Šibicarske "fore" bh. fudbala nigdje ne prolaze, ovako se gradi pravi sistem

Svjetsko prvenstvo 1998. godine bit će upamćeno po fantastičnoj pobjedi Francuske nad Brazilom u finalu. Bila je to jedna od najboljih generacija Brazila u historiji, koja se okrunila naslovom svjetskog prvaka 1994. i ponovo 2002. godine, no u toj julskoj noći 1998. godine protiv Zinedinea Zidanea nije imala nikakve šanse.

Malo je onih koji pamte da Brazilcima to nije bio prvi poraz na turniru, jer su u trećoj utakmici grupne faze, onoj koja za njih nije nosila veliki rezultatski značaj, poraženi od Norveške. Rasplakali su tada Norvežani (i Brazilci) milione Marokanaca i neutralnih ljubitelja fudbala širom svijeta, jer je Maroko igrao lijepo i atraktivno, a Norveška je igrala dekadentnim, dosadnim stilom, bez pojedinaca koji bi podizali navijače željne lijepih i atraktivnih poteza.

Novi put

Švedska je četiri puta u svojoj historiji bila među četiri najbolje reprezentacije svijeta, Danska je 1992. godine bila prvak Evrope, a Norveška, koja je svojom fudbalskom kulturom i poimanjem slična ovim zemljama, samo se četiri puta u historiji plasirala na veliko takmičenje. Nakon Svjetskog prvenstva 1938. godine, skandinavska zemlja je devedesetih tri puta uspjela da se plasira na velika takmičenja. Otišla je na Svjetsko prvenstvo 1994. i 1998. godine, te na svoje prvo Evropsko prvenstvo 2000. godine. A onda je sve stalo.

Zemlja koja je dobrim dijelom godine prekrivena snijegom i ledom nije imala luksuz produkcije fudbalera svjetske klase, nije imala ni infrastukturu, ni znanje, ni dovoljno talentovane djece koja bi dostigla nivo da igraju u velikim klubovima. Željezničar je recimo na ljeto 2002. godine izbacio Lillestrom u Ligi prvaka, pokazavši da se u BiH tada igrao fudbal puno bliži modernim trendovima nego u Norveškoj. Norvežani su bili i u kvalifikacijskim grupama za Evropsko prvenstvo 2004. i 2008. godine sa Bosnom i Hercegovinom, i nisu se ni prvi ni drugi put proslavili.

Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2012. godine, u kojima Norveška u konkurenciji Danske i Portugala zapravo nije izgledala loše, država se odlučila za reformu. Od fudbalskog saveza je zatraženo da napravi studiju o najvećim problemima norveškog fudbala i izrastao je pozamašan dokument koji se može nazvati strategijom razvoja. Specifičnosti norveške geografije itekako su uzete u obzir, radi se o zemlji sa oko 5,6 miliona stanovnika i površinom od preko 385 hiljada kilometara kvadratnih. Pritom, zime su hladne i dobrim dijelom godine zemlja je pokrivena snijegom i ledom, pa se u velikom dijelu Norveške fudbal ne može ni igrati tokom cijele godine.

Populacijski centri poput Osla nisu bili problem, problem je bio što djeca u manjim mjestima ne mogu pravilno da se razvijaju, pa je sugestija saveza bila da se fudbal omasovi kroz izgradnju velikog broja terena sa umjetnom travom u salama, koji će omogućiti igranje fudbala kroz cijelu godinu. Procjenjuje se da je izgrađeno ukupno oko 2000 terena sa umjetnom travom u narednim godinama, omogućujući čak i djeci iz ruralnih, malih mjesta bavljenje fudbalom.

Izgradnja terena koji nisu optimalni za klasični fudbal bila je tek prvi korak koji je preduzet u pravcu razvoja. Savez je napravio masovni program edukacije i reedukacije trenera, mijenjajući postepeno njihov mentalitet ka razvoju mladih igrača. Educirani su i klubovi svih nivoa, napravljeni su i registri i redovni trenerski seminari na kojima će se razmjenjivati iskustva i naučeno, te raditi na unapređenju cjelokupnog procesa. Skauting mreža koja je razvijena imala je za cilj praćenje talenata širom zemlje, čak i onih koji praktično ne igraju pravi već mali fudbal, ili neku od njegovih varijanti.

Činjenica da su korišteni manji tereni proizvela je nuspojavu koju su Norvežani rano primijetili i objeručke prihvatili. Stereotipni norveški fudbaler iz ranijeg perioda bio je, uslovno rečeno, viking. Trkač, bespoštedni borac, koji će biti jednako sposoban da trči i u prvoj i u posljednjoj minuti utakmice, i jednako nesposoban i u prvoj i u posljednjoj minuti da napravi nešto od onoga zbog čega publika voli fudbal.

Mali tereni su počeli da polako mijenjaju profil igrača kakav se počinje isticati. Primijećeno je da u takvim uslovima do izražaja dolaze druge igračke karakteristike, poput driblinga, kreativnosti i prijema lopte, a treneri su ohrabrivani da naprave fudbal zabavom, bez da se atletski momenat u potpunosti odbaci u drugi plan.

Prvi uspjeh nove norveške strategije stigao je već u januaru 2015. godine i on ima ime i prezime. Martin Odegaard je prodan iz Stromsgodseta Real Madridu čim je napunio 16 godina. On je bio potpuno drugačiji profil igrača od svih onih radnika i ratnika koji su ranije bili simboli norveškog fudbala. Iako u Real Madridu nikad nije dobio pravu šansu, on je danas jedan od najboljih evropskih playmakera i prvo je ime Arsenala. Odegaard je ipak još uvijek bio samo izuzetak, a u pozadini se spremala prava velika priča norveškog fudbala.

Martin Odegaard se može smatrati prvim produktom nove norveške filozofije razvoja igrača (FOTO: X.com)

Bodo/Glimt

Bodo/Glimt, klub iz grada sa svega 50 hiljada stanovnika koji se nalazi sjeverno od Arktičkog kruga, ispada krajem 2016. godine iz lige. Klub još uvijek nema jasnu strategiju, nema novac i nema vrhunske igrače, ali ima već priličan broj educiranih trenera i osoblja od strane saveza, te odlučuje probati da napravi desetogodišnji plan razvoja. Trener Aasmund Bjorkan nije smijenjen nakon ispadanja, ali mu je u ulozi asistenta pridružen Kjetil Knutsen, čovjek koji je imao ideje kako da klub bez trošenja previše novca postane dominantna sila u Skandinaviji. Postavlja se temelj, jedinstven, napadački sistem igre koji će igrati sve selekcije od najmlađih do najstarijih, sa identičnom formacijom i sa stilom igre koji inkorporira gegenpressing kao ključnu komponentu.

Bjorkan potpomognut Knutsenom vraća klub u prvi rang takmičenja u prvoj sezoni i odlazi, Knutsen ga i zvanično mijenja, a klub iznenađuje norvešku javnost odlukom da ne odstupi od svoje strategije ni milimetar. Mlada ekipa jedva opstaje u ligi 2018. godine, ali već 2019. godine osvaja drugo mjesto igrajući najljepši fudbal, a potom od 2020. do 2024. godine osvaja četiri titule u pet godina. Prve četiri titule prvaka Norveške u klupskoj historiji, i to treba istaći.

Budžet od nekoliko miliona eura danas se mjeri u desetinama miliona eura, a kompletna priča je nastala organskim radom, vjerom u procese i potpunim prihvatanjem da se vremenska dimenzija ne smije zanemariti ni u jednom procesu. Bez investicija bogatih milijardera.

Bodo/Glimt je danas 40. klub u Evropi po koeficijentu, u svom kadru ima mnoštvo mladih igrača i svega šest stranaca, većinom iz okolnih skandinavskih zemalja. Prošle sezone je igrao polufinale Evropske lige, a svojevremeno je razbio Romu sa 6:1. Romu, koja je imala bar deset puta veći budžet.

Bodo/Glimt sve svoje trenere educira dokumentom od preko 100 stranica u kojem je sadržana strategija razvoja igrača i kluba, i treneri imaju slobodu da rade dodatne stvari unutar ove strategije koje su karakteristične za njih lično, sve dok se ne kose sa njenim osnovnim postulatima.

I dok Bodo/Glimt još uvijek nije izbacio niti jednog pojedinca istinske svjetske klase, drugi norveški klubovi su kopirali dijelove njegove strategije. U Norveškoj se, generalno gledano, igra vrlo napadački fudbal, a nakon Martina Odegaarda, počeli su da dolaze vrhunski igrači u sve većem broju. Ne treba puno govoriti o Erlingu Haalandu, no tu su sada i Antonio Nusa, Oscar Bobb te Sverre Nypan, mladić kojeg je Manchester City platio Rosenborgu 12,5 miliona funti ovog ljeta, a koji bi trebao postati svjetsko ime. Pored onih najvećih imena, mnogo je još norveških igrača koji igraju na visokom nivou i koji bi u nekim prošlim vremenima bili neupitne zvijezde nacionalnog tima, no sada je nivo značajno podignut. Norveška će gotovo sigurno ići na naredno Svjetsko prvenstvo nakon što je pregazila Italiju sa 3:0 već u ranoj fazi kvalifikacija i neće tamo igrati epizodnu ulogu, ma kakvu grupu da dobije.

Bodo/Glimt je za kratko vrijeme izrastao u giganta norveškog fudbala i respektabilan klub na evropskom nivou (FOTO: Bodo/Glimt)/Foto:

Sumorna priča o BiH

Priča o Norveškoj zvuči poput bajke? Možemo se onda vratiti i u sumornu realnost bosanskohercegovačkog fudbala nakon još jednog evropskog debakla. Svi naši klubovi su eliminisani, barem se za tri može reći da su doživjeli debakl, a samo Zrinjski će nastaviti evropsku avanturu, jer je sistem takmičenja takav.

Uzmemo li neke od osnovnih vrijednosti norveške fudbalske revolucije i uporedimo li ih sa BiH, vidjet ćemo da je gotovo sve što radimo naopako, naopako ako želimo da napravimo rezultate kakve, valjda, želimo.

Norveški klubovi rade dugoročno, bh. klubovi rade kratkoročno. To se ogleda u baš svakom segmentu klupske i politike saveza u našem fudbalu. Norvežani nemaju (sada već imaju, ali nisu imali) novac, baš kao što ga ni mi nemamo. No, ne žive u zabludi da će se dovođenjem mnoštva igrača sa strane moći takmičiti sa klubovima koji novac imaju. Umjesto toga, razvijaju mlade igrače do nivoa koji je adekvatan za ciljeve koje žele postići i prodaju ih dalje, pomažući vlastitu samoodrživost.

U Bosni i Hercegovini, treneri su nosioci svih elemenata strategije kluba. Biraju i kako će se igrati, i koliko će mladih igrača igrati, nerijetko i ko će se dovoditi. Često su jedini fudbalski radnici u klubovima. U Norveškoj su samo jedna od komponenti sistema, niti im se pripisuju sveukupne zasluge za svaki uspjeh, niti im se ispostavlja ceh za svaki neuspjeh. Norveška nije izmislila nove trenere sa početkom edukacije stručnog kadra, samo je educirala postojeće i usmjerila ih ka jednom strateškom cilju. I naši treneri se mogu educirati i može im se stvoriti ambijent u kojem su okruženi ljudima koji znaju nešto o fudbalu.

Norveška pravi fudbalere, koji će onda praviti rezultate. Bosna i Hercegovina neće da prihvati da je preduslov za pravljenje rezultata pravljenje fudbalera. Mi vjerujemo da postoji magični trik, kockarska fora koja će nam pomoći da zaobiđemo proces i da zaobiđemo vrijeme kao neupitnu dimenziju. Kad upali, a rijetko upali, dođete do osmine finala Konferencijske lige. Kad ne upali, a češće ne upali, izbaci vas Santa Coloma iz Andore.

Norveškim klubovima su domaći igrači blago, najveći temelj razvoja, našim klubovima su najveća kočnica razvoja. Ne treba ići dalje od činjenice da igrači sa prostora bivše Jugoslavije te iz cijele Evropske unije imaju status domaćih u BiH. Savez je čak u pravu da domaći igrači nisu dorasli ciljevima, ali nije učinjeno baš ništa da se to promijeni, nego je odabrano lakše rješenje koje garantuje instant (ne)uspjeh.

Rezultat toga je da imamo klubove koji čitavu sezonu baziraju na izlasku u Evropu, sve je podređeno megalomanskim snovima o evropskim uspjesima i u tu svrhu se dovode prekaljeni profesionalci, drugim riječima isluženi igrači iz regije, koji onda prođu ili ne prođu jedno pretkolo.

Mladen Žižović i Mario Ivanković su već napustili Borac i Zrinjski nakon percipiranog neuspjeha u Evropi. Zoran Zekić i Admir Adžem ozbiljno su uzdrmani. Neuspjesi su pripisani njima, iako su zapravo neuspjesi ne samo cijelog sistema koji gledamo u Bosni i Hercegovini, nego ako ćemo biti do kraja iskreni, neuspjesi kompletnog poimanja fudbala, a u neku ruku i zakonitosti života. Zavaravamo se činjenicom da smo dvije sezone zaredom imali učesnike grupne faze evropskih takmičenja, iako to nije rezultat našeg boljeg rada nego promjene sistema takmičenja.

Slavimo pozive svakog polutalentovanog premijerligaša u reprezentaciju, selektorima se nerijetko drže pridike o tome da bi Premijer liga trebala biti okosnica reprezentacije, svjesno ili nesvjesno izbjegavajući da se suočimo sa realnošću. Realnost je da treba zasukati rukave i raditi na svim poljima, ali za to smo previše lijeni, a možda i ne vjerujemo da je to ispravan put.

Ne razmišljamo mi danas drugačije nego prije pet, deset ili 15 godina. Nismo tada bili uspješni, pa ne postoji nikakav razlog da sada budemo. Lakše je uvijek pronalaziti izgovore i opravdanja, nego pogledati u ogledalo.

Sarajevo je nakon prve utakmice protiv Universitatea Craiove imalo sjajan rezultat, ali je drugi meč donio ozbiljan podbačaj (FOTO: Sanel Konjhodžić/Sport1)