okrenuo sezonu u korist Plavih?

Kada biste prije par godina pogledali tabelu na kojoj bi Željezničar zauzimao šesto mjesto na kraju sezone, sasvim sigurno da biste rekli da je to izuzetno neuspješna sezona za tim sa Grbavice. Ako pogledate sva dešavanja u ovoj sezoni onda je sasvim jasno da su na kraju na Grbavici zadovoljni konačnim učinkom, jer u pojedinim momentima nije sve izgledalo sjajno. Naprotiv bilo je užasno, a veliki broj navijača je gubio nadu u opstanak.

No krenimo redom. Plave je u sezonu uveo Nermin Bašić, mladi ambiciozni stručnjak, koji je na proljeće stigao na Grbavicu i uspio da izbori evropska takmičenja. Otvaranje sezone je bilo kao iz snova. Eliminacija bjeloruskog Dinama i suverena pobjeda protiv Borca, bili su nagovještaj da je pred Plavima period koji bi im mogao donijeti puno radosti.

Bar se tako činilo. Ali kako su se kasnije stvari odvijale, bilo je jasno da je to bio trenutni bljesak i da je bilo potrebno uraditi još puno posla, da bi se ekipa digla na veći nivo i približila se vodećim ekipama u ligi. O tome je govorio i Bašić kada je napustio klupu tima. Bašić je ostvario pet pobjeda i sedam poraza, uz eliminaciju iz Kupa BiH od tuzlanske Slobode, a to "je bilo dovoljno" za sporazumni raskid saradnje. Već tada se govorilo da je Plavima potreban trener koji poznaje klub, koji je ponikao tu, na Grbavici i koji treba da ih uvede u miran kraj jesenjeg dijela.  

Tada nisu mislili tako na Grbavici, a na mjesto šefa struke je došao saudijski trener Abdulhakeem Al-Tuwaijri, kao neko ko bi mogao i trebao preokrenuti situaciju u korist kluba iz Bulevara Ivice Osima. Pet utakmica, jedan remi i četiri poraza, učinak je Saudijca, koji je naprasno u januaru odlučio da se ne vrati na Grbavicu, pa je Željezničar ponovo krenuo u potragu za trenerom.

Izbor je pao na Brunu Akrapovića, koji je preuzeo ekipu koja je bila na desetom mjestu na tabeli i sa jednakim bodovnim učinkom kao i Igman, koji je bio "ispod crte". Bivši bh. reprezentativac poznat je kao fighter, pokušao je tako i da organizuje svoju ekipu, ali nije išlo baš kako je zamislio. U devet utakmica ostvario je dvije pobjede (Sarajevo i Sloga), dva remija i pet poraza, a to svakako nije bilo u skladu sa ambicijama. Željezničar je sa 27 bodova dijelio pozicije koje vode u niži rang sa Tuzla Cityjem (koji je u konačnici napustio najviši rang) i Igmanom. 

Nakon što je u jednom duelu tim sa klupe predvodio vječiti vojnik kluba Haris Alihodžić (pobjeda protiv Širokog Brijega 1:0), uprava odnosno Odbor za hitnost, kako je imenovan na Skupštini kluba, odlučio se na domaće snage, ne ponovivši grešku iz jesenjeg dijela. Za šefa struke je postavljen već pomalo zaboravljeni Dino Đurbuzović. Dovoljno iskusan, više nego stručan i prvenstveno uvijek odan Grbavici i Željezničaru, bez razmišljanja se prihvatio posla. U svom staffu je okupio starog znanca Adnana Gušu, sa kojim je još u ratu čuvao ime Željezničara, Omera Joldića koji vrlo dobro zna šta je Željezničar i njegov dres te Almira Seferovića, sasvim sigurno jednog od najboljih trenera za fizičku spremu u Bosni i Hercegovini, koji je bio i dio prethodnog stručnog štaba.

FK Željezničar - FK Borac
Amar Drina
Adnan Gušo
Aleksandar Boljević

Sanel Konjhodžić/Sport1.ba

Željezničar je počeo da igra kao preporođen i uspio je Đurbuzović da napravi niz od pet pobjeda i jednog remija u ukupno šest utakmica u kojim je predvodio tim. Ono što je možda i najveća pobjeda je bio odnos igrača. Ne može se reći da se nisu borili tokom cijele sezone, ali je bilo vidljivo u pojedinim momentima u kolikom su grču. Dinin stručni štab je uspio da ih "oslobodi" da tim ponovo ima onu hemiju koju pokazuju na terenu, ali i van njega. O tome govori i proslava pogodaka Aleksandra Boljevića protiv Borca, kada su svi igrači trčali u zagrljaj Đurbuzu i njegovim saradnicima.

Angažovanje domaćeg trenera se pokazalo ponovo kao ispravan potez, jednako kao kada je prije njih angažovan Edis Mulalić u jednom od najtežih trenutaka u historiji Željezničara, prije par godina. Jednako kao i Admira Adžema, koji je osvojio Kup BiH. Kao što je i Amar Osim, napunio plavi salon trofejima namijenjenim osvajačima lige, Kupa BiH i Superkupa. Kao što je i domaći osvajač lige Enver Hadžiabdić, to učinio 1998. godine. Kao i jedini trener koji je sa Plavima osvojio trofej u bivšoj Jugoslaviji Milan Ribar. I kada pogledate sezone nakon završetka agresije, svi navedeni su preuzimali ekipu kada je situacija bila jako izazovna, a u nekim situacijama i više nego teška.

Često se na Grbavici znaju "odreći" svojih ljudi, jednako kao i njihove komšije sa Koševa, ali se u konačnici uvijek pokaže ispravnim angažman "domaćeg čovjeka"

Radio je Đurbuzović u mnogim klubovima, nekoliko navrata i u Željezničaru, ali sasvim sigurno da mu je ovaj angažman možda i najslađi. Pomogao je klubu koji voli i uspio da "otjera crne oblake" koji su se nadvili nad Grbavicom. Kada je nakon jedne od pobjeda dobio upit do kada je njegov angažman na Grbavici, rekao je da je došao i da će biti tu još godinu i pol. Simpatični brkica, čovjek vica i duha i prvenstveno dobar čovjek, uspio je da živi svoj san. Sigurni smo da će, ako dobije priliku za to, naredne sezone biti puno mirnija za Plave, a sigurni smo da je u stanju voditi Željezničar i u sami vrh domaćeg ligaškog takmičenja.

Do tada može da uživa u trenutnom uspjehu (koliko god to teško zvučalo sa strane), ali i da bude ponosan što je, zajedno sa svojim saradnicima koje je nekada predvodio sa klupe, uspio ponovo sačuvati Željezničar od katastrofalnih posljedica.

Za sutra je zakazana skupština kluba, a Plavi će sutra dobiti novog predsjednika i Upravni odbor, a vrlo brzo ćemo saznati i koje će se promjene desiti dolaskom novih ljudi na čelo kluba. Svi u i oko Željezničara se nadaju da se ovakva košmarna sezona neće ponoviti.