EU(RO)FORIJA: EURO 2008 - Rođenje tiki-take i brutalna dominacija Španije

Serijal EU(RO)FORIJA nastavljamo pričom o Evropskom prvenstvu 2008. godine, koje je bilo izuzetno kvalitetno i vrlo značajno u kontekstu budućeg razvoja fudbala. Sve tekstove iz serijala EU(RO)FORIJA čitajte OVDJE.

Nijedno Evropsko prvenstvo nikad nije izazvalo toliku zainteresovanost u kontekstu organizacije kao Evropsko prvenstvo 2008. godine. UEFA je dobila čak sedam kandidatura za organizaciju završnog turnira, a čak 14 različitih zemalja je željelo organizaciju turnira, uglavnom kroz zajedničke kandidature.

Jednu od kandidatura uputile su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, a ona je odbijena u startu i na kraju je ona ocijenjena najneperspektivnijom od svih sedam. U prvom krugu je otpala i kandidatura Rusije, te zajednička kandidatura Škotske i Irske, a u igri su ostale kandidature Mađarske, ambiciozan projekat skandinavske četvorke pod nazivom Nordic 2008, zajednička kandidatura Grčke i Turske, te kandidatura Austrije i Švicarske.

Nordijska kandidatura je otpala zbog nemogućnosti da se obezbijede mjesta zemljama organizatorima na završnom turniru, Grčka i Turska su otpale zbog straha od tenzija, a Mađarsku kandidaturu se odbilo u korist Austrije i Švicarske, smatrajući da će dvije zemlje ipak lakše organizovati turnir nego jedna.

U decembru 2002. godine, zvanično su odabrani domaćini završnog turnira, a jedan od uzroka ovolikog interesa za organizaciju turnira bila je i činjenica da niko od velikih i razvijenih zapadnih velesila nije ni podnio kandidaturu.

Dvije domaće reprezentacije dobile su učešće na završnom turniru, a preostalih 14 učesnika tražilo se kroz kvalifikacije. UEFA se ovaj put odlučila na potpuno drugačiji sistem kvalifikacija, koji nije uključivao baraž. Prvi put u historiji Kazahstan je igrao kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, a od momenta žrijeba kvalifikacija dod njihovog početka, Srbija i Crna Gora su prestale biti državna zajednica. Ipak, nije bilo dovoljno vremena da se Crna Gora uključi u kvalifikacije. U odnosu na današnji sastav UEFA, kvalifikacije ili završni turnir pored Crne Gore nisu igrali još samo Kosovo i Gibraltar.

50 reprezentacija u kvalifikacijama je podijeljeno u 7 grupa, njih šest sa po sedam reprezentacija, dok je jedna imala čak osam reprezentacija. To je zagarantovalo duži kvalifikacijski ciklus nego ikad ranije, sa čak 12 utakmica za svaku reprezentaciju, a neke su ih odigrale i po 14.

Bile su ovo kvalifikacije u kojima je ugašena prva zlatna generacija reprezentacije BiH, koja se, nakon potpisivanja onog čuvenog pisma u borbi protiv tadašnjeg čelništva Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH, nikad više nije okupila u takvom sastavu. Ipak, počela se rađati nova zlatna generacija predvođena Edinom Džekom koji je u ovom ciklusu postigao prvi gol za reprezentaciju, a brojne velike zvijezde našeg nacionalnog tima iz kasnijih godina u ovom su periodu debitovale za reprezentaciju. Ipak, kvalifikacioni ciklus je općenito bio neuspješan, i okončan je na četvrtom mjestu iza Grčke, Turske i Norveške.

Donijele su ove kvalifikacije nekoliko zanimljivih grupa i duela, ali ništa se ne može porediti sa grupom u kojoj su se našle Hrvatska i Engleska. Predvođena mladim i energetičnim selektorom Slavenom Bilićem, Hrvatska je cijele kvalifikacije odigrala maestralno, a u duel posljednjeg kola sa Engleskom na Wembleyu ušla je bez ozbiljnijih rezultatskih ambicija, ali sa obećanjem selektora Bilića da će pokazati zube Englezima.

Bod je Engleskoj bio dovoljan da završi ispred Rusije i ode na prvenstvo, ali skoro 90 hiljada prisutnih gledalaca bilo je u šoku nakon samo petnaestak minuta, jer je Hrvatska vodila sa 2:0, a Englezi su bili izgubljeni. Vratili su se domaći početkom drugog poluvremena u meč, postigli su dva gola, prije nego je Mladen Petrić majstorskim pogotkom u 77. minuti apsolutno šokirao i ponizio Englesku, ostavivši je bez učešća na završnom turniru. Nastale su tada i one smiješne fotografije tadašnjeg engleskog selektora Stevea McClarena sa kišobranom, kao posljednjim štitom od riječi razjarenih engleskih navijača. Kišobran je izgledao sve većim, a McClaren sve manjim, kako se bližio kraj utakmice.

Na prvenstvu su, pored dva domaćina, te pomenutih Turske, Grčke, Hrvatske i Rusije učestvovali još Poljska, Portugal, Italija, Francuska, Češka, Njemačka, Španija, Švedska, Rumunija i Nizozemska. Bio je ovaj turnir debitantski za Austriju i Poljsku, koje su ukupan broj dotadašnjih učesnika Evropskog prvenstva podigle na njih 27.

Nakon odličnog nastupa na prethodnom Svjetskom prvenstvu, Njemačka je bila možda i prvi favorit, ali su očekivanja bila visoka i od svjetskih prvaka i viceprvaka Italijana i Francuza. Tradicionalno su snažni bili Portugalci, Španci i Nizozemci, ali još i prije prvenstva govorilo se o tome da će svi oni naći način da sami sebe pobijede, što je ranije često bio slučaj.

Maestralan turnir

Četiri austrijska i četiri švicarska grada su organizovala turnir na ukupno osam stadiona, a finale je odigrano na bečkom Ernst Happel stadionu, dok je prva utakmica odigrana na St. Jakob-Parku u Baselu. Češka je slavila minimalnu pobjedu protiv Švicarske na otvorenju, a onda je u drugoj utakmici ove grupe Portugal pobijedio Tursku sa rutinskih 2:0, i već se činilo da Česi i Portugalci imaju ozbiljnu prednost.

Turska nije impresionirala u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, bila je u grupi sa nama i vrlo dobro se sjećamo svih njenih uspona i padova. Međutim, krasila je Turke nevjerovatna borbenost i sposobnost da utakmice koje su već izgubljene nekako okrenu u svoju korist, zbog čega su svojim protivnicima zadavali ozbiljne probleme. Tako je u drugom kolu Turska pogotkom u sudijskoj nadoknadi preokrenula meč protiv Švicarske nakon što je gubila, a pobjedom Portugala nad Češkom, postalo je jasno da će meč između Češke i Turske odlučivati o putniku dalje.

Švicarska je već bila eliminisana, Portugal je već bio sigurno prvi, pa je Švicarska dobila barem malu satisfakciju pobjedom nadd Portugalcima. Međutim, prava uzbuđenja donio je meč Češke i Turske. Česi su vodili sa 2:0, bili su u 74. minuti siguran četvrtfinalista, da bi dvadesetak minuta kasnije Turska slavila nevjerovatnu pobjedu, postigavši tri gola i okrenuvši meč za osvajanje drugog mjesta u grupi.

Ova se grupa direktno križala sa grupom B, u kojoj je bio drugi domaćin Austrija. Nisu tada Austrijanci bili previše jaki, ali su dobro namučili Hrvatsku, o kojoj je Evropa mnogo pričala nakon što je Hrvatska eliminisala Englesku u kvalifikacijama. Gol Luke Modrića sa bijele tačke iz četvrte minute na kraju se pokazao presudnim, a u drugoj utakmici ove grupe, Njemačka je rutinski savladala Poljsku sa 2:0, uz dva pogotka etničkog Poljaka Lukasa Podolskog.

Hrvatska je potom u drugom kolu pružila senzacionalnu partiju, potpuno je nadigrala Njemačku i savladala je, te zbog remija između Austrije i Poljske i teoretski osigurala osvajanje prvog mjesta u svojoj grupi.

Tako su svi osim Hrvatske u posljednjem kolu imali za šta igrati, no Hrvati su, baš kao i protiv Engleske u kvalifikacijama, pružili maksimalno poštenu partiju i u posljednjem kolu savladali Poljsku, mada nisu igrali u najjačem sastavu. Nisu međutim time napravili uslugu Njemačkoj, jer je Njemačka pobijedila Austriju golom Ballacka.

Svjetski viceprvaci Francuzi nisu uspjeli slomiti otpor Rumunije u prvoj utakmici grupe C, a onda je u spektakularnoj utakmici Nizozemska ponizila svjetske prvake Italijane i savladala ih sa 3:0. Nizozemci su igrali naprosto prelijepo i mnogi su ih nakon prvog kola vidjeli kao ozbiljnog kandidata za naslov.

Italija se “provukla“ u drugom kolu neuvjerljivim remijem protiv Rumunije, dok je Nizozemska nastavila sa svojim ponižavanjem velikana, pa je nakon svjetskih prvaka, pregazila i svjetske viceprvake Francuze, ovaj put sa 4:1. U zemlji koja ima više selektora po glavi stanovnika i od Bosne i Hercegovine, odnosno ima mnogo onih koji otvoreno kritikuju selektore i trenere, postojao je konsenzus da je Marco van Basten spremio nešto spektakularno.

Treće kolo donijelo je rutinski trijumf Nizozemske protiv Rumunije, te novu pobjedu Italije nad Francuskom, nakon one u finalu Svjetskog prvenstva 2006. godine. Mora se reći da je Italijanima itekako pomogao crveni karton Erica Abidala iz 24. minute utakmice.

Senzacionalna Španija je pregazila Rusiju sa 4:1 u prvoj utakmici grupe D, ali niko u tom momentu nije mogao reći je li se ovakav ishod meča desio jer je Španija bila jaka, ili jer je Rusija bila slaba. Ibrahimović i društvo rutinski su savladali Grčku, pa se činilo da Švedi i Španci prave ozbiljne korake ka četvrtfinalu.

Švedska je dugo držala Španiju u šahu u utakmici drugog kola. Španija je povela golom Torresa, Ibrahimović je izjednačio, a onda je Villa pogodio za pobjedu za pobjedu Španije u sudijskoj nadoknadi. Ipak, bez obzirra na tešku pobjedu Španije, u ovoj utakmici je postalo jasno da se radi o ekipi koja nevjerovatno dobro kontroliše loptu i svi su jedva čekali da vide sraz Španije sa nekom od jačih selekcija.

Rusija je dobila Grčku i osigurala da odlučuje o plasmanu direktno u duelu protiv Švedske u trećem kolu. Španija je preokretom savladala Grčku u utakmici koju je igrala sa uglavnom rezervnim sastavom, a Rusija je razbila Švedsku i tako samo dodatno pojačala dojam o superjakoj Španiji. Jer, Rusi nisu mogli Špancima doslovno ništa u prvom meču, a kasnije su rutinirali svoje protivnike na impresivan način.

U sjajnom prvom meču četvrtfinala, Njemačka je pobijedila Portugal sa 3:2, baš kao što ga je pobijedila i na prethodnom Svjetskom prvenstvu, u duelu za treće mjesto. No, pravi spektakl pružio je meč između Hrvatske i Turske. Imale su obje selekcije svoje šanse, ali dojam je bio da je Hrvatska bolja. Međutim, golova nije bilo sve do kraja drugog produžetka. U 119. minuti, Ivan Klasnić je doveo Hrvatsku u vodstvo i nastupilo je nevjerovatno, neoposivo i gotovo nezamislivo slavlje. Iz takvog stanja euforije, Hrvate je brutalno prizemljio Semih Senturk, golom u drugoj minuti nadoknade drugog produžetka. Ništa u teoriji nije još bilo riješeno, jer su Hrvati imali penale koji ih mogu odvesti u polufinale, ali svako ko je gledao utakmicu i vidio lica hrvatskih navijača, članova stručnog štaba i igrača, i naspram njih lica Turaka koji su pucali od samopouzdanja, znao je da su stvari zapravo riješene i da Hrvatska neće imati mentalne snage da prevaziđe kasni gol Turaka.

Modrić je otvorio penal seriju promašajem, a promašili su još i Ivan Rakitić i Mladen Petrić, dok su tri turska igrača pogodila. Tako je Hrvatska prošla kroz žestoku agoniju, koju su Turci ranije servirali i Švicarcima i Česima, s tim da je Hrvatskoj ipak serviran scenario iz horor filmova.

I treće četvrtfinale otišlo je u produžetke, a Nizozemska, favorit neutralaca zbog stila igre, dobila je nevjerovatnu fudbalsku lekciju od Rusa, koji su igrali ubjedljivo najbolji turnir otkad se nisu takmičili u sastavu Sovjetskog Saveza. Rusi su vodili od 56. do 86. minute, prije nego je Ruud van Nistelrooy uspio pogoditi za produžetke. Međutim, njegov je gol samo malo odgodio ono što je bilo neupitno. Rusija je u produžecima potpuno razbila Nizozemce, postigla još dva gola i zasluženo uhvatila mjesto u polufinalu.

Najviše iščekivani meč četvrtfinala na kraju se pokazao ubjedljivo najdosadnijim. Španija je potpuno dominirala posjedom lopte protiv svjetskog prvaka Italije, ali Italijani su, uvidjevši da im je suludo nadmetati se sa Španijom, odlučili zatvoriti sve prilaze svom golu, kako su tada još uvijek to znali napraviti, i uspjeli su sačuvati svoj gol do penala, bez da španskom ijednom priprijete. Međutim, sreća je bila na strani Španaca, i nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca Španija je otišla u polufinale.

Još jedan spektakularan duel su u polufinalu priredili Turci, ovaj put protiv Njemačke. Turska je rano povela, Njemačka rano izjednačila i tako je bilo sve do 79. minute, kada Nijemci dolaze do novog vodstva. Ipak, onaj Semih Senturk koji se specijalizirao za kasne golove pogađa u 86. minuti za izjednačenje, i činilo se, nove produžetke. Svi oni mitovi o Nijemcima koji igraju utakmicu 90 minuta možda nisu tačni, ali su dobili na snazi u duelu protiv Turske, kada je Lahm tačno u 90. minuti pogodio mrežu Turske, isporučio Turcima dozu njihovog “otrova“ i poslao ih kući, a Njemačku u finale.

Inače, vrijedi napomenuti i da je sistem takmičenja bio naprosto blesav, teško ga je opisati drugačijom rječju, pa su reprezentacije koje su igrale zajedno u grupi bile upućene jedne na druge ponovo u polufinalu. To se inače nije dešavalo i već od narednog turnira ta praksa je ispravljena.

Drugo polufinale je tako bilo repriza duela između Španije i Rusije iz grupne faze, a nakon što su Rusi impresionirali u svakoj utakmici nakon poraza od Španije, željno se čekala potvrda da je Španija supersnažna, ili da je Rusija samo imala loš dan.

Ispostavila se prva konstatacija tačnom, Španija je potpuno dominirala i bez obzira na to što je rezultat na poluvremenu bio 0:0, osjetilo se da će Španija neizbježno u finale. To je i potvrđeno sa tri gola Španaca u drugom poluvremenu i njihov prvi plasman u finale još od 1984. godine bio je osiguran.

Sudeći prema svemu prikazanom, Španija je bila favorit protiv Njemačke, a to je i opravdala 29. juna. Jedini pogodak za pobjedničku selekciju postigao je Fernando Torres u 33. minuti, a najbolnija je za Njemačku bila činjenica da nije mogla prići lopti i da je bila primorana na branjenje iako je gubila.

Aragonesova, ne Pepova Španija

Pep Guardiola je u ljeto 2008. postao trener Barcelone, nakon turnira na kojem je reprezentacija osvojila Evropsko prvenstvo. Njega se smatra revolucionarom i utemeljiteljem nove ere španskog fudbala bazirane na pozicionoj igri i ogromnom posjedu lopte, te agresivnom presingu na cijelom terenu, a naročito visoko pred protivničkim golom.

Međutim, Luis Aragones je netom prije Guardiolinog preuzimanja Barcelone napravio baš takav sistem igre kakav se pripisuje Guardioli. Ne treba oduzimati Guardioli zasluge za ono što je napravio, ali u kontekstu reprezentacije Španije, zasluge za uspostavljanje temelja apsolutne dominacije ne mogu ići Guardioli, već Aragonesu. Je li Aragonesov uspjeh sa reprezentacijom inspirisao Guardiolu, teško je reći. Sasvim je moguće i da su oba čovjeka otprilike u istoj eri fudbala, sa sličnom sposobnošću percepcije promjena kroz koje fudbal prolazi, došla do istog zaključka. Ne bi bilo ni prvi put da se desi takvo nešto.

David Villa je sa četiri gola bio najbolji strijelac Evropskog prvenstva, a tim turnira je ponovo proširen i sada je brojao 23 igrača, koliko je bio i dozvoljeni broj igrača na spisku svake reprezentacije. Čak 9 mjesta u najboljem timu pripalo je Špancima, Rusi su dobili četiri mjesta, Nijemci tri, Portugalci i Nizozemci po dva, a Hrvati, Turci i Italijani po jedno. Xavi je proglašen najboljim igračem turnira.

Evropsko prvenstvo 2008. godine ostalo je tako upamćeno po blamaži Engleske, sjajnom Semihu Senturku, najboljoj generaciji Rusije i impresivnoj Nizozemskoj, ali ubjedljivo najviše od svega po rođenju španske tiki-take, koja će dominirati svjetskim fudbalom u narednom periodu na način koji je dotad bio nezapamćen.