EU(RO)FORIJA: EURO 2000 – "Škrbava usta", raspucani bivši selektor BiH, neredi i Francuzi na tronu
Francuska - Italija
Euro 2000
Godine 2000. Evropsko prvenstvo u fudbalu po prvi put je stiglo istovremeno u dvije zemlje, Belgiju i Nizozemsku. Do tamo je dobacilo 16 nacionalnih selekcija. Belgijanci i Nizozemci su kao domaćini imali osiguran nastup, dok je ostalih 14 timova svoju sreću tražilo kroz kvalifikacije.
Te kvalifikacije, posmatrane iz bosanskohercegovačke i regionalne vizure, ostale su upamćene po nekoliko stvari. Bile su to, prije svega, prve kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u kojim je nastupila Bosna i Hercegovina. Iako taj djelić historije naše selekcije nesumnjivo zaslužuje poseban tekst – a moguće bi bilo napisati i više od toga – spomenimo u osnovnim crtama da je bh. fudbalere u te kvalifikacije sa klupe poveo Džemaludin Mušović. Kako atmosfera, tako i rezultati nisu bili na naročito visokom nivou. Čak su u jednom trenutku, nezadovoljni tretmanom kod selektora, reprezentaciju napustili Meho Kodro i Elvir Bolić. Pritisak na Mušovića je rastao, a on na kraju nije dočekao kraj kvalifikacija na klupi, već je na istu stigao Faruk Hadžibegić. Kodro i Bolić su se vratili u nacionalnu selekciju, ali na kraju nije bilo rezultata za pamćenje: BiH je završila na trećem mjestu grupe sa 11 bodova, što je bilo nedovoljno za plasman.
Kvalifikacije za ovaj Euro historijske su za naš region i iz još jednog razloga; po prvi put nakon ratova devedesetih na području bivše države, travnjaci u Beogradu i Zagrebu bili su poprište fudbalskog sraza između Srbije (u tom trenutku SR Jugoslavija) i Hrvatske. Susret na Marakani više se pamti po nefudbalskim stvarima – ne, nije riječ o incidentima – već je utakmica bila prekinuta zbog nestanka struje. Meč je nešto kasnije nastavljen i okončan bez golova.
Mnogo veći značaj imala je utakmica na Maksimiru. Jugoslaviji je bod garantovao minimalno dodatne kvalifikacije, dok je Vatrenima trebao puni plijen. Baš neposredno prije te utakmice, nastao je, slobodno mogu reći, kultni snimak na kojem Dejan Savićević lokalnom "purgeru" sipa sijaset uvreda, poručujući mu da ga "j*** u škrbava usta". "Dođi, purgeru", uzviknuo je trenutni predsjednik Fudbalskog saveza Crne Gore, a onda nastavio davati izjavu. Koji sat kasnije, zagrebački stadion je bio krcat, što navijačima, što šahovnicama. Nakon žestokih zvižduka za numeru "Hej, Slaveni" – do prije koju godinu zajedničku himnu - krenuo je fudbalski okršaj. Intrigantan dio meča ogleda se u tome što je igrač gostiju Zoran Mirković u jednom trenutku uhvatio Roberta Jarnija za međunožje, čime je zaradio crveni karton. Susret je na kraju završen neriješeno (2:2), čime je Jugoslavija otišla na Evropsko prvenstvo, dok su Hrvati, koje je tada vodio legendarni Ćiro Blažević, prvi i jedini put ostali bez plasmana na smotru najboljih evropskih selekcija.
Po završetku kvalifikacija, ljubitelji fudbala imali su čekati na 10. juni kako bi Euro zvanično i počeo, a onda su u njemu uživali sve do 2. jula. Bio je to format kakav je nama danas poznat i lako razumljiv; turnir je podrazumijevao četiri grupe sa po četiri tima, gdje dvije prvoplasirane ekipe iz svake grupe idu u četvrtinu finala. Kao i na prošlom Euru, za pobjedu se dobivalo tri boda, a za remi jedan. Bilo je, dakle, prostora za 16 evropskih nacionalnih selekcija.
Grupna faza – Milošević(i) i neredi
Već prvo kolo grupne faze donijelo je jednu fantastičnu utakmicu. Nama bliske (barem geografski) zemlje bile su njeni akteri. U belgijskom Charleroiju sastale su se Jugoslavija i Slovenija. Slovenci su nakon 67 minuta igre držali i više nego sigurnu prednost. Pogocima Zahoviča (2x) i Pavlina vodili su sa 3:0 i imali igrača viška, s obzirom da je Siniša Mihailović isključen. Tada je uslijedila prava fudbalska ludnica. Za svega šest minuta, jugoslavenski fudbaleri su izjednačili rezultat. A kada je stigao 73. minut, Savo Milošević je postigao svoj drugi gol na susretu za ogromno slavlje na tribini čija je ograda vrvila od pomiješanih jugoslavenskih i srpskih trobojki. Raspored boja na zastavama postao je nebitan, baš kao što je nebitnim na trenutak postala i situacija u njihovoj državi, zajedno sa sankcijama koje su tada pritiskale Saveznu Republiku Jugoslaviju. Bit će da su svi prisutni navijači Plavih u tim trenucima zaboravili i na Savinog imenjaka Slobodana, koji je još bio predsjednik države i koji će, svega četiri mjeseca poslije, biti svrgnut nakon ogromnih demonstracija u Beogradu. Jednostavno, fudbal.
Grupna faza Evropskog prvenstva na početku novog milenija donijela je itekako još utakmica koje zaslužuju pažnju, makar bilo nemoguće posvetiti i po rečenicu svakoj od njih. Jedna se izdvaja po posebno brutalnom uvodu. Engleska – Njemačka. Kakav god da je to bio meč – a odlučio ga je Alan Shearer pobjedničkim golom za 1:0 – mnogo vatrenije je bilo na ulicama belgijskog Charleroija. Dogodilo se više tuča između engleskih i njemačkih navijača, a najžešća je bila ona na trgu. Da se situacija smiri, pobrinuli su se policijski vodeni topovi.
Bilo kako bilo, svaka skupina donijela je po tri utakmice, a na kraju su prolazak dalje osigurali Portugal, Rumunija, Italija, Turska, Španija, Jugoslavija, Nizozemska i Francuska. Mjesta među najboljih osam ekipa, dakle, nije bilo za Engleze. Opet se fudbal ne vrati kući!
Zlatni golovi i skup legendi
Uslijedila je četvrtina finala, kada je jugoslavenska selekcija dočekala i kraj svog puta na turniru. Protivnik im je bila Nizozemska, jedan od domaćina Eura, stoga su tribine bile doslovno obojene u narandžastu boju. Dominacija Lala sa tribina prenijela se i na teren, pa su Nizozemci deklasirali Jugoslaviju rezultatom 6:1. Prvo ime susreta bez konkurencije je bio Patrick Kluivert, koji je postigao čak četiri pogotka.
Tako su polufinalni parovi donijeli okršaje Italije i Nizozemske odnosno Francuske i Portugala. Naizgled moćni Nizozemci, zahuktani domaćinstvom, tu su dočekali svoj kraj. Nakon 120 minuta fudbala, susret između njih i Italijana nije donio golove, iako su Lale imale čak dva jedanaesterca - no Frank De Boer i Patrick Kluivert nisu bili precizni u 38. odnosno 62. minuti. Penal-serija je na kraju rekla svoje: Iako je na golu Nizozemske stajao tada 30-godišnji Van der Sar, heroj je bio njegov kolega i Francesco Toldo (zamjena za povrijeđenog Buffona), a Italijani su sa ukupnih 3:1 osigurali plasman u finale.
Drugi polufinalni meč odlučen je tzv. zlatnim golom. Nuno Gomes je doveo Portugalce u vodstvo od 19. minute, da bi Thierry Henry u 51. vratio stvari na početak. Sve je riješeno u 117. minuti, kada je Zinedine Zidane sa bijele tačke pogodio za 2:1. Vremena za išta više nije bilo, prosto jer je vrijedilo pravilo tzv. zlatnog gola.
Finalna utakmica, igrana u Rotterdamu, značila je bitku Francuske i Italije. Sa jedne strane Fabien Barthez, Laurent Blanc, Didier Deschamps, Zinedine Zidane, Thierry Henry i drugi, a na megdan su im izašli Paolo Maldini, Fabio Cannavaro, Alessandro Nesta, Francesco Totti, Alessandro Del Piero... Zvuči kao skup legendi, pa ih je vrijedilo pobrojati. Azzuri su bili pred osvajanjem: Do sudijske nadoknade minute su imali vodstvo od 1:0, da bi onda Wiltord pogodio i utakmicu odveo u produžetke. Na konačni rasplet se čekalo do 103. minute; tada je rezervista David Trezeguet postigao majstorski pogodak i sa još jednim zlatnim golom riješio sve. Francuska je prvak Evrope!
Trikolori su na taj način postali prva ekipa koja je osvojila Evropsko prvenstvo u momentu dok je bila aktuelni svjetski šampion. Selektor pobjedničke ekipe bio je Roger Lemerre. Tokom EP koristio je dva sistema: 4-2-3-1, sa Zidaneom iza Henryja, i 4-3-1-2, gdje bi Zidane igrao iza Henryja i Nicolasa Anelke. Ključni igrač Galskih pijetlova bio je upravo spominjani Zidane, iako je prethodno imao slabu sezonu u Juventusu - u 34 kola Serije A upisao je tek jednu asitenciju uz četiri pogotka, od čega tri iz slobodnih udaraca.
Zasluženo, Zidane je proglašen igračem turnira, dok su epitet najboljeg strijelca podijelili Kluivert i bivši selektor Zmajeva Milošević sa po pet golova. Zanimljivo, na prvenstvu je zaigralo osmero braće: Patrick i Daniel Andersson (Švedska); Gary i Phil Neville (Engleska); Frank i Ronald de Boer (Nizozemska); i Emile i Mbo Mpenza (Belgija).
