Superljiga
Sportski prilog u Oslobođenju izlazi svakog ponedjeljka, a naprosto bih slagao ako bih rekao da svoje tekstove planiram previše unaprijed. Obično tek u subotu zaključim koja bi tema mogla te sedmice biti najvažnija za obrađivanje, a prošla sedmica je bila izuzetak.
Već sam unaprijed imao spremljenu ideju za nedjeljni prilog koji će osvanuti u novini u ponedjeljak, kada mi je urednik saopštio da se ove sedmice u novini neće naći mjesto za moj tekst. Nije to bilo ništa novo, politika Oslobođenja u tom kontekstu je sasvim logična i sasvim nalik na valjda svaku drugu novinu na svijetu. Najaktuelnije događaje jednostavno morate ispratiti, a ako nemate dovoljno prostora za sve ono što ste namjeravali objaviti, onda ćete tekstove koji imaju nešto duži rok trajanja objaviti drugom prilikom. Sa urednikom sam dogovorio da moj tekst ostane u bazi za neku drugu priliku i složili smo se da on "neće propasti". Složili se i žestoko pogriješili.
S neba u rebra
Nepuna 24 sata nakon što smo tekst pomjerili, on je postao ništavan i praktično, kakve god da je informacije sadržavao, one su postale sasvim nebitne u kontekstu onoga što se desilo u nedjelju. Da, pogodili ste, tekst se bavio restrukturiranjem evropskog fudbala i reformom Lige prvaka koju je najavila UEFA, a koja je ovo elitno takmičenje trebala polako nastaviti pretvarati u zatvoreno društvo bogatih. Kao novinara i nekoga ko već zaista dugo prati evoluciju evropskog fudbala i postepeni rast moći najvećih evropskih klubova, šokiralo me to što je 12 najvećih evropskih klubova u nedjelju naveče preskočilo sve etičke i moralne norme poslovanja i najavilo napuštanje Lige prvaka i formiranje svoje zasebne elitne lige nazvane The Super League, odnosno Superliga.
O Superligi kao ideji koja će sigurno u evropskim fudbalu doći na red pisao sam godinama, ali naprosto mi nije bilo jasno da se ideja, koja je poput omče sve više polako stezala vrat čitavog evropskog fudbala, može realizovati tek tako, preko noći. A onda je cijeli kontinent zapljusnuo val novih informacija.
Brzo me prošao početni šok što nisam ništa od ovoga znao, jer isto nije znao ni Pep Guardiola, trener Manchester Cityja, koji je na konferenciji za medije negodovao zbog formiranja ovog takmičenja. Ništa nije znao ni Jürgen Klopp, trener Liverpoola i odavno oštar protivnik Superlige, a Liverpoolovo učešće u njoj moglo bi ga otjerati sa klupe ovog kluba.
O njoj ništa nije znao ni legendarni fudbaler i sadašnji direktor Milana Paolo Maldini, koji je jedan od najznačajnijih ljudi u hijerarhiji rossonera, ali je i njega zaobišla informacija o tome da bi Milan već od augusta 2021. godine trebao zaigrati u elitnom društvu.
Ovu ligu trebali su igrati Arsenal, Tottenham, Manchester United, Chelsea, Inter, Juventus, Barcelona, Real Madrid i Atletico Madrid, te naravno tri ranije navedena kluba. I tek što su na zvaničnim stranicama istovremeno najavili pravljenje svoje elitne lige koja bi obezvrijedila kompletan fudbal jer bi ukinula sportske zasluge i princip ispadanja i otvorenog takmičenja, planovi ovih klubova počeli su se rušiti iznutra.
Fudbaleri, vješto istrenirani medijski strojevi koji će bezbroj puta ponoviti glupe i ograničene odgovore na glupa i ograničenja pitanja, pokazali su da su zapravo oni iz naroda i da itekako imaju šta za reći kada se udari u integritet stvari koju najviše vole. Jordan Henderson je sazvao hitan sastanak premijerligaških kapitena, šokiran što on i njegovi saigrači nisu ništa znali o pučkoj ideji otimanja fudbala iz ruku većine i njegovog stavljanja pod kontrolu elite. Treneri poput Guardiole i Kloppa svojim su gazdama jasno poručili da se ne slažu sa njima, vrlo dobro svjesni da ih takve stvari mogu koštati otkaza. Uključili su se i mali klubovi širom Evrope šaljivo poručujući da su odbili ponude da formiraju ovo takmičenje. A onda su se uključili Boris Johnson i Emmanuel Macron prijeteći rigoroznim kaznama i izmjenama zakona, te je stvar za manje od 24 sata postala vrlo ozbiljna.
Jedan po jedan, miševi su počeli napuštati brod koji tone. Prvo je pobjeglo šest engleskih klubova, a UEFA, koja je bila šokirana ovim napadom na svoju poziciju, otvorenih je ruku dočekala njihove najave o povratku pod njeno okrilje. Do nastanka ovog teksta, pobunu i dalje održavaju Real Madrid i Juventus, čiji su predsjednici Florentino Perez i Andrea Agnelli šokirali svijet posljednjih dana načinom na koji poimaju fudbal. Ostat će dugo upamćene riječi Agnellija da je za fudbal danas najbitnije šta misle milenijalac iz Mexico Cityja i djevojčica iz Šangaja, prototip osoba koje se u fudbalu nikad neće pronaći.
Florentino Perez bio je još direktniji, pa je svjesno ili nesvjesno poručio da, pošto fudbal mlade ljude sve manje zanima, moraju da se naprave njegove korjenite promjene, čak i ako to znači rušenje svega onoga što on predstavlja.
Samo je jedna lekcija koja se može naučiti iz pučkog i bezobraznog pokušaja grupe velikih klubova da uzmu fudbal pod svoje. I to nije nekakva neistina o tome da je fudbal pobijedio, jer bitka koja se suštinski vodila manje od 48 sati i nije bila prava bitka. Ovo je bila sitna pobjeda običnog čovjeka nad kapitalističkom pohlepom, ali i takva puno veća nego što je fudbal ustvari. A svoje bitke fudbal, onaj iskonski i čisti u koji smo se nekad davno svi zaljubili, zapravo vodi jako dugo i vrlo neuspješno.
Podjednaku krivicu za to snose i UEFA i onih 12 klubova koji su do jučer predstavljali istu stranu, operisanu od ikakve realnosti i sposobnosti procjene kako da ovaj sport sa višestoljetnom tradicijom zadrži svoj sjaj.
Složili se ili ne, o fudbalu se nikad nije više znalo, a on nikad nije bio monotoniji. Razloga za to je mnogo, ali osnovni je upravo formiranje grupe superklubova, koji su ubili sav smisao takmičenja ne samo u nacionalnim nego i u kontinentalnim takmičenjima. Veću krivicu od njih ima UEFA, jer im je svaku svoju reformu prilagođavala kroz više od dva desetljeća. Njeni mali frankenštajni, pažljivo odgojeni i tetošeni da su bolji i drugačiji od ostalih, sada su se odlučili prvo pobuniti protiv nje, a pritom su bili spremni uništiti i kompletan ostatak kontinentalnog fudbala, tako što bi u svoje džepove uzeli i oni crkavicu koju UEFA svake godine isplati manjim zemljama, poput naše, od koje i naš fudbal preživljava.
TikTok generacija
Perez i Agnelli su sve dobro smislili, osim što su izignorisali činjenicu da djevojčicu iz Šangaja teško može zaintrigirati glupava igra u kojoj 22 čovjeka ili žene gotovo dva sata trče po terenu od više od 7 hiljada kvadrata sa ciljem da loptu smjeste u gol. I nekad ta igra završi bez golova.
Nas budala koji smo svega toga svjesni, i koji i dalje volimo ovu igru neuporedivo više od svake druge, u svijetu je sasvim dovoljno. A ako neko misli da će uz pomoć neiživljene TikTok generacije spasiti fudbal, kako je to slikovito opisao heroj Florentino Perez, onda je fudbal možda već prošao tačku nakon koje ga je moguće spasiti.
"Ograničeni" evropski (zapravo najviše engleski) navijači, zaslijepljeni tradicijom koju njihov fudbal ima, napravili su jako brzo brojne proteste, kojima su na kraju natjerali vlade na munjevitu reakciju, a klubove na odustajanje. Da li će djevojčice iz Šangaja uskoro na TikToku organizovati kontraprotest da spase Pereza, Agnellija i ostatak Superljige, saznat ćemo uskoro.
